Narodni front

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Narodni front je naziv za široku koaliciju različitih političkih grupacija, najčešće između levice i centra. Narodni frontovi ponekad mogu da okupljaju i veoma različitie polove, od centrista i liberala (buržoazija), preko socijalista do komunista (radnička klasa). Dok termin narodni front obuhvata koalicije šireg političkog spektra, ne treba ga se mešati sa ujedinjenim frontom, koji okuplja samo grupacije povezane s radničkom klasom.

Termin narodni front imao je definiciju zavisno o političkom kontekstu s jedne strane u SAD i Evropi, te s druge u komunizmu i delovanju komunističkih partija. U Francuskoj je tih godina Narodni front označavao savez političkih partija s ciljem suzbijanja fašizma.

Pojam nacionalni front ima slično značenje, ali je ovaj naziv političkih grupacija, u kojima su dominantnu ulogu imale komunističke partije, najviše korišten u Centralnoj i Istočnoj Evropi tokom Hladnog rata.

Narodni front 1930-ih[uredi | uredi izvor]

Politiku narodnog fronta usvojila je sredinom 1930-ih Kominterna kao odgovor na širenje uticaja fašizma. Svim komunističkim partijama koje su bile članice Kominterne naređeno je da sprovode politiku formiranja koalicije sa svim političkim partijama koje su bile spremne da se suprotstave fašizmu. Neki narodni frontovi takve vrste pobedili su na parlamentarnim izborima 1930-ih u Francuskoj, Španskoj republici i Čileu, dok u ostalim zemljama nisu uspeli da aktivnije zažive.

Politika narodnog fronta Kominterne zamenila je dotadašnju radikalno levu politiku tzv. Trećeg perioda, tokom kojeg su socijalisti i socijaldemokrati osuđivani kao socijalni fašisti, te je bila zabranjena svaka saradnja komunističkih partija s njima. Nova politika saradnje sa socijalistima objavljena je u Pravdi maja 1934. godine.[1] Tako je francuska Socijalistička partija u junu 1934. ušla u savez sa Komunističkom partijom Francuske. Uz to su Francuska i SSSR 1935. potpisali sporazum o uzajamnoj odbrani što je dodatno obezbedilo podršku Narodnom frontu.[2] Zahvaljujući tome, Narodni front je na izborima 1936. odneo većinu u francuskom parlamentu.[1]

Period narodnog fronta završio je 1939. godine potpisivanjem sporazuma Molotov-Ribentrop između nacističke Nemačke i Sovjetskog Saveza, kada se Kominterna okrenula politici pomirljivosti.

Narodni frontovi u Istočnom Bloku[uredi | uredi izvor]

Nakon Drugog svetskog rata, većina država u Centralnoj i Istočnoj Evropi postale su de fakto jednopartijske, ali su u teoriji u njima na vlasti bile koalicije različitih političkih partija koje su na dobrovoljnoj bazi zajednički sarađivale u vladavini. Na primer, na vlasti je u Istočnoj Nemačkoj bio Nacionalni front svih antifašistički raspoloženih partija (Partija socijalističkog jedinstva Nemačke, Liberalna partija, Demokratska seljačka partija, Slobodna nemačka omladina, Nemačka sindikalna federacija, itd).

U republikama Sovjetskog Saveza je od 1988. do 1992. godine pojam Narodni front imao sasvim drugo značenje. Odnosio se na pokrete čiji su vođe bili pripadnici liberalne inteligencije. U načelu, njihov zadatak bio je odbrana perestrojke od reakcionarnih elemenata unutar državne birokratije, ali su tokom raspada Sovjetskog Saveza zapravo bili nosioci zahteva za osamostaljenje sovjetskih republika. Takvi pokreti su u baltičkim državama ubrzo postali dominantna politička snaga u pokretu za nezavisnost, dok je, na primer, u Gruziji Narodni front ostao na marginama političke scene zbog ostanka pri pragmatičnoj politici tokom radikalizacije koja je usledila nakon gušenja antisovjetskih protesta u Gruziji 1989. godine.

Najpoznatiji primer današnjeg narodnog fronta pod kontrolom komunista jeste u Narodnoj Republici Kini.

Spisak narodnih frontova[uredi | uredi izvor]

Narodni frontovi u današnjim socijalističkim državama[uredi | uredi izvor]

Narodni frontovi u bivšim socijalističkim državama[uredi | uredi izvor]

Narodni frontovi u ne-komunističkim državama[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]