Nesopstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nesopstvo (pal. [anattā] грешка: {{lang}}: текст има искошену назнаку (помоћ), sansk. अनात्मन् anātman) je temeljni pojam budističke filozofije koji označava nepostojanje trajnog sopstva, a u širem smislu nesuštastvenost, besvojstvenost.[1] Učenje o nesopstvu je specifično za budizam i ujedno najradikalnije Budino učenje.[2]

Kao i sve drugo, ono što mi nazivamo sobom prosta je lingvistička konvencija, koja nema stvarno postojanje.[3] Buda je na mesto duše stavio niz stanja svesti, koja idu jedno za drugim, s tim što prethodno određuje sledeće i prenosi mu karmički naboj kojim je prožeto.[4] Ovaj naboj nije samo zbir iz prošlosti, već je snabdeven i moći projektovanja u budućnost. Tako je sačuvana moralna odgovornost, a izbegnuta hipoteza o postojanju duše. [4]

Kako bi pokazao zabludu o sopstvu, Buda sva iskustva razlože na grupe elemenata, koje potom analitički razlaže dokazujući da nijedan od njih pojedinačno, ni u kombinaciji sa drugima, ne može biti smatran sopstvom.[5]

Nesopstvo znači da u neprekidnom toku telesnih i umnih pojava koje nastaju i nestaju u čoveku nema nikakve suštine, duše ili ega. Učenje o nesopstvu (anatmanu) je nastalo nasuprot tradicionalnom hinduističkom učenju o večnom sopstvu (atman). Ono stoji nasuprot vedantske teorije atman-brahman, i đainističke teorije o đivi.[6] Suština učenja o nesopstvu je da nema ni jednog sebe, ni lica, ni živog bića ili životnog principa koji je trajan. Čovek je živi kontinuirani proces koji ne ostaje isti ni dva uzastopna trenutka jer je beskonačan red promena.[7]

Učenje o nesopstvu se smatra specifično budističkim učenjem koje se ne nalazi u drugim filozofskim i religijskim sistemima.[7] Gotama Buda ovde stoji nasuprot čitave filozofske tradicije koja pretpostavlja da iza promenljivog tela i uma postoji nepromenljiva duša ili sopstvo.

Ovim se ne poriče empirijski doživljaj sopstva, ali se tvrdi da je on lažan i rezultat aviđe, zablude.[6]

Indijsko učenje o sopstvu[uredi | uredi izvor]

Atman je ključni termin indijske filozofije, koji označava sopstvo, svojstvo, individualnost, suštinu, dušu. Ova reč inače označava i povratnu zamjenicu 'sebe', i ta se dva značenja dobro dopunjuju. Atman nije samo subjektivna strana sopstva, niti samo njegova objektivna strana, nego je i ono što ih objedinjuje. U Budino vreme, u vedantinskoj filozofiji već je razrađena metafizika jedinstva atman-brahman, individualnog i univerzalnog duhovnog principa.[6]

Budino učenje o nesopstvu[uredi | uredi izvor]

Buda kao metod analize najčešće primenjuje shemu pet hrpa goriva (upadanakkhandha), koje pothranjuju iluziju postojanja sopstva: oblik, osećaj, opažaj, obrasci i svest.

Nastanak gledišta o sopstvu[uredi | uredi izvor]

Na pitanje „kako nastaje gledište o postojanju sopstva?” Buda odgovara:

Loše upućen čovek smatra da je telo sopstvo ili da sopstvo poseduje telo ili da je telo u sopstvu ili da je sopstvo u telu. On smatra da je osećaj sopstvo... da je opažaj sopstvo... da su mentalni obrasci sopstvo... da je svest sopstvo ili da sopstvo poseduje svest ili da je svest u sopstvu ili da je sopstvo u svesti. Na taj način nastaje gledište o postojanju sopstva.[8]

— Buda

Stvari koje nisu sopstvo[uredi | uredi izvor]

Buda je govorio da sve što je nastalo mora nestati, i da je pogrešno prolazne stvari smatrati sopstvom:

"Kao što oštrovid čovek posmatra mehuriće koji prolaze rekom Gang i uviđa da su prazni, šuplji i bez suštine, tako asketa posmatra telo, opažaje, osećaje, obrasce i svest."[9]

Telo nije sopstvo, osećaji nisu sopstvo, opažaji nisu sopstvo, misli nisu sopstvo i svest nije sopstvo, jer kada bi to bili, tada ne bi bili prolazni i mogli biste svome telu reći: "Budi ovakvo. Ne budi onakvo!" Ali pošto telo, osećaji, opažaji, misli i svest jesu prolazni i ne možete im reći: "Budi ovakvo. Ne budi onakvo", oni nisu sopstvo… Ko ovo vidi, okreće se od svega toga, i u njemu strasti blede; kad strasti izblede, on je slobodan, a kada je slobodan, on zna da je slobodan.[10]

