Ježevi
| Ježevi[1] Vremenski raspon:
| |
|---|---|
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Mammalia |
| Red: | Eulipotyphla |
| Porodica: | Erinaceidae G. Fischer, 1814 |
| Potporodice | |
Ježevi[2] (lat. Erineaceidae) su porodica sisara koja sadrži dve potporodice prave ježeve (lat. Erinaceinae), koji imaju bodlje i gimnure - čekinjave ježeve (lat. Galericinae), koji imaju čekinje umesto bodlji.[3] One se dalje dele na nekoliko savremenih rodova sa 24 vrste.
Prema tradicionalnoj klasifikaciji ježevi su svrstavani u red bubojeda (lat. Insectivora), međutim nakon što je utvrđeno da je taj red polifiletski.[4] Ježevi su premešteni u monotipični red Erinaceomorpha, prema nekim autorima porodica je deo reda Eulipotyphla, koji čini zajedno sa porodicama iz reda Soricomorpha.
Opis[uredi | uredi izvor]
Zajednička karakteristika svih ježeva je da im je telo pokriveno bodljama, koje su zapravo dlake koje su kroz evoluciju promenile svoj oblik i funkciju. Iznutra su šuplje, a nema ih na trbuhu, ekstremitetima i licu. U opasnosti se sklupčavaju, pri čemu kriju te nezaštićene delove tela. Svi ježevi imaju malo, zdepasto telo, dugačku njušku i male uši. Ekstremiteti su im kratki. Na njima imaju po pet prstiju. Imaju sitne oči i relativno slabo vide, ali im je njuh veoma osetljiv, te se na njega najviše oslanjaju u potrazi za hranom. Svi su uglavnom noćne životinje. Sve vrste ježeva su prvenstveno stanovnici tla, međutim postoje retki izuzeci koji se penju po drveću i žbunju u potrazi za hranom. Većina ježeva može i da pliva. Ova porodica bubojednih sisara je rasprostranjena svuda u svetu, sem većeg dela Južne Amerike, a nema ih u Australiji i Novom Zelandu, ni na Antarktiku. U pogledu ishrane mogli bi se definisati kao svaštojedi, ali preferiraju insekte, gliste, crve i slične životinje koje su nešto hranjivije, ali jedu i biljnu hranu. Naseljavaju šume i polja sa žbunjem, stepe i pustinje.
Evolucija[uredi | uredi izvor]
Erinaceidi su relativno primitivna grupa placentalnih sisara, koji su se malo promenili od vremena svojih ranih predaka u eocenu. Takozvani džinovski jež (zapravo gimnuri) Deinogalerix, iz miocena sa ostrva Gargano (dela sadašnje Italije), bio je veličine velikog kunića i mogao je da jede kičmenjački plen ili leševe, a ne insekte.[5]
Sistematika[uredi | uredi izvor]
Donedavno je ova porodica svrstavana u red Erinaceomorpha, ali je on spojen sa parafiletskim redom Soricomorpha, čime je stvoren red Eulipotyphla. Pokazalo se da je red Eulipotyphla monofiletski.[6] Red Soricomorpha bio je parafiletski, jer je porodica rovčica (lat. Soricidae) u bližem srodstvu sa porodicom ježeva (lat. Erineaceidae) nego sa drugim porodicama koje su svrstavane u red Soricomorpha.[7] Porodica ježeva (lat. Erineaceidae) danas obuhvata 24 vrste, koje su grupisane u 10 rodova i 2 potporodice:
- Potporodica pravi ježevi (lat. Erinaceinae)[8][9]
- Rod Atelerix
- Rod Erinaceus
- Rod Hemiechinus
- Rod Mesechinus
- Rod Paraechinus
- Potporodica gimnuri (lat. Galericinae)
Podvrste[uredi | uredi izvor]
- Atelerix algirus algirus (Lereboullet, 1842)
- Atelerix algirus girbanensis Vesmanis, 1980
- Atelerix algirus vagans Thomas, 1901
- Atelerix frontalis angolae (Thomas, 1918)
