Ilirski jezik
Ilirski jezik je izumrli jezik Ilira, heterogene grupe plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane etno-lingvističke porodice, poznatih u starom vijeku na područjima od Panonske nizije pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira.
Izvori o ilirskome jeziku[uredi | uredi izvor]
Dok je istorija Ilira kao naroda dobro dokumentovana (postoji velik broj arheoloških artefakata), nije ostao sačuvan niti jedan jedini pisani dokument napisan na ilirskome jeziku.[1] Stoga se o ovome jeziku pouzdano zna jako malo:
- znaju se neke riječi, ako je vjerovati antičkim grčkim izvorima da su te riječi vjerno sačuvali.[2]
- sva ostala zapažanja predmet su istorijske analize i svih njenih nedostataka u situaciji gdje odgovarajućih izvora nema.
Jedan ili više jezika[uredi | uredi izvor]
Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima«. Iz doba prije romanizacije na cijelom području Ilirika nije pronađen ni jedan natpis na nekom autohtonom jeziku. Natpis na prstenu iz mjesta Kaljaja Delmačes u današnjoj Albaniji, za koji se dugo vjerovalo da predstavlja jedini tekst na »ilirskom« jeziku, zapravo je na vizantijskom grčkom. Jedini jezični ostatci iz predrimskoga doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim natpisima iz rimskoga doba, a njihovi su nositelji bili romanizovani stanovnici Ilirika koji su zadržali nerimska imena. Osim toga, sačuvano je i nekoliko glosa, riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.
Naučno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku počelo je krajem 19. i početkom 20. vijeka, posebno u radovima bečkih indoevropista Paula Kretšmera i Hansa Krahea. Na njihova se proučavanja nadovezuje i hrvatski lingvist Anton Majer, čije je sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču (1957–1959). Prvi naraštaj ilirologa utvrdio je da su neki jezični ostatci u Iliriku nedvosmisleno indoevropskog porijekla, pa su stoga pretpostavili da je »ilirski« bio indoevropski jezik (premda je ostalo nejasno treba li ga smatrati kentrumskim, poput latinskog, ili satemskim, poput albanskog). Međutim, nekritički su »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga (u sjeveroistočnoj Italiji) i mesapskoga (u Apuliji), a predlagali su i »ilirske« etimologije toponima na širokome području istočne Evrope sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki operativni lingvistički smisao.
Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960-ih u radovima Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatinsko-sjevernoalbanskoga. Imensko je područje određeno distribucijom antroponima i tvorbenih oblika karakterističnih za nj, koji se pojavljuju gotovo isključivo u danom području. Tri se imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su ondje živjela u antičko doba (Liburni, Dalmati i tzv. Illyrii proprie dicti: »Iliri u pravom smislu«). U kasnijim je istraživanjima utvrđeno da se, u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno potpodručje, a jedinstvenost dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a samim time ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili prije romanizacije.
Srodni jezici[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Roger D. Woodard, "The Ancient Languages of Europe", Cambridge University Press, 2008, "While the Illyrians are a well-documented people of antiquity, not a single verifiable inscription has survived written in the Illyrian language.", pp. 6
- ^ Hans Krahe, "Die Sprache der Illyrier. Erster Teil: Die Quellen", Wiesbaden, 1955.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Papazoglu, Fanula (1969). Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba: Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
