Tupoljev ANT-20 Maksim Gorki

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
ANT-20 Maksim Gorki

Tupoljev ANT-20 Maksim Gorki
Tupoljev ANT-20 Maksim Gorki

Opšti podaci
Namena putnički avion
Posada 5 članova
Broj putnika 48 (72 u putničkoj verziji)
Poreklo  SSSR
Proizvođač Tupoljev
Probni let 17. jun 1934.
Uveden u upotrebu 1934.
Povučen iz upotrebe 18. maj 1935.
Status prototip
Broj primeraka 1
Dimenzije
Dužina 33,00 m
Visina 12,80 m
Raspon krila 63,00 m
Površina krila 486,00 m²
Masa
Prazan 28.500 kg
Normalna poletna 31.200 kg
Maksimalna 42.000 kg
Pogon
Motori klipni linijski
Broj motora osam
Fizičke osobine
Klipnoelisni motor 8 x Mikulin M-34FRN
Snaga KEM-a 8 x 660 kW
Snaga KEM-a u ks 8 x 900 ks
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 220 km/h
Ekonomska brzina 198 km/h
Dolet 1.200 km
Plafon leta 4.500 m
Portal Vazduhoplovstvo

ANT-20 Maksim Gorki / (Tupoljev Tu-70), (rus. Туполев Ту-70), je osmomotorni putnički avion na klipno elisni pogon ruskog proizvođača Tupoljev namenjen propagiranju Sovjetskog vazduhoplovstva. Razvijen je na osnovu bombardera TB-3, a prvi let prototipa bio je 17. jun 1934. godine.

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Vladimir Petljakov - bista

U opštoj pomami obaranja rekorda svih vrsta koja je zahvatila svet 30-ih godina 20. veka, koja je bila jako izražena u oblasti vazduhoplovstva kao mladoj oblasti ljudskog stvaralaštva, izgradnja najvećeg aviona na svetu bila je stvar prestiža i dokaz naučnog i tehnološkog razvoja zemlje i društva. Tako je 1932. godine grupa pisaca i novinara na čelu sa M. Koltsov želeći da obeleži 40 godina stvaralaštva pisca Maksima Gorkog došla na ideju da sagradi najveći avion na svetu koji bi imao imao bioskopsku salu, štampariju, radio-stanicu sa glasogovornicima i koji bi leteo od grada do grada i popularisao dela M. Gorkog, ruske književnosti, dostignuća sovjetskog vazduhoplovstva a samim tim i prednosti socijalističkog društva. Ideja je zdušno prihvaćena od najvišeg rukovodstva Sovjetskog Saveza, Formiran je odbor koji je za veoma kratko vreme sakupio 6 miliona rubalja za izgradnju takvog aviona.

Projektovanje aviona je povereno vazduhoplovnom institutu CAGI u kome je projektant A. N. Tupoljev[1][2][3] 1931. godine uspešno projektovao bombarder TB-3 a tada radio na razvoju još većeg bombardera TB-4. Okupljena je ekipa značajnih ruskih konstruktora koja se sa entuzijazmom prihvatila posla i već u aprilu 1933. godine idejni projekt je bio završen. Odobrenje za izgradnju je ubrzo stiglo tako da je 4.jula 1933. počela izgradnja u fabrici aviona iz Voronježa. Avion je u delovima dopremljen na aerodrom tu montiran a 3.aprila 1934. godine avion je bio završen i predat specijalnoj komisiji koja je 25. aprila prihvatila avion i odobrila njegovo testiranje. Prvi probni let obavio je probni pilot Mihail Gromov 17. juna 1934. godine, let je trajao 35 minuta na visini od 500 metara. Nakon dva dana avion „Maksim Gorki“ je u pratnji dva lovca I-4 preleteo iznad Crvenog trga u Moskvi.

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Avion ANT-20 „Maksim Gorki“ se razlikovao od svog uzora po kome je projektovan TB-4 samo u veličini, s obzirom da je morao da koristi piste od 300 do 400 metara umesto uobičajenih 800 metara projektovano mu je novo krilo znatno veće površine koje je bilo obloženo talasastim aluminijumskim limom. Pogonsku snagu avionu je davalo 8 motora Mikulin M-34FRN sa 900 KS što je činili ukupno 7.200 KS. Šest motora se nalazilo na krilima a dva su postavljena iznat trupa aviona. Svaki motor je imao trokraku drvenu elisu prečnika 4 m. Avion je bio opremljen navigacionom opremom koja mu je omogućavala let u bilo koje doba dana ili noći. Na avionu su se nalazila razna propagandna sredstva, radio-stanica, filmski projektor, foto-laboratorija, štamparska mašina, biblioteka, elektro agregat i zvučnici ("glas sa neba").

