Krfska deklaracija

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Krfska deklaracija
Tekst Krfske deklaracije.
Datum nastanka20. jula 1917.
MestoKrf
Kraljevina Grčka
Autor(i)Nikola Pašić
Ante Trumbić
PotpisniciNikola Pašić, za Kraljevinu Srbiju
Ante Trumbić, za Jugoslovenski odbor
Vrsta medijapisani dokument
Svrhadeklaracija (izjava)

Krfska deklaracija je dokument koji su donijeli predsjednik Ministarskog savjeta Kraljevine Srbije Nikola Pašić i predsjednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić, zaključen u Krfu na istoimenom ostrvu u Kraljevini Grčkoj 20. jula 1917. godine. Svrha dokumenta je bila uspostavljanje načina ujedinjenja buduće zajedničke države Južnih Slovena koji su živjeli na prostoru Kraljevine Srbije, Kraljevine Crne Gore i Austrougarske monarhije, poslije Prvog svjetskog rata. Obje strane su bila podstaknute na razgovore i postizanje sporazuma gubitkom ruske diplomatske podrške Srbiji, poslije Februarske revolucije, u pogledu ostvarivanja ratnih ciljeva Srbije, kao i prijetnjom da Jugoslovenski odbor bude skrajnut sprovođenjem trijalističke reforme koju je pokrenula Austrougarska.

Pašićevi i Trumbićevi stavovi bili su različiti. Pašić se zalagao za unitarnu državu, dok se Trumbić zalagao za federalnu državu, ostavljajući značajna ovlašćenja federalnim jedinicama i čuvajući nacionalna prava. Rezultujuća deklaracija prigušila je pitanje sistema vlasti. Kao kompromis, preciziralo se samo da će zajednička država biti ustavna monarhija kojom će vladati vladajuća srpska dinastija Karađorđević, odlažući većinu pitanja na buduću ustavotvornu skupštinu. Tokom razgovora koji su trajali 35 dana, Trumbić je za svoje stavove imao slabu podršku ostalih članova Jugoslovenskog odbora. Bili su zaokupljeni prijetnjom koju je prestavljala Kraljevina Italija, kojoj je bila obeća teritorija prema Londonom sporazumu iz 1915. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Ante Trumbić je predvodio Jugoslovenski odbor uoči stvaranje zajedničke države.

Tokom Prvog svjetskog rata, u dijelovima Austrougarske u kojima je živjelo pretežno južnoslovensko stanovništvo — Hrvati, Srbi i Slovenci — razvijan je pritisak kako bi se podržao trijalizam[1] ili uspostavljanje zajedničke države Južnih Slovena nezavisne od Dvojne monarhije. Ova zajednička država trebalo je da se ostvari kroz realizaciju jugoslovenskih ideja i ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom.[2]

Srbija je rat vidjela kao mogućnost za teritorijalno proširenje. Odbor zadužen za utvrđivanje ratnih ciljeva izradio je program za uspostavljanje šire južnoslovenske države prisajedinjenjem dijelova habzburške monarhije naseljene Južnim Slovenima — Hrvatska i Slavonija, Slovenačke zemlje, Vojvodina, Bosna i Hercegovina i Dalmacija.[3] Niškom deklaracijom iz decembra 1914. Narodna skupština Kraljevine Srbije najavila je borbu „za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće” kao nacionalni ratni cilj.[4] Trojna antanta koja je zagovarala postojanje Austrougarske kao protivteže uticaju Njemačkog carstva bila je protivna ovom cilju.[5] Kombinovane austrougarske, njemačke i bugarske snage su krajem 1915. porazile i okupirale Srbiju, primoravši njenu vladu i preostale trupe na povlačenje preko Crne Gore i Albanije ka savezničkim snagama stacioniram na jadranskoj obali.[6]

Jugoslovenski odbor je osnovan kao ad hoc grupa bez zvaničnog kapaciteta u aprilu 1915. godine.[7] Odbor, koji je djelimično finansirala srpska vlada, činili su intelektualci i političari iz Austrougarske koji su tvrdili da zastupaju interese Južnih Slovena.[8] Ante Trumbić je bio predsjednik odbora,[9] ali je Frano Supilo, saosnivač vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj i Slavoniji, bio najistaknutiji član. Supilo se zalagao za federaciju koji bi činile Srbija (uključujući Vojvodinu), Hrvatska (koja bi obuhvatala Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju), Bosna i Hercegovina, Slovenija i Crna Gora.[10]

