Леблебија

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Leblebija
Levo: bengalska; desno: evropska sorta
Naučna klasifikacija uredi
Carstvo: Plantae
Kladus: Tracheophytes
Kladus: Angiospermae
Kladus: Eudicotidae
Kladus: Rosids
Red: Fabales
Porodica: Fabaceae
Rod: Cicer
Vrsta:
C. arietinum
Binomno ime
Cicer arietinum

Leblebija (Cicer arietinum) je vrsta biljaka iz familije bobova (Fabaceae). Narodski nazivi su joj još naut, slanutak, slani grah, slani pasulj. Latinski nazivi su: Cicer arietinum, Cicer edessanum, Cicer grossum, Cicer physodes, Cicer rotundum и Cicer sativum.

Opis[uredi | uredi izvor]

Cicer arietinum noir

Leblebija je mahunasta, belančevinasta biljka i visokovredna namirnica za ljudsku prehranu. Njeno seme, slično semenu soje ili sušenom zrnu graška, svetlosmeđe je boje, a koristi se kao varivo ili kao dodatak ostalom povrću za pripremanje jela. Nedozrelo seme ljušti se iz mahuna i priprema kao mladi pasulj ili grašak. U istočnim zemljama leblebiju melju u brašno i od njega peku izvrsna peciva, ili je u određenoj razmeri (10 - 20 odsto) mešaju s pšeničnim brašnom i peku poseban i vrlo tražen hleb. Najpopularniji orijentalni specijaliteti od leblebije su izuzetno ukusni i zdravi falafel i humus, a u Srbiji se jedu i propržene semenke, koje se grickaju kao kokice ili semenke bundeve i suncokreta.

Sastav i hranljiva vrednost[uredi | uredi izvor]

Biohemijski sastav leblebije sličan je ostalim mahunarkama. Osušeno zrno sadrži 17,4 - 23,3 odsto belančevina, 53,5 - 63,6 odsto ugljenih hidrata, 4,1 - 5,5 procenata biljnog ulja 3,3 - 5,5 odsto celuloze i 3,2 - 3,4 odsto mineralnih materija.

Mlade mahune leblebije nisu preporučljive za jelo, jer vegetativna masa (stabljika, lišće, pa prema tome i mahuna) ima visok sadržaj jabučne i oksalne kiseline, što može izazvati ozbiljne poremećaje u organizmu.

Leblebija

Leblebija je veoma dobar izvor gvožđa, čak i kuvana leblebija sadrži duplo više gvožđa od jednake količine mesa. Količina kalcijuma u leblebiji je takođe visoka i udružena je s belančevinama koje povećavaju njegovu apsorpciju. Ako je u obroku zastupljena i žitarica, takav obrok ima potpuni sastav potrebnih aminokiselina. Ima nizak glikemijski indeks.

Novija istraživanja, koja su obuhvatila 19 različitih kultivara leblebije uzgajenih u stakleniku, pokazala su da je i lišće leblebije isto tako vredno pažnje, jer sadrži osim vitamina i značajnu količinu nekih minerala, pa tako može parirati kupusu i spanaću. Sadržaj kalcijuma, magnezijuma i kalijuma u lišću leblebije veći je nego u spanaću i kupusu dok je sadržaj gvožđa, cinka i bakra približno jednak.

Rezultati ovog istraživanja mogli bi imati veliku važnost za zemlje gde se leblebija i uzgaja, a to su pre svega Indija, Srednji istok i Srednja Evropa. U tim je zemljama često zabeležen i manjak određenih namirnica u prehrani, pa bi lišće leblebije moglo biti odličan alternativni izvor.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]