Zorica Jevremović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zorica Jevremović
Zorica Jevremović 2002. godine
Datum rođenja(1948-08-22)22. avgust 1948.
Mesto rođenjaRažanj, NR SrbijaFNR Jugoslavija
Datum smrti5. oktobar 2023.(2023-10-05) (75 god.)
Mesto smrtiBeogradSrbija
Diploma International Biographical Centre, Kembridž, Engleska, dodeljena za „teatarsku i video koreografiju“ 2002. godine

Zorica Jevremović (ponegde potpisana i kao: Jevremović Munitić; Ražanj, 22. avgust 1948Beograd, 5. oktobar 2023) bila je srpska i jugoslovenska pozorišna i video rediteljka, dramska spisateljica, intermedijalna teoretičarka, istoričarka kulture i feministkinja.[1] Direktorka je beogradskog Centra za medije „Ranko Munitić“ i urednica regionalnog časopisa za medije i kulturu Mediantrop.[2]

Između ostalog, značajan je i njen rad na osnivanju pozorišnih trupa za marginalne društvene grupe, kao i doprinos utemeljivanju stripske i televizijske teorije u SFRJ 1970-ih. Njen muž je bio istaknuti jugoslovenski kulturni radnik Ranko Munitić.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođena je u Ražnju, od ranog detinjstva živi u Beogradu.

U Puli, na amaterskom filmskom festivalu „Mala Pula“ 24. jula 1968. upoznaje Ranka Munitića. Njih dvoje se 1. maja 1971. venčavaju u Beogradu, gde Zorica dodaje prezime Munitić devojačkom Jevremović, potom odlaze za Zagreb. Novembra iste godine se vraćaju u Beograd, gde žive do kraja marta 2009. godine.

Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti 1975. godine. Dramaturgijom se bavila u alternativnim i neformalnim grupama pozorišta i filma: KPGT (1980—1990), Art-film (1981—1983), Nova osećajnost (1984—1985), Preduzeće za pozorišne poslove (1992).

Kao zagovornica jugoslovenskog kulturnog prostora istraživala kulturnu istoriju i teološko običajno pravo multinacionalnih i višekonfesionalnih sredina u SFRJ: Dubrovnik (1976—1980), Perast (1981), Povlja (1982), Tacen (1981—1984), oblast Poljica (1986—1990), Dečani (1981—1989) i Zjum (1990). Objavila je knjige iz multimedijalne teorije i pozorišne drame, a uređivala je i naučne zbornike iz književne istorije.

Zorica Jevremović je radila sa sledećim marginalnim grupama: romskom decom, monahinjama, psihičkim bolesnicima, osobama sa posebnim potrebama, slepima, ženama koje su pretrpele nasilje, decom bez roditelja, lezbijkama i ženama-izbeglicama. Osnivala alternativna pozorišta koja su radila kao „pozorišta kvarta“ u getoizovanim zajednicama, na mestima koja ranije nisu bila pozorišno aktivna:

1985: „Performativno ulično dečije pozorište” u Skadarliji, boemskom okupljalištu umetnika, prepunom kafana u centru Beograda. Jezgro trupe činila su romska deca koja su živela u Skadarliji, srpska deca sa Dorćola (obližnjeg prestižnog beogradskog kvarta), romska deca iz divljih naselja u beogradskom predgrađu Mirijevo (koja su prodavala cveće u Skadarliji ukradeno sa gradskih groblja), profesionalni glumci i slikari koji su živeli u Skadarliji, skadarlijska gatara, klovnovi, gutači vatre i alternativni umetnici (muzičari, slikari).
1993-1995: „Džepno pozorište M” u prostorijama Specijalna bolnica za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“. Jezgro ove trupe činili su rekonvalescenti, deca iz okoline bolnice, profesionalni glumci, deca bolničkih terapeuta i psihijatara, filmski i televizijski naturščici, psiholozi, manekeni, javne ličnosti i slepe osobe.
1997-1999: „PUT 5a”, feminističko pozorište u stanu u kom su bile kancelarije Autonomnog ženskog centra protiv seksualnog nasilja. Jezgro ove trupe činile su žene koje su dolazile u Centar da potraže pomoć, aktivistkinje Centra, balerine, slikarke, žene koje su živele u istoj zgradi, žene u kolicima, kompozitorke, studentkinje Ženskih studija i žene-izbeglice.

Početkom građanskog rata u Jugoslaviji 1990-ih bila je aktivistkinja dveju antiratnih grupacija: „Civilnog pokreta otpora“ i „Beogradskog kruga“, u okviru kojih je izvela više kulturoloških projekata: „Bosna – ljudski tragovi“ (1992).