Južnoslovenski zastupnici Rajhsrata, zakonodavnog tijela austrijskog dijela Dvojne monarhije, osnovali su Jugoslovenski klub 30. maja 1917. kojim je predsjedavao predsjednik Slovenačke narodne stranke Anton Korošec. Jugoslovenski klub je Rajhsratu predstavio Majsku deklaraciju — manifest kojim se traži ujedinjenje habzburških zemalja naseljenih Hrvatima, Slovencima i Srbima u demokratsku, slobodnu i nezavisnu državu pod Habzburško-lorenskim domom. Zahtjev je postavljen s osvrtom na načela narodnog samoopredjeljenja i hrvatskog državnog prava.[11]

Pregovori na Krfu[uredi | uredi izvor]

Nikola Pašić, predsjednik srpskog Ministarskog savjeta, pregovarao je o Krfskoj deklaraciji sa Jugoslovenskim odborom.

Majska deklaracija je objavljena u vrijeme dok je Trojna antanta još uvijek tražila načine da postigne separatni mir sa Austrougarskoj i time je odvoji od Njemačke. To je predstavljalo problem za srpsku vladu koja se nalazila u izgnanstvu na grčkom ostrvu Krf. Predstavljalo je i povećani rizik od trijalističkog rješenja za Južne Slovene u Dvojnoj monarhiji, ukoliko se separatni mir sprovede, sprječavajući ostvarenje srpskih ratnih ciljeva.[12] U nedostatku snažne ruske diplomatske podrške od izbijanja Februarske revolucije, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić osjećao se prinuđenim da postigne dogovor sa Jugoslovenskim odborom.[13]

Pod pritiskom je bio i Jugoslovenski odbor. Iako je tvrdio da govori u ime Južnih Slovena u Austrougarskoj, otvoreno je gledao svoje interese. Majska deklaracija predstavljala je izazov za Jugoslovenski odbor i srpsku vladu, lišavajući ih inicijative u postupku južnoslovenskog ujedinjenja. To je obje strane navelo da pod prioritet postave izradu programa ujedinjenja južnoslovenskih zemalja u Austrougarskoj i izvan nje.[14]

I pored toga što je ga je djelimično finansirala srpska vlada, Jugoslovenski odbor se nije slagao sa njom u pogledu načina ujedinjenja i sistema vlasti. Ovaj sukob bio je rezultat neslaganja Pašića i Supila. Pašić se zalagao za unitarni državu sa sjedištem u Beogradu, dok je Supilo želio federaciju, a Pašića optuživao da zastupa velikosrpsku agendu. Kada je Pašić u maju 1917. pozvao Jugoslovenski odbor na razgovore, Supilo je upozorio na rasprave bez prethodnog utvrđivanja srpskih namjera.[15]

Članovi Jugoslovenskog odbora su saznali da je Trojna antanta obećala Italiji dijelove austrougarske teritorije — dijelove Slovenačkih zemalja, Istru i Dalmaciju — prema Londonskom sporazumu, a da bi se Italija pridružila Antanti.[15] Većina članova Odbora bila je iz Dalmacije i Londonski sporazum vidjeli su kao prijetnju koja se može provjeriti samo uz pomoć Srbije,[10] što ih je podstaklo da prihvate Pašićev poziv na Krf. Supilo je dao ostavku na članstvu u Odboru u znak protesta.[15]

Grupa političara koja je napisala Krfsku deklaraciju 20. jula 1917. godine.
Zgrada pozorišta na Krfu u kojoj su vođeni razgovore i donijeta Krfska deklaracija.

