Guvernadur

Guvernadur je najprije bio činovnik koji je postavljen na predlog Mletačke republike, koji je navodno posredovao u sporovima između Crne Gore i Mletačkog Kotora, tj. između Crnogoraca i mletačkih podanika, da bi se kasnije guvernadurstvo razvilo u crnogorsku državničku titulu.

Nastanak guvernadura

U arhivskoj građi postoje bilješke o postojanju guvernadura još 1511. godine. F. Lenorman navodi od 1516, Spiridon Gopčević od 1524. godine. Istoričar Zane Grbičić pak, smatra da je prvi guvernadur bio Ivan Antonije Bolica, i to od 1688. do 1692. godine, šef mletačke vojne posade na Cetinju i navodi se kao 'Gouvernatore del Monte Negro'. Početkom 18. veka za vrijeme vladavine Vladike Danila, Lazar Tomanović smatra da je prvi Crnogorac postavljen za guvernadura bio iz kuće Vukotića, Đikan Vukotić, čiji sin kasnije odbija guvernadurstvo. Nakon njega se kao guvernaduri pominju vođe iz porodice Radonjića. Prvi narodnom voljom izabrani crnogorski guvernadur je bio Stanislav Radonjić od koga od sredine 18. veka titula guvernadur postaje nasljedna u porodici Radonjić sa Njeguša i koji su od tada bili guvernaduri duže od sedam i po decenija, sve do 1831. godine.

Guvernadurstvo Radonjića

Oko 1750. godine, serdar Stanislav Radonjić preuzeo je guvernadursku funkciju u Crnoj Gori, mada su Radonjići vjekovima ranije bili plemenske starješine, kneževi i istaknuti glavari i serdari. Na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju 1756. godine, na proslavi prve pobjede (pod guvernadurovom komandom) crnogorske vojske, nad turskom vojskom Ćehaj-paše, na Bijelim poljanama, Stanislavu Radonjiću se dodijeljuje pravo nasljednog guvernadurstva u njegovoj porodici. Na funkciji guvernadura, naslijedio ga je najprije njegov sin Vukale (Vukajlo) Radonjić-Stanišić, koji je tu funkciju obavljao u dva navrata: od 1758. do 1763. godine i opet 1765. godine, kada je i umro. Potom, guvernadursku funkciju od približno 1767. do smrti 1802. godine obavlja Jovan-Joko Radonjić, mlađi sin guvernadura Stanislava, a brat guvernadura Vukala. Pošto je i Jovanu 1770. godine na Opštecrnogorskom zboru Diplomom (Gramatom), potvrđeno pravo na guvernadurstvo koje je bilo još njegovom ocu ustanovljeno kao nasljedna funkcija i zvanje u kući Radonjića, nakon proteka od dvije godine, 1804. godine guvernadur zvanično postaje Vukolaj Radonjić, Jovanov sin, koji će biti guvernadur, s izvjesnim problemima tokom 1817. i 1818. godine, sve do „ukidanja” guvernadurstva 1831. godine.

Politička, vojna i državnička djelovanja guvernadura Radonjića

Iz istoriografskih podataka može se saznati da su guvernaduri Stanislav, Jovan i Vukolaj Radonjić bili crnogorski vojskovođe i pobjednici na mnogim bojnim poljima, kao i predstavnici najviše svjetovne vlasti Crne Gore; Guvernaduri Radonjići su bili vojskovođe, realni i pragmatični političari, državnici, diplomate, legalni i legitimni nosioci svjetovnog oblika državno-političke, guvernadursko-sudske, vojne, predstavničke i zakonodavne vlasti u zemlji; Guvernaduri Radonjići, nekoliko decenija (više od sedamdesetpet godina) nalazili su se na čelu najviših organa vlasti u zemlji. Učestvovali su u pripremi svih zakonskih akata donesenih u njihovo vrijeme i prvi su njihovi potpisnici; predvode diplomatske misije i tragom sklopljenih međunarodnih sporazuma ili obećanja drugih zemalja da će pomoći Crnoj Gori, rade na njihovoj realizaciji; pripremaju zemlju za odbranu od spoljnih napada i sami predvode njenu vojsku sve do bitaka na Martinićima i Krusima; aktivno sudjeluju u izradi projekta (re)organizacije centralne uprave i donošenju dokumenata o ujedinjavanju Crne Gore i Boke; prvi su potpisnici pisama otpora ruskoj hegemoniji 1804. godine; predsjednici su potonjeg crnogorskog organa vlasti pred ukidanje guvernadurstva.

