Nacionalna biblioteka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Britanska biblioteka u Londonu, najveća na svetu
Nacionalna biblioteka Kine je najveća bibliotka u kontinentalnoj Aziji.

Nacionalna biblioteka je tip biblioteka uspostavljen od strane vlade kao centralno mesto čuvanja i skladištenja informacija kao i nacionalnog stavaralaštva. Za razliku od javnih biblioteka u nacionalnim bibliotekama se retko mogu pozajmljivati knjige. Često sadrže retka i vredna dela. Nacionalne biblioteke u nekim državama imaju obavezu da poseduje 3 primerka svake publikacije objavljene u zemlji.

Većina nacionalnih biblioteka je obično prepoznatiljiva po svojoj veličini kolekcije i izgledu samih zgrada u poređenju sa drugim bibliotekama u zemlji. Najveći deo nacionalnik biblioteka je nastao na osnovu ličnih kolekcija vladara ili drugih državnih funkcionera.

U antičkoj Grčkoj i Egiptu postojali su rani varijeteti koncepta nacionalne biblioteke.[1] Među rane savremene planove za pravljenje nacionalne biblioteke ubraja se plan Engleskog matematičara Džona Dija koji je 1556. engleskoj kraljici i narodu predstavio svoju viziju stvaranja nacionalne biblioteke, što je bilo odbijeno.[2]

Nacionalne biblioteke u Evropi učestvuju u projektu Evropska biblioteka.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Lindisfarnsko jevanđelje je samo jedno od dragocenosti koje je sakupio ser Robert Koton.

Prve nacionalne biblioteke nastale su u kraljevskim zbirkama suverena ili nekog drugog vrhovnog državnog organa.

Jedan od prvih planova za nacionalnu biblioteku osmislio je engleski matematičar Džon Di, koji je 1556. predstavio Meri I Engleskoj vizionarski plan za očuvanje starih knjiga, rukopisa i zapisa i osnivanje nacionalne biblioteke, ali je njegov predlog nije prihvaćen.[3]

U Engleskoj, predlog ser Ričarda Bentlija za izgradnju Kraljevske biblioteke objavljen 1694. podstakao je obnovljeno interesovanje za ovu temu. Ser Robert Koton, bogati antikvar, sakupio je najbogatiju privatnu kolekciju rukopisa na svetu u to vreme i osnovao Kotonovu biblioteku. Nakon raspuštanja manastira, mnogi neprocenjivo vredni i drevni rukopisi koji su pripadali manastirskim bibliotekama počeli su da se šire među različitim vlasnicima, od kojih mnogi nisu bili svesni kulturne vrednosti rukopisa. Ser Robertov genij je bio u pronalaženju, kupovini i očuvanju ovih drevnih dokumenata.[4] Nakon njegove smrti, njegov unuk je poklonio biblioteku naciji kao njenu prvu nacionalnu biblioteku. Ovaj prenos je omogućio formiranje Britanske biblioteke.[5][6]

Narodne biblioteke[uredi | uredi izvor]

Zbirka knjiga i rukopisa ser Hansa Slouna zaveštana je Britanskom muzeju.

Prva prava nacionalna biblioteka osnovana je 1753. godine kao deo Britanskog muzeja. Ova nova ustanova bila je prva od nove vrste muzeja – nacionalnog, koji nije pripadao ni crkvi ni kralju, slobodno otvoren za javnost i sa ciljem da prikupi sve.[7] Temelji muzeja leže u volji lekara i prirodnjaka ser Hansa Slouna, koji je tokom svog života sakupio zavidnu kolekciju kurioziteta koje je zaveštao naciji za 20.000 funti.[8]

Slounova kolekcija obuhvatala je oko 40.000 štampanih knjiga i 7.000 rukopisa, kao i grafike i crteže.[9] Zakon o Britanskom muzeju iz 1753. takođe je uključio Koton i Harlejan biblioteku. Njima se 1757. pridružila Kraljevska biblioteka, koju su formirali razni britanski monarsi.[10]

Prve izložbene galerije i čitaonice za naučne radnike otvorene su 15. januara 1759. godine,[11] a 1757. godine kralj Džordž II joj je dodelio pravo na primerak svake knjige objavljene u zemlji, čime je obezbedio da se Muzejska biblioteka neograničeno širi.