U projektima „Bosna - ljudski tragovi“ (1992) i Autovideografija" (1995), Zorica Jevremović u SKC-u „okuplja umetnike, teoretičare, kritičare, aktiviste, obične ljude sa svojim sećanjima na Bosnu i stvara jedinstven kulturološki projekat u kojem se Bosna iskazuje kao jedan od stožera južnoslovenskih identiteta, kao stub – oslonac”[3] prepušten uništenju.

U drami „Balada o devojačkom odelu” objavljenoj 2006. piše o ljubavi Jelene i Teute, sredovečne i mlade žene, Srpkinje i Albanke, koje beže sa Kosova i završavaju u Beogradu. Kako piše Mirko Đorđević, ljubav čini da ove dve žene postanu ”iskorenjene”.[4] O ovoj drami, kao i poziciji autorke u srpskoj kulturi Milena Dragićević Šešić piše: ”Razarajući tabue (a Kosovo je u suštini najveća srpska tabu tema - o njemu se ne sme misliti, racionalno razgovarati – Kosovo se mora samo emocionalno doživljavati) ona je upravo i rizikovala neigranje svojih drama na scenama nacionalnih pozorišta.”[3]

Godine 2008. pravi izložbu „Kosovo iz mog stana“ od fotografija stvari koje je kupovala ili dobijala na dar na Kosovu i Metohiji (1981—1990).[5]

Članica je Saveza dramskih umetnika Srbije od 1978. Od 2007. godine članica Srpskog književnog društva. Od decembra 2011. direktorka je Centra za medije „Ranko Munitić“ gde kao intermedijalna teoretičarka vodi više projekata.

Preminula je 5. oktobra 2023. godine u Beogradu.[6]

Delo (izbor)[uredi | uredi izvor]

Knjige
Drame
  • Na stanici, 1968.
  • Oj, Srbi’o, nigde lada nema, 1971.
  • Vukodlak iz Samarije, 1973.
  • Kopile 1948-1968, 1987.
  • Fjodorova devojčica, 1991.
  • Bajka bluz, 1994.
  • Put u nemoguće ili potraga za boginjom Klio, 1995.
  • Šaputave devojke I, 1997.
  • Šaputave devojke II, 1999.
  • Balada o devojačkom odelu, 2004.
  • Pomrlice (tri umiranja i jedan san), 2017.
Eseji i studije u periodici
Priređivanje naučnih zbornika
Videografija
  • Autovideografija (1996)
  • Šaputave devojke (2001)
  • Šaputave devojke II (2003)
  • Iščekivanje (2004)
  • Kraljica noći (2005)
  • Promocija Džepnog pozorišta M (2005)
  • Bosna 92 – ljudski tragovi (2005)
  • Ostaci filmske trake (2005)

Priznanja[uredi | uredi izvor]

  • Nagrada „Anđelka Milić“ za feminističko stvaralaštvo u oblasti nauke i kulture, 2016. Dodeljuje Sekcija za feministička istraživanja i kritičke studije maskuliniteta (SEFEM)[9]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Zorica Jevremović: Kopile (1948—1968), drama utopije“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. decembar 2013) (o predstavi), Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, 2009.
  2. ^ „Glavna urednica“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. decembar 2013), Mediantrop, Beograd.
  3. ^ a b Dragićević-Šešić, Milena (2018). Umetnost i kultura otpora. Beograd. ISBN 978-86-82101-70-3. OCLC 1096271977. 
  4. ^ „Balada o šaputavim devojkama | Knjiženstvo”. www.knjizenstvo.rs. Pristupljeno 2022-12-12. 
  5. ^ Radović, Nastasja. „Zorica Jevremović-Munitić: U kući imam svoje Kosovo“ (intervju), Monitor, Podgorica, br. 1027, 25. jun 2010.
  6. ^ „Preminula Zorica Jevremović Munitić”. RTRS. 07. 10. 2023. Arhivirano iz originala 07. 10. 2023. g. Pristupljeno 07. 10. 2023. 
  7. ^ „Dupli pas“, RTS, 1. nov 2015. (o otvaranju e-biblioteke RTS)
  8. ^ Matijević, Ivana. „Predstavljena knjiga 'Tišina, pomrlice'”, Danas, Beograd, 18. decembar 2017.
  9. ^ Posebna nagrada za značajan doprinos razvoju feminističkog znanja i feminističkog stvaralaštva u Srbiji — „Zorica Jevremović Munitić – za značajan doprinos osnivanju i razvoju feminističkog i aktivističkog pozorišta u SFRJ i Srbiji i afirmaciji getoizovanih zajednica, žena i etničkih manjina kao subjekata pozorišne umetnosti, te za delo u oblasti dramaturgije, teatarskog, TV i video stvaralaštva, istorije kulture, kritike i semiologije medija i filma.“ — Milošević, Milana. „Dobitnici nagrada 'Anđelka Milić' 2016“, SEFEM, 24. februar 2016.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]