Stanislav se (u Beču sretao s austrijskom caricom Marijom Terezijom, potom s ruskom caricom Jelisavetom i najzad, sa rimskim papom Benediktom XIV, od koga je dobio i sredstva kao pomoć za izgradnju i obnovu crkava i manastira na području Crne Gore, Boke i Mletačke Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije, itd.), te vojskovođa i državnik, nosilac svjetovne vlasti, uz vladičansku vlast mitropolita Vasilija Petrovića, sve do smrti u Rusiji u Sankt Peterburgu, 1758. godine. ; Guvernadur Jovan Radonjić je šef crnogorske delegacije u susretu s austrijskom caricom Marijom Terezijom i jedan od autora „Bečke konvencije o crnogorsko-austrijskim odnosima” iz 1779. godine; Takođe, guvernadur Jovan Radonjić je vojni komandant na bojnom polju u pohodu Turaka 1768. godine i kasnijim invazijama Mahmud-paše Bušatlije na Crnu Goru; prvom pohodu na Crnu Goru 1758. i da je ravnopravno s Petrom I Petrovićem Njegošem 1796. godine igrao vodeću ulogu u odbrani zemlje i vojnoj pobjedi Crnogoraca na Martinićima i Krusima. Dok je mitropolit Petar bio van Crne Gore, boravio je u Rusiji u vrijeme napada Mahmud-paše na Crnu Goru 1785. godine, glavnu ulogu u odbrani zemlje imao je guvernadur Jovan Radonjić, uz njega i serdar Ivan Petrović. Upravo guvernadur Jovan Radonjić je bio jedina ličinost koja se od Mahmud-pašinog prvog udara na Crnu Goru, do bitaka na Martinićima i Krusima, pominje kao čelnik crnogorske vojske u svim akcijama, jedini zapovjednim crnogorske vojske kome se povodom svih vojnih pitanja i akcija u tom periodu obraćaju i domaći glavari i strani vojni komandanti; u bitkama na Martinićima i Krusima zajedno sa mitropolitom dijeli komandu (i to mitropolit nad jednom trećinom, a guvernadur nad dvije trećine vojske)". Mitropolit Petar I Petrović Njegoš i guvernadur Jovan Radonjić od 1796. pa nadalje vršili su, podjednaku i podijeljenu vlast u Crnoj Gori, stoga je i Zakonik opšči crnogorski i brdski (1798. i 1803)", podjednako guvernadura Jovana Radonjića i Petra I i taj zakonik nije ispravno zvati „Zakonik Petra I”, jer, „ako se ne zna sasvim tačno ko ga je napisao, ali se sasvim tačno zna da ga je prvi potpisao guvernadur Jovan Radonjić”. Zatim, znamenita „Stega” iz 1796. godine, je potpisana (prvopotpisana) od strane guvernadura Jovana Radonjića, serdara Ivana Petrovića, kneza Vuka Bogdanovića i ostalih glavara „od sve Crne Gore”.

Nesporno je da je postojao politički rivalitet i konkurentska borba za svjetovnu centralnu, najvišu vlast u Crnoj Gori između guvernadura Radonjića i mitropolita Petrovića, ali nju treba posmatrati u kontekstu sukoba različitih koncepcija oko uređenja i vršenja vlasti, unutrašnjih i spoljno-političkih programa, strategija i akcija oko daljeg razvoja crnogorskog društva.

„ U rivalstvu između guvernadura Radonjića i mitropolita Petrovića, prvi nijesu bili ti koji su osporavali druge, već obrnuto”.

Vidi još

• Zane Grbičić
• Stano Radonjić
• Stanislav Vukolajev Radonjić
• Vukajlo (Vukale) Radonjić
• Jovan Radonjić
• Vukolaj Radonjić
• Luka Radonjić
• Katarina Radonjić
• Fondacija „Guvernaduri Radonjići"

Literatura

• Lučić, Čedomir M. (2002). Vlast i spoljni uticaji u Crnoj Gori 1499-1851. Srpsko Sarajevo: Filozofski fakultet. 
• Ljušić, Radoš (2001). Istorija srpske državnosti. 2. Novi Sad: Ogranak SANU. 
• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496—1918. Novi Sad: Prometej. 
• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496—1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu. 
• Milović, Jevto M. (1956). Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685—1782). Cetinje: Istoriski institut. 
• Pejović, Đoko D. (1981). Crna Gora u doba Petra I i Petra II: Osnivanje države i uslovi njenog razvitka. Beograd: Narodna knjiga. 
• L. K. Viala de Somijer „Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru”
• Tomica Nikčević "Guvernadurstvo kao politička struja Crne Gore

Spoljašnje veze

• RT CG emisija „Guvernaduri”
• Emisija „Živa istina” TV IN, gost akademik Radovan Radonjić- O guvernadurima
• KONTROVERZE O GUVERNADURIMA U CRNOGORSKOJ ISTORIOGRAFIJI- Akademik Prof. Dr Radovan Radonjić
• [1] Gramata ruskog cara Gubernatoru i crnogorskom narodu 1804. koju Mazurevski predaje „crnogorskom i brdskomk Gubernatoru”, tj. guvernaduru Vukolaju Radonjiću
• [2] Smrt po izgnanstvu u kotorskoj bolnici 30.V 1832.
• [3]Guvernadur crnogorski Vuko Radonjić — Plan državnih reformi
• [4] Misija A. Sankovskog "Rusko-crnogorski odnosi " Jurij Bičkov
• [5] Dr Radoslav Raspopović Ruski konzulat u Kotoru 1804—1806
• [6] Akademik Branko Pavićević "Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske — Rad zajedničke vlade 1813—1814.
• [7] portret guvernadura Vukolaja Radonjića
• [8] Guvernadur Vuko Radonjić je bio kavalijer Sv. Ane i nosilac Ordena Sv. Džordža
• Stari grb Radonjića (Grbovnik-Arhiv Nirnberg i Dvorski istorijski arhiv — Beč)
• [9] Ikona i natpis na ikonostasu u crkvi na Njegušima „Sv. Gospođa”
• [10] Ikona i natpis na ikonostasu u crkvi na Njegušima „Sv. Gospođa”
• [11] Mitra Vladike Visariona Borilovića Umjetničko blago C. Gore skovana trudom i platoi Verhovnog serdara Stana Popova Radonjića
• [12] Natpis sa mitre Vladike Visariona Borilovića Umjetničko blago C. Gore skovana trudom i platoi Verhovnog serdara Stana Popova Radonjića
• Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru (susret sa guvernadurom) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2012)
• "Guvernadurstvo kao politička struja Crne Gore, Tomica Nikčević
• „SVE DOĐE NA VIĐELO” Akademik Radovan Radonjić
• fONDACIJA " GUVERNADUR RADONjIĆ "
• Akademik Radovan Radonjić „O političkom nasljeđu Crnojevića” pp. 684—694
• Feljton
• „Njegoš” — Bojan Drašković
• Večernje novosti Feljton 7. deo