Palata Ministarstva šuma i ruda i Ministarstva poljoprivrede i voda

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Palata Ministarstva šumarstva i rudarstva i Ministarstva poljoprivrede i vodoprivrede
Zgrada MIP-a Republike Srbije
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaSavski venac
Država Srbija
Vreme nastanka1923/1926-1928.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Palata Ministarstva šumarstva i rudarstva i Ministarstva poljoprivrede i vodoprivrede, u ulici Kneza Miloša br. 24 – 26 u Beogradu današnja je zgrada Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije. Ubraja se u antologijska ostvarenja beogradske međuratne akademske arhitekture. U vreme kada je podizana, bila je jedna od najvećih prestoničkih građevina koja je svojom veličinom i izgledom trebalo da reprezentuje državu i njene interese.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Konkurs za izradu planova za novu palatu Ministarstva šuma i ruda završen je 31. decembra 1921, gradnja je predviđena na mestu „Stare Šivare” u ulici Miloša Velikog, u vezi sa novoprojektovanom zgradom Ministarstva poljoprivrede i voda. Konkurs je bio opštejugoslovenski i "prva smotra" naših arhitekata posle rata. Prva nagrada od 30.000 dinara jednoglasno je dodeljena tehničkom preduzeću „Arhitekt“ koje su vodili Milan Sekulić (projektant tadašnje zgrade Politike), Dragiša Brašovan i M. Petrović - Obućina.[1]

Godine 1923. počinje da se zida po planovima arhitektonskog biroa „Arhitekt“, pod rukovodstvom eminentnih autora, arhitekte Dragiše Brašovana[2] i arhitekte Nikole Nestorovića. Kako je budući izgled objekta bio inspirasan tradicionalnim srpsko – vizantijskim stilom, na inicijativu Ministarstva građevine odustaje se od dalje gradnje kako se ne bi narušilo uspostavljeno stilsko jedinstvo ambijenta. Dalje projektovanje preuzima jedan od najznačjnijih predstavnika akademskog stila kod nas, arhitekta ruskog porekla Nikolaj Petrovič Krasnov.[3]

Zadržavši nepromenjenu osnovu, izradio je nove nacrte fasada i planove raskošnog enterijera i celokupne opreme. Sve do kraja gradnje arhitekta Krasnov se u sačuvanim planovima pojavljuje kao jedini autor ovog, prostorno najobuhvatnijeg arhitektonskog ostvarenja, u svom celokupnom stvaralačkom opusu.[4]

Monumentalna zgrada nalazi se na raskršću prometnih saobraćajnica kneza Miloša i Nemanjine ulice. Odlikuje je izrazita dinamičnost fasada na kojima preovlađuje bogatstvo arhitektonske plastike[5]. Poseban doprinos likovnosti fasade doprinela su dela istaknutih vajara Petra Palavičinija[6] , Dragomira Arambašića i Živojina Lukića[7]. Reljefi i slobodna skulptura (muška i ženska), simbol su delatnosti vezanih za određena ministarstva koja su bila smeštena u ovoj zgradi. Kupolom dominiraju alegorijske figure Šumarstva i Žetelica, dok su Rudarstvo, Stočarstvo, Vinogradarstvo kao i mnoge druge, kompoziciono uklopljene na ostalim delovima objekta.

Palata Ministarstva šumarstva i rudarstva i Ministarstva poljoprivrede i vodoprivrede je utvrđena za kulturno dobro.[8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Politika", 1. jan. 1922
  2. ^ A. Kadijević: Život i delo Dragiše Brašovana, 1887 – 1965, Godišnjak grada Beograda, XXXVII
  3. ^ I. Subotić: Prikaz knjige Arhitekta dvora Njegovoga veličanstva Nikolaj Krasnov, Nasleđe V, Beograd 2004, str. 193-195; M. Mađanović: Prilog proučavanju beogradskog opusa Nikolaja Petroviča Krasnova, Nasleđe XVI, Beograd 2015.
  4. ^ B. Nestorović: Beogradski arhitekti Andra Stevanović i Nikola Nestorović, Godišnjak grada Beograda, knj. XXII, 1975, M; Dr D. Đurić – Zamolo: Graditelji Beograda 1815 – 1914, Muzej grada Beograda, 1981.
  5. ^ Đ. Sikimić: Fasadna skulptura u Beogradu, Beograd 1965; Emanuel Breon i Stanislav Sretenović: Ambasada Francuske u Beogradu, Beograd, 2013.
  6. ^ Galerija RTS-a: Petar Palavičini, Beograd, 2010. ; Slikari i vajari: Petar Palavičini, Beogarad, 1964.; V. Grujuć: Srpska skulptura od 1882. do 1941, Narodni muzej u Beogradu, 2013.
  7. ^ K. Pavlović: Prilog za monografiju vajara Živojina Lukića, Zbornik Narodnog muzeja, Beograd, 1973.
  8. ^ Dosije spomenika kulture, ZZSKGB, Kalemegdan Gornji Grad 14, Beograd.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]