Nasuprot većini drugih učitelja, Buda je tvrdio da svest, koju ljudi uglavnom smatraju sopstvom, ne samo da nije večna već je najpromenljivija stvar u čoveku:

Bilo bi poželjno za neobrazovanog čoveka da pre smatra svojim sopstvom svoje telo sastavljeno od četiri elementa nego svoj duh. Jer, očigledno je da njegovo telo može da traje jednu, dve, tri, četiri, pet ili deset ili čak sto i više godina; dok ono što nazivamo misao, svest ili duh, stalno se pojavljuje i noću i danju kao jedna stvar, a nestaje kao nešto drugo.[11]

Kada uvidimo da je ideja o trajnom sopstvu samo iluzija, tada prestajemo da nanosimo patnju sebi i drugima.[2]

"Džungla gledišta" o sopstvu[uredi | uredi izvor]

Međutim, iako je žestoko kritikovao ideju postojanja sopstva, on takođe nije tvrdio suprotno, da sopstvo ne postoji. On je sva ta stanovišta nazivao "džunglom gledišta" koje stoje kao prepreka na putu oslobođenja:

Dok god čovek poklanja pažnju onome što ne bi trebalo, jedno od šest vrsta gledišta u njemu nastaje:

  • gledište „sopstvo postoji“ se u njemu javlja i učvršćuje;
  • gledište „sopstvo ne postoji“ se u njemu javlja i učvršćuje;
  • gledište „sopstvom opažam sopstvo“ se u njemu javlja i učvršćuje;
  • gledište „sopstvom opažam ne-sopstvo“ se u njemu javlja i učvršćuje;
  • gledište „ne-sopstvom opažam sopstvo“ se u njemu javlja i učvršćuje;
  • ili pak ima gledište: „ovo moje sopstvo je to koje govori, oseća i doživljava plod dobrih i loših postupaka; ono je trajno, nepromenljivo, večno, ne podleže promeni i zauvek će trajati“.
Ovo se naziva šipražjem gledišta, džunglom gledišta, iskrivljenošću gledišta, okovom gledišta. Sapet okovima gledišta, neznalica, prost čovek ne oslobađa se rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja. Ne oslobađa se, kažem vam, od patnje.[12]
— Gotama Buda

Delatni subjekt[uredi | uredi izvor]

Osporavajući sopstvo, Buda je redefinisao i pojam delatnog subjekta. Na pitanje da li je onaj ko trpi posledice nekog dela isti onaj koji ga je izvršio, Buda odgovara da bi se, kada bi bilo tako, upalo u eternalizam, tj. uveo bi se jedan večni delatnik. Ako bi se, nasuprot tome, tvrdilo da je jedno delatnik, a drugo onaj što trpi posledice, podržalo bi se ukidanje delatnika. Buda izbegava obe krajnosti i odabira srednji put, predstavljen uslovljenim nastankom. Kad uslovljeno nastajanje prestane, sastojci koji sačinjavaju neku osobu — a koje karmičke sile drže u spoju i prate iz života u život — takođe se zaustavljaju, čime se i patnja okončava.[13]

Nesopstvo i preporađanje[uredi | uredi izvor]

Budistički točak preporađanja

Spoj budističkog učenja o preporađanju i nesopstvu se često doživljava kao protivurečno, jer „ako nema trajnog sopstva ili duše šta onda prelazi iz jednog života u naredni?"[2] Budistički odgovor obično glasi da Buda nije učio da sopstvo ne postoji kao takvo, već da ne postoji trajno, nepromenljivo, metafizičko sopstvo.[2] U budizmu, sopstvo se razume kao jedno jezgro načinjeno od utisaka, sećanja, osobina i sklonosti, koje se neprekidno menja. I upravo je to "sopstvo" ono koje prelazi iz jednog života u drugi.[2]

Nekad se navodi poređenje sa tri bilijarske kugle u jednoj liniji. Kada se četvrta kugla zakotrlja preko stola i udari ih, kugla koja se do tada kretala će se tu i zaustaviti, prva i druga odarena kugla će takođe ostati u mestu, ali će se treća pokrenuti. Energija iz četvrte kugle se kroz prvu i drugu prenela na treću kuglu i pokrenula je da se zakotrlja po stolu.[2]

Na sličan način, budisti veruju da mentalna energija, koja čini ono što konvencionalno nazivamo "sopstvom", prelazi iz jednog života u drugi, što upravo omogućuje njena promenljivost (anića)[2]