- Atelerix frontalis frontalis (A. Smith, 1831)
- Echinosorex gymnura alba (Giebel, 1863)
- Echinosorex gymnura gymnura (Raffles, 1822)
- Erinaceus concolor concolor Martin, 1838
- Erinaceus concolor rhodius Festa, 1914
- Erinaceus concolor transcaucasicus Satunin, 1905
- Erinaceus roumanicus bolkayi V. Martino, 1930
- Erinaceus roumanicus drozdovskii V. and E. Martino, 1933
- Erinaceus roumanicus nesiotes Bate, 1906
- Erinaceus roumanicus pallidus Stroganov, 1957
- Erinaceus roumanicus roumanicus Barrett-Hamilton, 1900
- Hemiechinus auritus aegyptius (É. Geoffroy Saint-Hilaire, 1803)
- Hemiechinus auritus albulus (Stoliczka, 1872)
- Hemiechinus auritus auritus (Gmelin, 1770)
- Hemiechinus auritus libycus (Ehrenberg, 1833)
- Hemiechinus auritus megalotis (Blyth, 1845)
- Hylomys suillus dorsalis Thomas, 1888
- Hylomys suillus maxi Sody, 1933
- Hylomys suillus microtinus Thomas, 1925
- Hylomys suillus pegunensis Blyth, 1859
- Hylomys suillus siamensis Kloss, 1916
- Hylomys suillus suillus Müller, 1840
- Hylomys suillus tionis Chasen, 1940
- Paraechinus aethiopicus aethiopicus (Ehrenberg, 1832)
- Paraechinus aethiopicus albatus Thomas, 1922
- Paraechinus aethiopicus deserti (Loche, 1858)
- Paraechinus aethiopicus ludlowi Thomas, 1919
- Paraechinus aethiopicus pectoralis (Heuglin, 1861)
- Paraechinus hypomelas blanfordi (Anderson, 1878)
- Paraechinus hypomelas eversmanni Ognev, 1927
- Paraechinus hypomelas hypomelas (Brandt, 1836)
- Paraechinus hypomelas sabaeus Thomas, 1922
- Paraechinus hypomelas seniculus Thomas, 1922
Galerija slika[uredi | uredi izvor]
-
Tamnoprsi jež Erinaceus europaeus -
Ježevi kada se sklupčaju sakriju delove tela nezaštićene bodljama -
Ježevi su uglavnom noćne životinje -
Vrh bodlje ježa, snimljen elektronskim mikroskopom -
Lobanja ježa -
Vrsta Hemiechinus auritus -
Vrsta Atelerix albiventris
.jpg)
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Hutterer, Rainer (16. 11. 2005). Don E. Wilson and DeeAnn M. Reeder, ur. Mammal Species of the World (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 212—219. ISBN 978-0-8018-8221-0.
- ^ „Prilog VIII Zaštićene divlje vrste na teritoriji Republike Srbije”. pravno-informacioni-sistem.rs. Arhivirano iz originala 20. 02. 2020. g. Pristupljeno 28. 04. 2020.
- ^ „Ježevi”. Bionet škola.
- ^ Hutterer, R. (2005). "Family Erinaceidae". In Wilson, D.E.; Reeder, D.M. "Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference" (3rd ed.).
- ^ Savage, RJG & Long, MR (1986). Mammal Evolution: an illustrated guide
. New York: Facts on File. str. 48–49. ISBN 978-0-8160-1194-0.
- ^ Robin MD Beck; Olaf RP Bininda-Emonds; Marcel Cardillo; Fu-Guo Robert Liu; Andy Purvis (2006). „A higher level MRP supertree of placental mammals”.
- ^ Roca, A.L.; G.K. Bar-Gal; E. Eizirik; K.M. Helgen; R. Maria; M.S. Springer; S.J. O'Brien & W.J. Murphy (2004). „Mesozoic origin for West Indian insectivores”.
- ^ Reiter C, Gould GC (1998). „Thirteen Ways of Looking at a Hedgehog”. Natural History. 107 (6): 52.
- ^ „WildlifeTrust.org.uk”. WildlifeTrust.org.uk. Arhivirano iz originala 12. 2. 2013. g. Pristupljeno 2013-02-28.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Šorić, V. (1997). Morfologija i sistematika hordata. Prirodno-matematički fakultet Kragujevac.
