Nikejsko-carigradski simbol vere

Nikejsko-carigradski simbol vere, Simbol vere ili Simvol vere, predstavlja kratko i sažeto ispovedanje hrišćanske vere. Ovaj simvol je donet na Nikejskom saboru, gde je napisano 8 članova, a dopunjen na Carigradskom saboru, gde su dodata još 4 člana.^[1] Sada je simvol vere sastavljen od 12 članova i postao je kamen temeljac za razumevanje verskih učenja i zajedničkog identiteta u hrišćanskom svetu.

Danas se u Pravoslavnoj crkvi čita na svakoj liturgiji i prilikom krštenja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine sastavljen je Nikejski simbol vere. Na njenoj osnovi je već, po svemu sudeći, na Drugom vaseljenskom saboru 381. godine u Carigradu pročitan drugi Simvol vere, koji se formalno nije poklapao, već je u idejnom smislu samo proširen i dopunjen – kasnije poznat kao Carigrad, ili Simvol vere Drugog vaseljenskog sabora, iako ga ovaj sabor nije odobrio. Na Trećem vaseljenskom saboru 431. godine, pod predsedavanjem Kirila Aleksandrijskog, koji je bio kritičan premaKapadokijskim ocima, sastavljeni su zahtevali da se napusti bilo koji simbol vere, osim Nikejskog. Kiril Aleksandrijski i Avgustin Hiponski smatrani su ocima Četvrtog vaseljenskog sabora i tada je odobren i usvojen ne samo Halkidonski simbol vere koji nije korišćen u liturgiji, već i Simvol vere uveden u široku upotrebu, danas poznat kao Nikejsko-caregradski. U skladu sa učenjem Avgustina on je u liturgiji postepeno zamenio Nikejski simbol vere, koji je ostao u bogoslovlju Pravoslavne crkve.^[2]

Nikejsko-Carigradski simbol vere je nastao kao reakcija na različita hrišćanska razmišljanja i kontroverze o prirodi svetog trojstva, Oca, Sina i Svetog Duha koje se pojavljuju u 5. veku.

Simvolu vere bila su posvećena dela mnogih istaknutih teologa, a najpoznatiji je traktat Blaženog Avgustina,^[3] kasnije episkopa Hiponskog. Iako je opisao Nikejski simbol vere, sa malom modifikacijom, usvojen u njegovoj afričkoj crkvi, u njegovom delu je izloženo pravoslavno učenje o veroispovesti uopšte.^[4] Prva reč latinskog teksta simbola credo („verujem“) postala je sastavni deo narativa.

Korišćenje[uredi | uredi izvor]

Nikejsko-carigradski simbol vere se čita (peva) na liturgijskim službama u pravoslavlju (u sklopu Liturgije vernih pre himne „Milosrđe sveta“ i Evharistijskog kanona) i katoličanstvu (u sklopu Liturgije reči). Simbol je uključen u Knjigu zajedničkih molitava Engleske crkve. Takođe ga kao jedini simvol vere koji čitaju u liturgiji koriste gotovo sve crkve, uključujući i one koje ne priznaju Halkidonski sabor, osim Jermenske apostolske crkve, gde se i dalje čita Nikejski simbol vere sa nekim dodacima, a nekim danima se čita samo Nikejsko-caregradski simvol.

Verzije izvornog teksta[uredi | uredi izvor]

Izvorni tekst sa sabora[uredi | uredi izvor]

Ispovedanje vere usvojeno na Saboru u Carigradu je sledeće:

Izvor na koine grčkom^[5]

Prevod na srpski

1. Πιστεύω εἰς ἕνα Θεόν, Πατέρα, παντοκράτορα, ποιητὴν οὐρανοῦ καὶ γῆς, ὁρατῶν τε πάντων καὶ ἀοράτων.

2. Καὶ εἰς ἕνα Κύριον Ἰησοῦν Χριστόν, τὸν Ὑιὸν τοῦ Θεοῦ τὸν μονογενῆ, τὸν ἐκ τοῦ Πατρὸς γεννηθέντα πρὸ πάντων τῶν αἰώνων· φῶς ἐκ φωτός, Θεὸν ἀληθινὸν ἐκ Θεοῦ ἀληθινοῦ, γεννηθέντα, οὐ ποιηθέντα, ὁμοούσιον τῷ Πατρί, δι᾿ οὗ τὰ πάντα ἐγένετο.
3. Τὸν δι᾿ ἡμᾶς τοὺς ἀνθρώπους καὶ διὰ τὴν ἡμετέραν σωτηρίαν κατελθόντα ἐκ τῶν οὐρανῶν καὶ σαρκωθέντα ἐκ Πνεύματος ἁγίου καὶ Μαρίας τῆς Παρθένου καὶ ἐνανθρωπήσαντα.
4. Σταυρωθέντα τε ὑπὲρ ἡμῶν ἐπὶ Ποντίου Πιλάτου καὶ παθόντα καὶ ταφέντα.
5. Καὶ ἀναστάντα τῇ τρίτῃ ἡμέρᾳ, κατὰ τὰς Γραφάς.
6. Καὶ ἀνελθόντα εἰς τοὺς οὐρανοὺς καὶ καθεζόμενον ἐκ δεξιῶν τοῦ Πατρός.
7. Καὶ πάλιν ἐρχόμενον μετὰ δόξης κρῖναι ζῶντας καὶ νεκρούς, οὗ τῆς βασιλείας οὐκ ἔσται τέλος.
8. Καὶ εἰς τὸ Πνεῦμα τὸ Ἅγιον, τὸ κύριον, τὸ ζωοποιόν, τὸ ἐκ τοῦ Πατρὸς ἐκπορευόμενον, τὸ σὺν Πατρὶ καὶ Υἱῷ συμπροσκυνούμενον καὶ συνδοξαζόμενον, τὸ λαλῆσαν διὰ τῶν προφητῶν.
9. Εἰς μίαν, Ἁγίαν, καθολικὴν καὶ ἀποστολικὴν Ἐκκλησίαν.
10. Ὁμολογῶ ἕν βάπτισμα εἰς ἄφεσιν ἁμαρτιῶν.
11. Προσδοκῶ ἀνάστασιν νεκρῶν.
12. Καὶ ζωὴν τοῦ μέλλοντος αἰῶνος. Ἀμήν.

1. Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog

2. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
3. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovek;
4. I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
5. I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
6. I Koji se vazneo na nebesa i sedi sa desne strane Oca;
7. I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.
8. I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
9. U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
10. Ispovedam jedno Krštenje za oproštenje grehova.
11. Čekam vaskrsenje mrtvih.
12. I život budućega veka. Amin.

Savremeni katolički tekst sa dodatkom filiokve[uredi | uredi izvor]

Ispovedanje vere usvojeno na Saboru u Carigradu je sledeće prema Zapadnoj crkvi:

Izvor na latinskom^[6]

Prevod na srpski

1. Credo in unum Deum. Patrem omnipoténtem, factórem cœli et terræ, visibílium ómnium et invisibílium.

2. Et in unum Dóminum Iesum Christum, Fílium Dei unigénitum. Et ex Patre natum ante ómnia sǽcula. Deum de Deo, lumen de lúmine, Deum verum de Deo vero. Génitum, non factum, consubstantiálem Patri: per quem ómnia facta sunt.
3. Qui propter nos hómines et propter nostram salútem descéndit de cœlis. Et incarnátus est de Spíritu Sancto ex María Vírgine: Et homo factus est.
4. Crucifíxus étiam pro nobis: sub Póntio Piláto passus, et sepúlt us est.
5. Et resurréxit tértia die, secúndum Scriptúras.
6. Et ascéndit in cœlum: sedet ad déxteram Patris.
7. Et íterum ventúrus est cum glória iudicáre vivos et mórtuos: cuius regni non erit finis.
8. Et in Spíritum Sanctum, Dóminum et vivificántem: qui ex Patre Filióque procédit. Qui cum Patre et Fílio simul adorátur et conglorificátur: qui locútus est per Prophétas.
9. Et unam sanctam cathólicam et apostólicam Ecclésiam.
10. Confíteor unum baptísma in remissiónem peccatórum.
11. Et expécto resurrectiónem mortuórum.
12. † Et vitam ventúri sǽculi. Amen.

1. Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog

2. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
3. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovek;
4. I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
5. I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
6. I Koji se vazneo na nebesa i sedi sa desne strane Oca;
7. I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.
8. I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca i Sina ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
9. U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
10. Ispovedam jedno Krštenje za oproštenje grehova.
11. Čekam vaskrsenje mrtvih.
12. I život budućega veka. Amin.

Jedna od dogmatskih osnova raskola Vaseljenske hrišćanske crkve na Zapadnu katoličku i Istočnu pravoslavnu bila je dodatak Nikejsko-caregradskom simvolu vere takozvanog filiokvea.^[7]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ „PRAVOSLAVNA VERONAUKA - SIMVOL VERE”. veronauka.tripod.com. Pristupljeno 2023-07-23.
^ Kartašёv A. V. Nikeo-Caregradskiй simvol / Vselenskie soborы. II Vselenskiй sobor v Konstantinopole 381 g.
^ Avgustin. «O Simvole verы»
^ Simvol verы. Ego proishoždenie i kratkoe soderžanie. Kopija arhive na sajtu Wayback Machine / Red. V. P. Erohin.
^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom :1.
^ „Catechismus Catholicae Ecclesiae - Credimus”. www.vatican.va. Pristupljeno 2023-07-24.
^ „SIMVOL VERЫ • Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя - эlektronnaя versiя”. old.bigenc.ru. Pristupljeno 2023-07-24.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Jevtić, Atanasije (1981). „Drugi Vaseljenski sabor” (PDF). Teološki pogledi. 14 (1-3): 81—96.
Popović, Radomir V. (2012). Vaseljenski sabori: Prvi, Drugi, Treći i Četvrti: Odabrana dokumenta. Knj. 1. Beograd: Akademija Srpske pravoslavne crkve za umetnosti i konservaciju.

[1] „PRAVOSLAVNA VERONAUKA - SIMVOL VERE”. veronauka.tripod.com. Pristupljeno 2023-07-23.

[2] Kartašёv A. V. Nikeo-Caregradskiй simvol / Vselenskie soborы. II Vselenskiй sobor v Konstantinopole 381 g.

[3] Avgustin. «O Simvole verы»

[4] Simvol verы. Ego proishoždenie i kratkoe soderžanie. Kopija arhive na sajtu Wayback Machine / Red. V. P. Erohin.

[:1-5] Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom :1.

[6] „Catechismus Catholicae Ecclesiae - Credimus”. www.vatican.va. Pristupljeno 2023-07-24.

[7] „SIMVOL VERЫ • Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя - эlektronnaя versiя”. old.bigenc.ru. Pristupljeno 2023-07-24.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]