Tumačenja[uredi | uredi izvor]

"Postoji patnja, ali ne onaj ko pati,
postoji delo, ali ne onaj ko dela,
postoji utrnuće, ali ne biće koje trne,
postoji put, ali na njemu putnika nema.[14] "
Budagoša

Nakon Budine smrti, budistička filozofija i kanonska literatura će još jasnije odrediti nepostojanje sopstva. Čoveka čine pet sastojaka (skandha): telo (rupa), opažanje (vedana), osećaj (samjna), karmičke sile ili otisci (samskara) i svest (vijnana). Ovo jedinstvo, koje su druge škole nalazile u sopstvu (atman ili điva), budizam otkriva u toku homolognih svesnih momenata, koji se, ipak, stalno menja.[13]

Prema budističkoj filozofiji, anata je jedna od tri karakteristike postojanja i znači da su sve pojave bez trajne suštine. Iako se pojmom anate odbacuje mogućnost postojanja bilo koje sopstvenosti i individualnog principa, budistička psihologija ipak ne poriče empirijski doživljaj svoga ja (pali: atta – ja, duša, individualnost). Međutim, poriče mogućnost nekakvog trajnog sopstva koje ostaje nepromenjeno dok se sve ostalo menja.

Budisti smatraju da je poistovećivanje sebe sa stvarima koje označavamo kao „moje“ ("moja žena“, „moje vlasništvo“, „moja religija“, „moja zemlja“ itd.) uzrok mnogih muka i bolova koje ljudi nanose sami sebi i drugima.[2]

Džidu Krišnamurti, savremeni indijski filozof, čija se misao ovde podudara s Budinom, izražava isti problem ovako: verski sistemi identifikuju "nižeg", "odvojenog" ili "relativnog" "sebe" sa apsolutnim bićem, božanstvom. Pri tome je bitno da negacija sebe ne bude poništenje, nego predaja i spasenje putem kapitulacije slabijega ("identifikuj se s obuhvatnijim, pa će ono čime smatraš sobom iščeznuti"). Ipak, nema sumnje, ističe Krišnamurti, da je identifikacija još uvek proces sopstva:

Ono što je obuhvatnije tek je projekcija 'mene'; tu projekciju ja doživljavam i time osnažujem svoje ja… Potrebno je potpuno odstraniti to žarište, a ne nastojati da ga opravdamo. Biti integralno inteligantan znači biti lišen sebe. Je li to moguće?[15]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Iveković, Rada (1977). Rana budistička misao. Sarajevo: IP Veselin Masleša. 
  • Ju-Lan, Fung (1977). Istorija kineske filozofije. Beograd: NOLIT. 
  • Tuči, Đuzepe (1982). Istorija indijske filozofije. Beograd: NOLIT. 
  • Njanatiloka, Bhikhu (1996). Budistički rečnik. Beograd: Pešić i sinovi. 
  • Elijade, Mirča (1996). Vodič kroz svetske religije. Beograd: Narodna knjiga. 
  • Kovačević, Branislav (2014). Ovako sam čuo: Budino učenje na osnovu izvora u Pali kanonu. Novi Sad–Beograd: Srednji put. 

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Rečnik pali i budističkih termina”. Arhivirano iz originala 06. 01. 2011. g. Pristupljeno 11. 03. 2009. 
  2. ^ a b v g d đ e ž Budizam od A do Ž
  3. ^ Elijade 1996, str. 40–59.
  4. ^ a b Tuči 1982, str. 274.
  5. ^ Bhikkhu Bodhi, Razvijanje mudrosti
  6. ^ a b v Rada Iveković, Rana budistička misao. Biblioteka Logos, IP Veselin Masleša, Sarajevo. 1977. pp. 131-152.
  7. ^ a b Njanatiloka, Budistički rečnik, Pešić i sinovi, Beograd, 1996.
  8. ^ Kovačević 2014, str. 296.
  9. ^ „Pjena”. Arhivirano iz originala 27. 10. 2009. g. Pristupljeno 11. 01. 2011. 
  10. ^ Budizam od A do Ž
  11. ^ Tako je govorio Buda. Grafos, Beograd. 1989. pp. 37.
  12. ^ „Svi otrovi”. Arhivirano iz originala 05. 04. 2010. g. Pristupljeno 11. 01. 2011. 
  13. ^ a b Đuzepe Tuči, Istorija indijske filozofije. NOLIT, Beograd. 1982. pp. 68-84.
  14. ^ Visudhi-maga XVI 90.
  15. ^ Čedomil Veljačić, Ðhanam - apstraktna umjetnost buddhističke kontemplacije I

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]