Od 15. juna do 20. jula održan je niz sastanaka kako bi se postigao konsenzus, uprkos radikalno različitim pogledima na sistem vlasti u predloženoj zajedničkoj državi. Strane u pregovorima nisu imale međusobno povjerenje. Jugoslovenski odbor je svoje stavove zasnivao na lokalnim autonomijama, pravnim institucijama, federalizmu i hrvatskom državnom pravu, ali je srpska vlada te stavove smatrala ostacima borbe protiv „neprijatelja” (tačnije Austrougarske). S druge strane, Pašić je zagovarao opšte pravo glasa i jednostavnu parlamentarnu demokratiju, koju je Trumbić tumačio kao način da se obezbijedi vladavina Srba kao najmnogoljudnijeg naroda u predloženoj državi.[14] Odgovarajući na Trumbićeve zahtjeve, Pašić je rekao da će, ukoliko Hrvati budu insistirali na federaciji, srpska vlada odustati od projekta ujedinjenja u korist stvaranja Velike Srbije.[16] Nakon 28 plenarnih sastanaka u trajanju od 35 dana, razlike u mišljenjima bile su očigledne[17] i nije postignut dogovor o sistemu vlasti. Rezultujuća Krfska deklaracija je prećutala to, ostavljajući budućoj ustavotvornoj skupštini da odlučuje neodređenom kvalifikovanom većinom[14] — odnosno ne prostom većinom glasova — prije nego što je odobri srpski kralj.[13] Prema Dejanu Medakoviću, Trumbić je potpisivanje deklaracije pravdao time da je to bio jedini način da se njegov narod nađe na strani pobjednika u ratu.[18]

U Deklaraciji se navodi da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan „troimeni” narod i da će Karađorđevići vladati u novoj jedinstvenoj državi organizovanoj kao parlamentarna, ustavna monarhija. Takođe, da će nova vlada poštovati ravnopravnost vjeroispovijesti i pisma, pravo glasa itd. Trumbić je predlagao uspostavljanje privremene vlade nove države, ali je Pašić to odbio — kako bi izbjegao podrivanje diplomatske prednosti koju je Srbija uživala u postupku ujedinjenja kao priznate države.[17]

Uticaj[uredi | uredi izvor]

U suštini, Krfska deklaracija je bila politički manifest koji je srpska vlada zanemarila u pogledu kvalifikovane većine potrebne za donošenje ustava, ali je potvrđena kada su se njene odredbe poklopile sa srpskim interesima.[19] Deklaracija je bila kompromis Jugoslovenskog odbora i srpske vlade na čelu sa Pašićem. Hvaljena je kao južnoslovenska Magna Carta zbog priznavanja „plemenskih” imena, tri zastave i vjeroispovijesti i dva pisma (ćirilica i latinica). Istovremeno, deklaracija je ograničavala ovlašćenja buduće ustavotvorne skupštine odlučivanjem o monarhiji i konkretnoj vladajućoj dinastiji. Deklaracijom je donesena i odluka o imenu buduće države kao Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca — nakon srpskih prigovora protiv naziva „Jugoslavija” kao zapadnjačkog izuma koji je osmišljen kako bi suzbio naziv „Srbija”.[20]

Obraćanje delegacije Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba regentu prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću.

Trumbić je u velikoj mjeri bio izolovan u protivljenju centralizmu koji je zagovarao Pašić; najveći dio Jugoslovenskog odbora stao je na stranu Pašića po tom pitanju. Dok je Trumbić insistirao da se unutrašnji poslovi, obrazovanje, pravosuđe i privreda (osim carina, valute, kredita i upravljanja državnom imovinom) prepusti federalnim jedinicama i tražio pravo veta za „plemena” u ustavotvornoj skupštini kako bi se donošenje odluka obezbijedilo konsenzusom, Pašić je odbacio te ideje. Pašić se zalagao za davanje određenog stepena autonomije lokalnim samoupravama, ali se isto tako zalagao za ukidanje istorijskih zemalja u korist novih administrativnih jedinica. Pašić je stavio do znanja da hrvatski federalisti mogu imati određeni uticaj samo u Zagrebu i njegovoj neposrednoj okolini i na jadranskim ostrvima — na koje je u velikoj mjeri pravo polagala Italija. Deklaracija je izbjegla većinu ovih pitanja, ali se odnosila na „opštine i druge upravne jedinice”. To je kasnije protumačeno kao raskid sa istorijskim pravima istorijskih pokrajina. Slično, Hrvatskom saboru nije data nikakva uloga u Deklaraciji. Krfska deklaracija nije sadržala nikakve institucionalne garancije nacionalnih prava. Prema Ivi Bancu, Jugoslovenski odbor je odlučio da ne insistira na tim stvarima, jer je bio zaokupljen italijanskom prijetnjom.[20] U Italiji je Deklaracija prikazana kao antiitalijanska, s ciljem da odvoji Italiju od njenih saveznika i umanji doprinos Italije ratnim naporima.[21] Ovo gledište je posebno zastupao Savez revolucionarne akcije Benita Musolinija.[22] Nacionalisti su nastojali da iskoriste identifikaciju sa nacionalističkim pozicijama prema Jadranskom pitanju predstavljajući Londonski sporazum (sa pripajanjem Rijeke Italiji) kao pravičan teritorijalni kompromis koji je ugrožen imperijalističkim razmišljanjem Jugoslovenskog odbora.[23]

