Pređi na sadržaj

Bunjevački govor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Štokavski poddijalekti

Bunjevački govor (poznat i kao bunjevački jezik) je naziv za govor, odnosno jezik Bunjevaca u Bačkoj. Baziran je na ikavskom izgovoru štokavskog narečja. Bunjevački je četvrti službeni jezik grada Subotice.[1] U Subotici na bunjevačkom izlaze Bunjevačke novine,[2] dok Radio-televizija Vojvodine emituje deo svog programa i na bunjevačkom.[3]

Istorija

[uredi | uredi izvor]

Prva škola na bunjevačkom otvorena je u Somboru 1717. godine, a potom su škole otvorene i u Baču (1734), Gari (1735), Bođanima (1741) i Subotici (1752).[4] Godine 1745, grad Subotica dobija svoj statut napisan na bunjevačkom,[5] dok je 1850. bunjevački ozvaničen i u službenoj upotrebi u Subotici.[4] Ugarskim zakonom iz 1868. godine, nemađarskim narodima su bila zagarantovana prava u školstvu, ali je u praksi bunjevačka nastava bila potiskivana nastavom na mađarskom jeziku.[4]

Demografija

[uredi | uredi izvor]

Prema popisu iz 1910. godine, 33.247 građana Subotice se izjasnilo da im je bunjevački maternji jezik. Tokom postojanja Jugoslavije, govornici bunjevačkog su, u rezultatima popisa, svrstavani u govornike srpskohrvatskog jezika.

U rezultatima popisa iz 2002. godine u Srbiji prikazani su samo govornici većih jezika, dok su građani koji su se izjasnili da im je maternji jezik bunjevački, svrstani u kategoriju „ostali jezici“.

U rezultatima popisa iz 2011. godine, 6.835 stanovnika Srbije se izjasnilo da im je maternji jezik bunjevački.[6]

Osporavanja bunjevačkog

[uredi | uredi izvor]

Nacionalni savet Bunjevaca u Srbiji je 2004. godine od prosvetnih vlasti AP Vojvodine zatražio da se u osnovne škole uvede nastavni predmet "Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture".[7] 2005. godine je Pedagoški zavod Vojvodine odobrio plan i program ovog nastavnog predmeta.[8] Ovome se usprotivio Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i objavljeno je "otvoreno pismo" u kojem se traži da vlasti "prestanu poticati podjele hrvatske etničke zajednice u Vojvodini, uključujući tu i potporu podjeli jedinstvenoga književnoga jezika kojim se služi hrvatski narod svagdje u svijetu".[8] U pomenutom pismu je takođe navedeno da "Bunjevci, osim u Srbiji, žive i u Mađarskoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te da se njihova pripadnost hrvatskomu narodu u pitanje dovodi samo u Srbiji", da "Bunjevci govore novoštokavsko-ikavskim dijalektom, koji je općenito najrašireniji hrvatski dijalekt i na kojem se temeljio hrvatski književni jezik u XVIII stoljeću", kao i da je "književnost bačkih Bunjevaca od svojih početaka integralni dio hrvatske književnosti i da je njezin jezik po svemu (grafiji, pravopisu, leksiku, morfološkim i sintaktičkim obilježjima te najfrekventnijim načinima stilizacije) hrvatski".[8]

Nakon ovih političkih reakcija, Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje i kulturu je suspendovao odluku Pedagoškog zavoda Vojvodine i zatražio mišljenje od SANU i VANU o bunjevačkom jeziku.[9] U odgovoru koji je stigao od SANU, a koji je potpisao akademik Zoran Kovačević, navedeno je da SANU smatra da "bunjevačkoj nacionalnoj manjini treba omogućiti izučavanje maternjeg, odnosno bunjevačkog jezika sa elementima nacionalne kulture u institucijama predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i vaspitanja, što je u skladu sa zakonskim propisima".[10] Međutim, od VANU je, sa potpisom akademika Julijana Tamaša stigao odgovor da VANU smatra "kako je usmenu i pisanu jezičku tradiciju Bunjevaca kao regionalne zajednice najbolje opisivati neutralnim nazivom ‘govor’, čime bi se izbegla politizacija statusa termina i pojmova tipa ‘nacionalni jezik’ i ‘dijalekat’".[10]

Nakon konsultacija Pokrajinskog sekretarijata za obrazovanje i kulturu sa Nacionalnim savetom Bunjevaca, doneta je kompromisna odluka da se u nastavu uvede predmet "Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture", kako bi se izbegla upotreba termina "jezik".[11]

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]