Kuća Montagu, sedište Britanske biblioteke, osnovane 1753

U Francuskoj, prva nacionalna biblioteka bila je Biblioteka Mazarin, koja je nastala kao kraljevska biblioteka koju je u palati Luvr osnovao Šarl V 1368. Nakon smrti Šarla VI, ovu prvu zbirku je jednostrano kupio engleski regent Francuske, vojvoda od Bedforda, koji ju je preneo u Englesku 1424. Zbirka je bila raspršena nakon njegove smrti 1435. godine.[12][13] Pronalazak štamparstva rezultirao je pokretanjem još jedne kolekcije u Luvru koju je nasledio Luj XI 1461. godine.[14] Fransoa I je zbirku preneo 1534. u Fontenblo i spojio je sa svojom privatnom bibliotekom.

Kao bibliotekar Biblioteke Mazarin, Žak Ogist de Tu pretvorio ju je u najveću biblioteku na svetu u to vreme.

Bibliotečke zbirke su porasle na preko 300.000 tomova tokom radikalne faze Francuske revolucije kada su zaplenjene privatne biblioteke aristokrata i sveštenstva. Nakon uspostavljanja Prve Francuske republike u septembru 1792, „Skupština je proglasila Bibliotheque du Roi nacionalnim vlasništvom i institucija je preimenovana u Bibliothèque Nationale. Nakon četiri veka kontrole od strane krune, ova velika biblioteka je sada postala vlasništvo francuskog naroda.[12]

Proširenje[uredi | uredi izvor]

Prva nacionalna biblioteka koja je osnovana u Americi postala je Nacionalna biblioteka Kolumbije koju je 9. januara 1777. osnovao Manuel Antonio Florez, vicekralj Nove Granade, kao Real Biblioteca.[15]

U novoformiranoj američkoj republici, Džejms Medison je prvi predložio osnivanje kongresne biblioteke 1783. godine.[16] Kongresna biblioteka je osnovana 24. aprila 1800. godine, kada je predsednik Džon Adams potpisao Kongresni zakon koji predviđa prenos sedišta vlade iz Filadelfije u novi glavni grad Vašington. Deo zakona je odvojio 5.000 dolara „za kupovinu knjiga koje bi mogle biti neophodne za korišćenje Kongresa... i za opremanje odgovarajućeg stana za njihovo držanje“. Knjige su naručene iz Londona, a zbirka, koja se sastojala od 740 knjiga i tri karte, bila je smeštena u novom Kapitolu.[17]

Poljsku biblioteku Zaluski je preuzela Rusija nakon podele zemlje, i ta zbirka je činila deo ruske Carske javne biblioteke, osnovane 1795. godine.

Carsku javnu biblioteku osnovala je 1795. Katarina Velika, u čijoj su se privatnoj zbirci nalazile domaće biblioteke Voltera i Didroa, koje je otkupila od njihovih naslednika. Volterova lična biblioteka je i dalje jedan od značajnih delova kolekcije. Plan Ruske javne biblioteke podnet je Katarini 1766. godine, ali je carica odobrila projekat carske biblioteke tek 27. maja [po julijskom 16. maja] 1795. godine, osamnaest meseci pre njene smrti. Deo odeljenja za strani jezik došao je iz Poljsko-litvanske zajednice u vidu Biblioteka Zaluskih (420.000 tomova), koju je ruska vlada nacionalizovala u vreme podele.[18] Knjige na poljskom jeziku iz biblioteke (oko 55.000 naslova) vraćene su Poljskoj od strane Ruske SFSR 1921. godine.[19]