- Robin MD Beck; Olaf RP Bininda-Emonds; Cardillo, Marcel; Fu-Guo Robert Liu; Purvis, Andy (2006). „A higher level MRP supertree of placental mammals”. BMC Evolutionary Biology. 6: 93. PMC 1654192
. PMID 17101039. doi:10.1186/1471-2148-6-93. - Roca, A.L.; G.K. Bar-Gal; E. Eizirik; K.M. Helgen; R. Maria; M.S. Springer; S.J. O'Brien & W.J. Murphy (2004). „Mesozoic origin for West Indian insectivores”. Nature. 429 (6992): 649—651. PMID 15190349. doi:10.1038/nature02597.
- Hutterer, R.. "Family Erinaceidae". In Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. 2005. ISBN 978-0-8018-8221-0. str. 212–219..
- Omori-Satoha, Tamotsu; Yoshio Yamakawab; Dietrich Mebs (novembar 2000). „The antihemorrhagic factor, erinacin, from the European hedgehog (Erinaceus europaeus), a metalloprotease inhibitor of large molecular size possessing ficolin/opsonin P35 lectin domains”. Toxicon. 38 (11): 1561—80. PMID 10775756. doi:10.1016/S0041-0101(00)00090-8.
- Drabeck, D.H.; Dean, A.M.; Jansa, S.A. (1. 6. 2015). „Why the honey badger don't care: Convergent evolution of venom-targeted nicotinic acetylcholine receptors in mammals that survive venomous snake bites”. Toxicon. 99: 68—72. PMID 25796346. doi:10.1016/j.toxicon.2015.03.007.
- Adrian, E. D. (1942). „Olfactory reactions in the brain of the hedgehog”. The Journal of Physiology. 100 (4): 459—473. PMC 1393326 . PMID 16991539. doi:10.1113/jphysiol.1942.sp003955.
- Suomalainen, Paavo; Sarajas, Samuli (1951-08-01). „Heart-beat of the Hibernating Hedgehog”. Nature. 168 (4266): 211. Bibcode:1951Natur.168..211S. ISSN 0028-0836. PMID 14875055. S2CID 4158610. doi:10.1038/168211b0 .
- Hof, A. R.; Bright, P. W. (2010). „The value of agri-environment schemes for macro-invertebrate feeders: Hedgehogs on arable farms in Britain” (PDF). Animal Conservation. 13 (5): 467—473. S2CID 82793575. doi:10.1111/j.1469-1795.2010.00359.x. Arhivirano (PDF) iz originala 2014-10-06. g. „Badger predation of hedgehogs was high in the study site and the main cause of death”
- David Wembridge. „The State of Britain's Hedgehogs 2011” (PDF). The British Hedgehog Preservation Society. Arhivirano (PDF) iz originala 2013-05-18. g.
- „The Complete Guide to Hedgehogs”. www.petmd.com. Arhivirano iz originala 16. 2. 2020. g. Pristupljeno 2020-02-16.
- Moss, Laura (2019-04-01). „Hedgehogs are a prickly issue in some states”. treehugger.com. Arhivirano iz originala 2020-10-18. g. Pristupljeno 2020-10-18.
- „Fauna selvativa e specie protette”. Corpo Forestale dello Stato. Arhivirano iz originala 2. 11. 2016. g. Pristupljeno 31. 8. 2014.
- „Hedgehogs pose prickly problem for native fauna”. Landcare Research media release. 17. 9. 2003. Arhivirano iz originala 2003-10-01. g. Pristupljeno 6. 12. 2011.
- Ross, David (14. 1. 2009). „18 Trappers Sought for Hebrides to Protect Birds from Hedgehogs”. The Herald. Arhivirano iz originala 10. 8. 2011. g. Pristupljeno 12. 6. 2009.
- „Hedgehog population plummets in UK countryside, research suggests”. BBC News. 22. 2. 2022. Arhivirano iz originala 22. 2. 2022. g. Pristupljeno 22. 2. 2022.
- „List of Hedgehog diseases”. Wildlifeinformation.org. Arhivirano iz originala 26. 7. 2010. g. Pristupljeno 2009-03-08.