Ideja očuvanja Austrougarske počela je postepeno gubiti međunarodnu podršku tek 1917. godine. Te godine Rusija je tražila mir usljed Ruske revolucije, dok su Sjedinjene Američke Države, čiji je predsjednik Vudro Vilson zagovarao princip samoopredjeljenja, ušle u rat.[10] Bez obzira na to, u govoru poznatom kao „Četrnaest tačaka”, Vilson je samo obećao autonomiju za narode Austrougarske. Očuvanje dvojne monarhije nije odbačeno prije potpisivanje Brest-litovskog mira u martu 1918. godine. Tada su se saveznici uvjerili da se ona ne može oduprijeti komunističkoj revoluciji.[24] Nakon raspada Austrougarske, predstavnici srpske vlade i predstavnici Narodnog vijeća novoproglašene Države Slovenaca, Hrvata i Srba sastali su se u Ženevi na još jednu rundu pregovora od 6. do 9. novembra 1918. godine. Na konferenciji, Jugoslovenski odbor i Narodno vijeće ubjedili su Pašića da potpiše Ženevsku deklaraciju kojom se odriče unitarističkog koncepta buduće zajednice. Međutim, srpska vlada je ubrzo odbacila deklaraciju.[7] Pritisnuto okolnostima italijanskog oružanog upada, Narodno vijeće je sastavilo uputstva za svoju delegaciju kod regenta prijestolonasljednika Aleksandra, nudeći da proglasi ujedinjenje nove države. Instrukcije su sačinjene oslanjajući se na Krfsku deklaraciju i federalističke ideje Narodnog vijeća.[25]

Delegacija je ignorisala uputstva Narodnog vijeća i promijenila je obraćanje Aleksandru sa preciziranja federalističkog sistema vlasti na osnovu Krfske deklaracije na iskazivanje lojalnosti i izražavanje želja. Regent prijestolonasljednik Aleksandar je 1. decembra prihvatio ponudu da proglasi ujedinjenje — bez nametanja ograničenja.[26]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ramet 2006, str. 40–41.
  2. ^ Pavlowitch 2003a, str. 27–28.
  3. ^ Pavlowitch 2003a, str. 29.
  4. ^ Ramet 2006, str. 40.
  5. ^ Pavlowitch 2003a, str. 33–35.
  6. ^ Pavlowitch 2003b, str. 60–61.
  7. ^ a b Ramet 2006, str. 43.
  8. ^ Ramet 2006, str. 41.
  9. ^ Glenny 2012, str. 368.
  10. ^ a b v Pavlowitch 2003a, str. 31.
  11. ^ Pavlowitch 2003a, str. 32.
  12. ^ Pavlowitch 2003a, str. 33.
  13. ^ a b Banac 1984, str. 123.
  14. ^ a b v Pavlowitch 2003a, str. 33–34.
  15. ^ a b v Ramet 2006, str. 41–42.
  16. ^ Šepić 1968, str. 38.
  17. ^ a b Ramet 2006, str. 42.
  18. ^ Medaković 1997, str. 225.
  19. ^ Repe 2017, str. 191–192.
  20. ^ a b Banac 1984, str. 123–125.
  21. ^ Merlicco 2021, str. 124.
  22. ^ Bucarelli 2019, str. 286–287.
  23. ^ Bucarelli 2019, str. 287–291.
  24. ^ Banac 1984, str. 126.
  25. ^ Banac 1984, str. 136–138.
  26. ^ Banac 1984, str. 138.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Крфска_декларација&oldid=27551124”