Josip Štadler

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Josip Štadler
Lični podaci
Datum rođenja(1843-01-24)24. januar 1843.
Mesto rođenjaBrod na Savi, Austrijsko carstvo
Datum smrti8. decembar 1918.(1918-12-08) (75 god.)
Mesto smrtiSarajevo, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

Josip Štadler (nem. Joseph Stadler; Brod na Savi, 24. januar 1843 — Sarajevo, 8. decembar 1918) je bio Vrhbosanski nadbiskup i apostolski upravitelj Banjalučke biskupije, osnivač Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, kandidat za katoličkog sveca, pisac nekih od prvih filosofskih priručnika u neoskolastičkom duhu.[1][2]

Život[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Brodu na Savi 24. januara 1843. u skromoj zanatlijskoj porodici (njemačkog porijekla) Đure i Marije, rođene Balošić. U jedanaestoj godini je ostao bez oca i majke, pa o njemu brine porodica Oršić. Školovanje je započeo u rodnom gradu, nastavio ga je u nadbiskupskom sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje je išao u gimnaziju. U Rimu na Papinskom Univerzitetu Gregorijani, postao je doktor filosofije (6. septembra 1865.) i bogoslovlja (29. jula 1869.). Za svećenika je rukopoložen u Rimu 1868. Vratio se u Zagreb. Bio je gimnazijski profesor u Klasičnoj gimnaziji u bogosloviji od 1869. do 1870. godine,[3] a kasnije 1870. – 1881. univerzitetski profesor na Nadbiskupskome liceju koji je 1874. prerastao u Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu.

Papa Lav XIII ga 1881. postavlja za vrhbosanskog nadbiskupa u Sarajevu. Djelovao je na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom polju (hrvatizacija katolika). Koristeći austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine, maksimalno se angažovao na iskorjenjivanju pravoslavlja. Nije imao moralne dileme da i srpskim pravoslavnim jerarsima (Gerasimu Petranoviću, Savi Kosanoviću) drsko predlaže da se oni sa svojim narodom pounijate. Dao je sagraditi katedralu Srca Isusovog u Sarajevu, bogosloviju sa crkvom Sv. Ćirila i Metodija, kaptol i nadbiskupski dvor. U Travniku je podigao gimnaziju i bogosloviju. Dao je sagraditi mnoge crkave i ženske samostane. Utemeljio je Družbu sestara služavki Malog Isusa, sa svrhom da se brinu za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i siromašne. Poslao je molbu u Beč, redovnici Franziski Lehner da pošalje časne sestre iz Družbe kćeri Božje ljubavi u Sarajevo. Dobile su posjed Vitanija u predgrađu Sarajeva, pomagale su siromašnima i predavale u školi.

Osnovao je sirotišta Vitlejem i Egipat za djecu i starački dom. Posebno je poštovao Srce Isusovo, kojem je posvetio nadbiskupiju. Bio je i veliki poštovalac Bogorodice i Svetog Josifa.

Umro je u Sarajevu u 75. godini života na katolički praznik Bezgrješno začeće, 8. decembra 1918. Njegov nasljednik je postao Ivan Šarić. Sahranjen je u sarajevskoj katedrali. Na njegovom grobu je bio papa Jovan Pavavle II, 12. aprila 1997. prilikom posjete Bosni i Hercegovini. Pokrenut je postupak da se proglasi blaženim i svetim, u Sarajevu 20. juna 2002.[4]

Djela[uredi | uredi izvor]

Djela iz filosofije[uredi | uredi izvor]

  • Logika. Iz latinskoga jezika preveo, a stranom i preradio jedan savjetnik nadbiskupije zagrebačke, Zagreb 1871.
  • Poslovice: pučka mudrost, Danica za godinu 1873., Zagreb 1872. str. 80-99.
  • lat. Il Nazionale
  • lat. Theologia fundamentalis: tractatus de traditione, Scriptura et analysi fidei complectens, Sarajevii 1884.
  • Filosofija u 6 svezaka (u Sarajevu)
    • I. Logika, dio prvi: Dijalektika, 1904.
    • II. Logika, dio drugi: Kritika ili noetika, 1905.
    • III. Opća metafisika ili ontologija, 1907.
    • IV. Kosmologija, 1909.
    • V. Psihologija, 1910.
    • VI. Naravno bogoslovlje, 1915.

