Fabrika šećera (spomenik)
Fabrika šećera | |
---|---|
Opšte informacije | |
Mesto | Beograd |
Opština | Čukarica |
Država | Srbija |
Vreme nastanka | 1899-1901. |
Tip kulturnog dobra | Spomenik kulture |
Vlasnik | Republika Srbija |
Nadležna ustanova za zaštitu | Zavod za zaštitu spomenika kulture |
beogradskonasledje |
Fabrika šećera, poznatija kao Stara šećerana je nepokretno kulturno dobro i spomenik kulture Grada Beograda. Nalazi se u Beogradu, na Opštini Čukarica. Podignuta je u periodu od 1899. do 1901. godine.[1]
Nalazi se u severnom delu prostorno kulturno-istorijske celine Topčider, koja je kulturno dobro od izuzetnog značaja. Prvi je objekat ove vrste u Beogradu.[2]
Istorijat[uredi | uredi izvor]
Izgradnju fabrike omogućio je kralj Aleksandar Obrenović, na osnovu Zakona o potpomaganju domaće industrije iz 1898. Na oglas o izgradnji si se javili zainteresovani iz Japana, Belgije, Engleske, Nemačke i Austrije.[2]
Povlastice za proizvodnju šećera Srbiji su dobili investitori iz Nemačke: Alfred Hake, inženjer iz Magdeburga, Julijus Goldšmit, konzul i bankar iz Lugshafena, i Maks Vajnšenk, industrijalac iz Regenzburga, glavni akcionari velike fabrike šećera u Regenzburgu. Oni su u Beogradu osnovali preduzeće pod nazivom „Kraljevsko srpska povlašćena fabrika šećera u Beogradu, Hake, Goldšmit i Vajnšenk”.[2]
Fabrika šećera je bila prvi objekat ove vrste u Beogradu. Kada je izrađena, fabrika se sastojala od mašinske hale, sušare, činovničkih stanova, zgrade direkcije i zgrade sa radničkim stanovima.[2]
Kao deo industrijskog kompleksa fabrika je bila jedan od centara sindikalne aktivnosti i okupljanja radnika u vreme najjačeg delovanja Srpske socijaldemokratske partije. Ostala je poznata po štrajku iz 1907. godine, koji je ugušen u krvi, nakon intervencije policije i vojske, a po nalogu Državnog saveta. Tom prilikom su smrtno stradala četvorica radnika, a više njih je povređeno.[2]
Fabrika se nalazila u vlasništvu stranog kapitala od 1899. do 1918. godine. Međutim, zbog nerentabilnosti je proizvodni proces u fabrici zaustavljen 1902.[2] Na početku Prvog svetskog rata je bila sekvestrirana kao neprijateljska imovina, vlada je nameravala da je proda 1923.[3]
Tokom Prvog svetskog rata šećerana fabrika je teško oštećena. Nakon rata se nalazila pod upravom Ministarstva pravde sve do 1925. godine, kada je dobila naziv „Državna fabrika šećera na Čukarici”.[2]
Tokom bombardovanja Beograda 1941. godine, fabrika je ponovo oštećena, a za vreme povlačenja neprijateljskih trupa i opljačkana.[2] U međuvremenu je radila.[4]
Od 1945. godine do početka devedesetih godina 20. veka se nalazila u društvenom vlasništvu.[2]
Godine 1948. je dobila naziv Industrija šećera i vrenja „Dimitrije Tucović”, u spomen na Dimitrija Tucovića, glavnog ideologa i vođe Srpske socijaldemokratske partije i jednog od organizatora velikog štrajka radnika fabrike 1907. godine. U krugu fabrike je 1952. postavljen njegov spomeniku. Bista je međutim do danas nestala, a namesto nje je do danas ostalo samo oskrnavljeno postolje.[2]
U okviru rekonstrukcija u međuratnom i posleratnom periodu ugrađene su nove mašine i dograđen je izvestan broj objekata, što je dovele do određenih promena u prvobitnoj arhitektonskoj kompoziciji kompleksa.[1]
Od 1969. godine fabrika je bila deo Poljoprivrednog kombinata Beograd (PKB). Šećer se u ovoj fabrici proizvodio sve do 1983. godine, posle čega je proizvodnja prebačena u Padinsku Skelu. Svi pogoni u fabrici, osim onih koji su pripali „Vrenju” su napušteni, deo opreme je prenet u novu fabriku, dok je deo rasprodat.[2]
Trgovinski sud u Beogradu je 2007. pokrenuo stečajni podstupak Fabrike i tada su svi zaposleni u fabrici dobili otkaz.[2]
U delu kompleksa u blizini Ade Ciganlije delimično rade proizvodni pogoni „Vrenja”, preduzeća koje se nekada nalazilo u sastavu šećerane, a zatim je od nje odvojeno.[2]
Izgled fabrike[uredi | uredi izvor]
Sa stanovišta arhitektonskih vrednosti, pomenuti objekti predstavljaju standardne primere industrijske arhitekture sa kraja 19. veka u severnoj i srednjoj Evropi.[1]
Svojom arhitekturom izdvaja se centralni objekat, mašinska hala, koji je građen u fugovanoj opeci, sa karakterističnim bogen-frizom ispod krova.[1]
Pozorište u Šećerani[uredi | uredi izvor]
Danas se u objektima i dalje mogu naći tragovi proizvodnje, pomešani sa novim načinima upotrebe kompleksa. Jedinstvenost kompleksa primećena je još 1995. godine kada su članovi pozorišta „Bitef teatar” odlučili da u napuštenom delu Fabrike održe izvedbu predstave „San letnje noći”. Upravo ta izvedba predstavlja prvi pokušaj da Fabrika šećera ne padne u zaborav, kao većina idustrijskih objekata na području Beograda. Dve godine nakon prve izvedbe otvara se pozorište „KPGT”.[5] Uređenje prostora finansiralo je Ministarstvo kulture.[6]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda/Fabrika šećera
- ^ a b v g d đ e ž z i j k l Vasiljević & 20. 3. 2016.
- ^ "Politika", 24. jan. 1923, str. 2
- ^ "Kolo", 20. novembar 1943
- ^ „Jedna nova »Šećerana«” (PDF). Ludus, broj 64. februar 1999. str. 6. Pristupljeno 17. 4. 2023.
- ^ „Šećerana”. Zaboravljeni Beograd. Arhivirano iz originala 17. 10. 2020. g. Pristupljeno 23. 3. 2020.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Vasiljević, Branka (20. 3. 2016). „Staru šećeranu posećuju obezbeđenje, stečajna upravnica i ljubitelji pozorišta”. Politika onlajn. Beograd: Politika novine i magazin d.o.o. Pristupljeno 27. 1. 2018.