Natrijum-benzoat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Natrijum benzoat
Natrijum-benzoat
Ball-and-stick model of the benzoate anion
Ball-and-stick model of the benzoate anion
The sodium cation
The sodium cation
Nazivi
IUPAC naziv
Sodium benzoate
Drugi nazivi
E211
Identifikacija
3D model (Jmol)
ECHA InfoCard 100.007.760
E-brojevi E211 (konzervansi)
RTECS DH6650000
  • O=C([O-])C1=CC=CC=C1.[Na+]
Svojstva
NaC6H5CO2
Molarna masa 144,11 g/mol
Gustina 1,497 g/cm3
Tačka topljenja 300 °C
rastvoran
Rastvorljivost rastvoran u etanolu
Kiselost (pKa) 8.0
Opasnosti
Tačka paljenja 100 °C
Smrtonosna doza ili koncentracija (LD, LC):
4100 mg/mg (oralno, pacov)
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25°C [77°F], 100 kPa).
DaY verifikuj (šta je DaYNeN ?)
Reference infokutije
Natrijev benzoat

Natrijev benzoat (E211) je natrijumova so benzoeve kiseline hemijske jednačine NaC6H5CO2. Najčešće se proizvodi reakcijom natrijum hidroksida s benzojevom kiselinom. Natrijum benzoat je konzervans koji se najviše koristi u proizvodnji gaziranih pića, voćnih sokova, ukiseljenog povrća, marmelada, kiselih krastavaca i začina.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Natrijev benzoat je bezbojna kristalna čvrsta materija. Ova so nema mirisa i higroskopna je. Veoma je zapaljiva i dobro se rastvara u vodi.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Natrijev benzoat deluje bakteriostatično i fungistatično, te se zbog toga upotrebljava kao dodatak hrani (E211). Optimalno se koristi kod namirnica pri pH vrednosti manjoj od 3.6.

U pirotehnici se koristi kao gorivo, najčešće u kombinaciji sa kalijum perhloratom. Kod sinteze polipropilena služi kao sredstvo za nukleiziranje.

Kod čoveka može izazvati alergiju i astmu, te opteretiti mehanizam razmene materija. Jedna britanska studija je pokazala da natrijum benzoat kao konzervans u nekim pićima, u kombinaciji sa drugim dodatnim materijama može izazvati ADHS (Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje).[3][4] Smrtonosna doza kod miševa iznosi oko 1600 mg/kg telesne mase (oralno).[5]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  uredi
  2. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. ^ Hill AE (1975). „Solute-solvent coupling in epithelia: contribution of the junctional pathway to fluid production”. Proc R Soc Lond B Biol Sci. 191: 537-47.  Nepoznati parametar |uml= ignorisan (pomoć)
  4. ^ Donna McCann, Angelina Barrett, Alison Cooper, Debbie Crumpler, Lindy Dalen, Kate Grimshaw, Elizabeth Kitchin, Kris Lok, Lucy Porteous, Emily Prince, Edmund Sonuga-Barke, John O Warner and Jim Stevenson (2007). „Food additives and hyperactive behaviour in 3-year-old and 8/9-year-old children in the community: a randomised, double-blinded, placebo-controlled trial”. Lancet. 370. doi:10.1016/S0140-6736(07)61306-3.  Nepoznati parametar |uml= ignorisan (pomoć); Nepoznati parametar |Issue= ignorisan [|issue= se preporučuje] (pomoć); Nepoznati parametar |Pages= ignorisan [|pages= se preporučuje] (pomoć)
  5. ^ „ChemIDplus”. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]