Ostala djela[uredi | uredi izvor]

  • 85 pastoralnih poslanica objavljenih u službenim glasilima Vrhbosanske nadbiskupije Srce Isusovo (1882. – 1886.) i Vrhbosna (1887. – 1918.) - objedinjeno ponovo štampane u: Josip Stadler, Pod zastavom Srca Isusova (pastoralne poslanice svećenicima i puku), Sarajevo 2001.
  • molitvenici, rituali, prijevodi itd.

Priznanja[uredi | uredi izvor]

Počasni građanin Slavonskoga Broda (2023.)[5]

Kritika[uredi | uredi izvor]

Pavle Rovinski je zapisao da je nadbiksup barski i primas srpski Šimun Milinović prisustvovao sastanku sa bosanskim biskupom Štadlerom na Lokrumu. To mu se u Crnoj Gori zamjerilo, jer se Josip Štadler svim silama trudio da u Bosni i Hercegovini uništi pravoslavlje, a u Kotoru je bio toliko drzak da je otvoreno nagovarao vladiku Gerasima Petranovića, da mora svoj narod privoditi crkvenoj uniji sa Rimom.[6]

Identična iskustva sa Štadlerom su imali i mitropolit Sava Kosanović, kao i neki muslimani, koje je u Sarajevu nagovarao na pokatoličavanje. Postojala je afera Kosanovića sa Štadlerom i mostarskim biskupom Buconjićem. Biskupi su mitropolitu poslali unijatu i savjetnika zemaljske vlade grofa Miroševskog, da mu ponude u ime vlade i Štadlera, da pređe sa narodom svoje mitropolije u uniju, obećavajući mu sve moguće povlastice. Mitropolit je u okružnici iz 1883. upozorio svoje vjernike da se čuvaju rimokatoličke propagande, što je izazvalo bijes biskupa i okupacione vlasti.[7] Benjamin Kalaj je verbalno napao mitropolita optužujući ga da ta okružnica vrijeđa katolike, cara i da je to agitacija Moskve i Cetinja. Prijetio mu je da će mu on pokazati silu Austrije. Cilj ovog napada je po mitropolitu bio, da ga zastraši i da ne odgovara na pismo Štadlera i Buconjića, koje se tih dana doštampavalo u Zagrebu u nekoliko tisuća ekzemplara, koji su se zatim rasturali katolicima i pravoslavcima po Bosni i Hercegovini.[8]

Pri Štadlerovom dolasku u Travnik, u znak poštovanja, zvonila su i zvona na pravoslavnoj crkvi, isto kako su i na katoličkoj zvonila ranije, u znak počasti mitropolitu Savi, pri njegovoj kanonskoj vizitaciji u Travniku. Pravoslavna srpska općina ga je pozdravila dobrodošlicom, riječima Adama Adamovića, sina popa Gavre Adamovića. Umjesto zahvalnosti, Štadler je rekao da je prelijepo što su došli pozdraviti nadbiskupa jednospasavajuće crkve Isukristove. Govoreći o tadašnjem papi Lavu XIII, rekao je da on očekuje povratak u krilo apostolske crkve svih šizmatika, jeretika i nevjernika. Rekao je da je otpočelo vrijeme jedinstva i da će se ispuniti Isusove riječi o jednom stadu i jednom pastiru.[9] To je duboko uvrijedilo pravoslavne Srbe i Adam Adamović je nadbiskupu rekao da su tu po zapovjesti mitropolita, da ga pozdrave kao čovjeka i crkvenog poglavara sugrađana kršćana (katolika), a ne da slušaju od njega koja je crkva Božija, a koja vražija. Konstatovao je da su Turci trpili oltare pored džamija, a da on ne trpi krsta pored križa. Izneo mu je kritiku da smatra da je on na krivome putu i da je glava Crkve samo Isus Hristos. Ovo rekavši, svi pravoslavni su napustili taj skup, bez pozdrava. Mitropolit je pohvalio opštinu i Adama zbog korektnog držanja i dostojnog odgovora Štadleru.[10]