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Avion ANT-20 „Maksim Gorki“ iznad Crvenog trga u Moskvi

Još u fazi testiranja avionom ANT-20 su 1934. godine, oborena su dva svetska rekorda dizanje tereta od 10.000 kg i 15.000 kg na visinu od 5.000 m. Na avionu je prilikom svoje posete Sovjetskom Savezu leteo francuski pilot i književnik Antoan de Sent Egzeperi. Avion je učestvovao na Prvomajskoj paradi 1935. godine i koristio je svojoj nameni tj. propagandi. Za vreme jednog takvog leta subotnje popodne 18. maja 1935. godine[4] avion je leteo u pratnji dva borbena aviona I-5, pošto je let snimala filmska ekipa oni su zamolili pilote borbenih aviona da lete što bliže „Maksimu Gorkom“ kako bi gledaocima dočarali sliku grandioznosti aviona ANT-20. Pilotu jednog od borbenih aviona izgleda nije bilo to dovoljno pa je izvodio i akrobacije pri jednoj takvoj akrobaciji izgubivši visinu udario je u krila ANT-20 „Maksima Gorkog“ i zajedno sa njim se sunovratio na zemlju. U ovoj avionskoj nesreći poginulo je 46 ljudi među kojima je bilo sedmoro dece.

Nakon nesreće doneta je odluka da se sagradi novi avion, replika ANT-20 „Maksima Gorkog“ (ANT-20 Bis), koji je pod oznakom PS-124 završen 1938. godine. Za razliku od svog prethodnika imao je ugrađene nove Mikulin M-34FRNV motore snage 1.200 KS, tako da mu je šest motora bilo dovoljno. Motori su bili postavljeni na krilima aviona i nije bilo potrebe za postavljanje još dva motora na trupu aviona kao što je to bio slučaj kod „Maksima Gorkog“. Avion je bio namenjen putničkom i poštanskom saobraćaju i Aeroflot ga je koristio na liniji Moskva-Mineralnevode. Ovaj avion je saobraćao do 14. decembra 1942. godine kada je pao na 60 km od Taškenta.

Planovi o izgradnji 18 aviona ovog tipa osujetile su pripreme za rat i napor vazduhoplovne industrije Sovjetskog Saveza da sagradi što više borbenih aviona. Ovaj avion će u istoriji avijacije biti upamćen još i po:

  • prvi put je u istoriji avijacije primenjen naizmenična trofazna stuja, napona 127 V i 50 Hz,
  • avion je bio opremljen merdevinama koje su se sklapale i postajale sastavni deo poda aviona,
  • u krilima su se nalazili kreveti na sprat, predviđeni za odmor (krila su bila debela preko 2 m),
  • avion se mogao rastaviti i prevoziti šinama,
  • prvi put se u Rusiji koristi autopilot.

Zemlje koje su koristile ovaj avion[uredi | uredi izvor]

ANT-20 Bis na aerodromu

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Tupolev”. Tupolev (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2022-03-18. 
  2. ^ „Kto estь kto”. www.airforce.ru. Pristupljeno 2022-03-18. 
  3. ^ Duffy, P.; Kandalov, A.; “A.N.Tupolev”, Tupolev: The Man and His Aircraft, Airlife Publishing, pp. 9—19.
  4. ^ Janić, Č., Vek avijacije - [ilustrovana hronologija], pp. 85

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Gordon, Yefim; Rigament, Vladimir (2005). OKB Tupolev: History of the Design Bureau and its Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). Hinckley, England: Midland Publishing. ISBN 978-1-85780-214-6. 
  • Donald, David (1997). The Complete Encyclopedia of World Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). NY: Barnes & Noble. ISBN 978-18-9410-224-7. 
  • Donald, David (1999). The Encyclopedia of Civil Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). San Diego: Thunder Bay Press. ISBN 978-15-7145-183-5. 
  • Aboulafia, Richard (1996). Jane's Civil Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). Glasgow: Harper Collins Publishers. ISBN 978-00-0711-024-7. 
  • Gunston, Bill (1995). The Osprey Encyclopaedia of Russian Aircraft 1875 - 1995 (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Osprey. ISBN 978-1-85532-405-3. 
  • Duffy, Paul; Kandalov, Andrei (1996). „ANT-20 "Maksim Gorki"”. Tupolev: The Man and His Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). Shrewsbury UK: Airlife Publishing. str. 61—64. ISBN 978-1-85310-728-3. 
  • Stroud, John (1968). Soviet Transport Aircraft since 1945. (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Putnam. ISBN 978-0-370-00126-5. 
  • Šavrov, V. B. (2002). Istoriя konstrukciiй samoletov v SSSR do 1938 gg (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 5-217-03112-3. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]