Iako je Nemačka konstituisana kao država tek 1871. godine, prva nacionalna biblioteka je osnovana u kontekstu nemačkih revolucija 1848. Razni prodavci knjiga i izdavači ponudili su svoja dela Frankfurtskom parlamentu za parlamentarnu biblioteku. Biblioteka, koju je vodio Johan Hajnrih Plat, nazvana je Reichsbibliothek („Biblioteka rajha“). Posle neuspeha revolucije biblioteka je napuštena, a zalihe knjiga koje su već postojale bile su pohranjene u Germanisches Nationalmuseum u Nirnbergu.[20] Godine 1912, grad Lajpcig, sedište godišnjeg sajma knjiga u Lajpcigu, Kraljevina Saksonija i Börsenverein der Deutschen Buchhändler (Udruženje nemačkih knjižara) pristali su da osnuju Nemačku nacionalnu biblioteku u Lajpcigu. Od 1. januara 1913. sistematski su prikupljane sve publikacije na nemačkom jeziku (uključujući knjige iz Austrije i Švajcarske).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ugwuogu, Ugwuogu; Opara, Genevieve Chinedu; Ugocha, Oliver C. (2018). „National Library: Conceptual explanation, Historical development, functions and organizational Structure”. 
  2. ^ Fell-Smith, Charlotte (1909) John Dee: 1527–1608. London: Constable and Company Available online
  3. ^ Fell-Smith, Charlotte (1909) John Dee: 1527–1608. London: Constable and Company Available online
  4. ^ John Aikin. The Lives of John Selden, Esq., and Archbishop Usher; With Notices of the Principal English Men of Letters with Whom They Were Connected. 1812. p. 375.
  5. ^ „Cotton Manuscripts”. British Library. 2003-11-30. Arhivirano iz originala 12. 09. 2016. g. Pristupljeno 2014-07-22. 
  6. ^ 'An Act for the better settling and preserving the Library kept in the House at Westminster called Cotton House in the Name and Family of the Cottons for the Benefit of the Publick [Chapter VII. Rot. Parl. 12 § 13 Gul. III. p. 1. n. 7.]', Statutes of the Realm: volume 7: 1695-1701 (1820), pp. 642-643. URL: http://www.british-history.ac.uk/report.aspx?compid=46991 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. oktobar 2012)
  7. ^ Dunton, Larkin (1896). The World and Its People. Silver, Burdett. str. 38. 
  8. ^ „Creating a Great Museum: Early Collectors and The British Museum”. Fathom. Arhivirano iz originala 2. 1. 2010. g. Pristupljeno 4. 7. 2010. 
  9. ^ „General history”. British Museum. 14. 6. 2010. Pristupljeno 4. 7. 2010. 
  10. ^ Letter to Charles Long (1823), BMCE115/3,10. Scrapbooks and illustrations of the Museum. (Wilson, David, M.) (2002). The British Museum: A History. London: The British Museum Press, pg 346
  11. ^ The British Museum Opened Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. avgust 2009), History Today
  12. ^ a b Paul M. Priebe. "From Bibliothèque du Roi to Bibliothèque Nationale: The Creation of a State Library, 1789–1793." The Journal of Library History, Vol. 17, No. 4 (Fall, 1982)
  13. ^ Šablon:Americana
  14. ^ Konstantinos Staikos (2012), History of the Library in Western Civilization: From Petrarch to Michelangelo, New Castle, DE: Oak Knoll Press, ISBN 978-1-58456-182-8 
  15. ^ „Historia”. 
  16. ^ Murray, Stuart. The Library: An Illustrated History (New York, Skyhouse Publishing, 2012): 155.
  17. ^ „Jefferson's Legacy • A Brief History of the Library of Congress”. Library of Congress. 6. 3. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2008. 
  18. ^ Malый эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona, published in the Imperial Russia in the early 1900s
  19. ^ Great Soviet Encyclopedia, 3rd. edition
  20. ^ Fabian, Bernhard, ur. (2003). „Reichsbibliothek von 1848”. Handbuch der historischen Buchbestände in Deutschland. Hildesheim: Olms Neue Medien. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]