Videći da se Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak prilagođava novoj okupacionoj vlasti, približio mu se i često su se posjećivali. Nagovarao ga je da pređe u katoličku vjeru, da bi sačuvao posjede, jer su iz istih razloga nekada njegovi preci prešli i na islam. Štadlerov cilj je bio da Kapetanović otpočne to djelo, a drugi muslimani bi ga sljedili.[11] Beg mu je odgovorio da bi se oni, muhamedanci, bosanci i hercegovci, prije sa svim imanjem rastali i iselili, nego odstupili od islama. Na nadbiksupovu uvredu da je Kuran glupa izmišljotina, beg je govorio da je njima ta knjiga sveta kao i hrišćanima Jevanđelje. Zamolio je Štadlera da mu o tome više nikada tako ne govori i nakon hladnog rastanka, više nisu bili bliski prijatelji.[12] Za takvu drskost, Štadler je dobio ukor i vlasti, da suptilniji bude u svojoj katoličkoj revnosti i da posebno bude oprezan prema muslimanima, jer to iziskuje državna politika i obzir prema Sultanu. Nakon toga, prozelitizam je usmjeren više prema pravoslavnima, pa su mnogi pravoslavni sveštenici i učitelji proganjani, crkvene općine su se raspuštale, crkve i škole zatvarale, mrtvi su se sahranjivali bez opijela, djeca su umirala nekrštena.

U Sarajevu je Štadler pokušao, pored ostalih (Pašalića tesala, Omer bega Sulejmana Pašića, Hadži Asagau Dagaliju, Svrzu...),[13] nagovoriti i Abdulaha Efendiju, da se pokatoliči. Efendija je prije okupacije bio nadzornik turskih škola u Sarajevu i nadzornik reda u džamijama. Bio je veoma poštovan među muslimanima i pravoslavcima. O tim pokušajima je Efendija pričao mitropolitu Savi, nazvavši nadbiksupa bezobraznom obrijanom babetinom.[14] Štadlerovi agenti su vrbovali i siromašne pravoslavne porodice, za prelazak na katolicizam, a zauzvrat bi dobijali materijalnu pomoć. U selu Koluniću blizu Bosanskog Petrovca je bio siromašni seljak, udovac, sa više male djece. Nadničio je po Petrovcu i Bihaću da prehrani porodicu. Neki agent biskupa Štadlera ga je posavjetovao da traži pomoć okružnog predstojnika u Bihaću. Dvije njegove djevojčice su mu, nakon nagovora, poslali u manastir milosrdnih sestara, koje su ih uputile preko Mostara, Dalmacije i Rijeke u neki zavod, van Bosne. Prvo u Zagreb, pa opet u Bosnu. Trudom pravoslavnih sveštenika i srpske štampe, djevojčice su pronađene i vraćene ocu.[15]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Banjolučka biskupija Današnje stanje Katoličke crkve u BiH
  2. ^ Lamešić, Kata, 2020.: Život, djelovanje i filozofija Josipa Stadlera, Nova prisutnost XVIII (1): 171-183.}
  3. ^ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 899., ISBN 978-953-95772-0-7
  4. ^ Iz zazidane kripte u čašćeni grob, Slobodna Dalmacija, 13. maj 2002.
  5. ^ Predsjednik Milanović na svečanoj sjednici povodom Dana grada Slavonskog Broda slavonski-brod.hr. Grad Slavonski Brod. Objavljeno 16. maja 2023.
  6. ^ Rovinski 2004, str. 232.
  7. ^ Kosanović 2019, str. 523.
  8. ^ Kosanović 2019, str. 524, 525.
  9. ^ Kosanović 2019, str. 527.
  10. ^ Kosanović 2019, str. 528.
  11. ^ Kosanović 2019, str. 529.
  12. ^ Kosanović 2019, str. 530.
  13. ^ Kosanović 2019, str. 531.
  14. ^ Kosanović 2019, str. 533.
  15. ^ Kosanović 2019, str. 534.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Јосип_Штадлер&oldid=26671245”