Radu III Lepi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Radu III Lepi
rum. Radu al III-lea cel Frumos
Umetnički prikaz Radua iz 19. veka.
Lični podaci
Datum rođenja1435.
Mesto rođenjaSegešvar,
Datum smrti1475.
Mesto smrtiVlaška,
Porodica
SupružnikMarija Paleologina
PotomstvoDoamna Maria Voichiţa
RoditeljiVlad II Drakul
DinastijaDrakulesti
PrethodnikVlad Cepeš III
NaslednikBasarab Laiotă cel Bătrân

Radu Lepi (rum. Radu cel Frumos — Radu čel Frumos), poznat i po turskom imenu Radu Beg (1435–1475), je bio mlađi brat Vlada Cepeša i vojvoda Vlaške. Njegov otac je bio Vlad II Drakul (Drakul = „Zmaj“) a njegova majka knjeginja Moldavije. Mirča II i Vlad Kalugarul su bili njegova polubraća i obojica su bili vladari Vlaške.[1] Od njih četvorice, samo je Radu prešao u islam i služio Osmanskom carstvu.

Život sa Osmanlijama[uredi | uredi izvor]

Vlad II Drakul je 1436. godine došao na presto Vlaške. Zbačen je 1442. od strane rivala u savezu sa Mađarskom, ali je uspeo da osigura osmanlijsku podršku. Za njegov povratak je morao da plaća danak sultanu i da pošalje svoja dva sina, Vlada III i Radua na osmanski dvor, da služe kao taoci i garantuju njegovu lojalnost.

Dečaci su odvođeni u razne garnizone u Jedrenu. Radu je postao blizak prijatelj i miljenik sultanovog sina, Mehmeda II. Prema vizantijskim hronikama, Radu je postao sultanov ljubavnik[2] i tako je dobio nadimak „Lepi“ (rum. cel Frumos — čel Frumos). Njihove strastvene odnose je opisao grčki hroničar Laonic Čalkokondilis:[3] „Car je imao sa sobom brata Vlada, sina Drakula i on je bio njegov miljenik, jer je živeo sa njim. I tako se desilo da kada je počeo da vlada, car je želeo da ima odnos sa ovim dečakom koji ga je skoro ubio. Zato što je voleo dečaka, on ga je pozivao na žurke i u njegove odaje. Car ga je poljubio protiv njegove volje i dečak je izvadio nož i isekao carevu butinu, a zatim pobegao. Lekari su mu previli ranu i izlečili je. Dečak se popeo na drvo u blizini i ostao sakriven. Tek nakon što je car otišao, se spustio i otišao, a potom se vratio na dvor i ponovo bio carev miljenik.“

Vlad je sa druge strane razvio mržnju prema Radu i Mehmedu II, koji će kasnije postati sultan. Vlad i Radu su kasnije učeni logici, Kuranuturskom i persijskom jeziku i književnosti. Otac dečaka, Vlad Drakul, se uz podršku Osmanlija vratio u Vlašku i povratio svoj presto od Basaraba II.[4]

Dok je Vladu dopušteno da ode sa dvora i zauzme presto Vlaške 1448. godine, nakon što je njegov otac ubijen od strane Janoša Hunjadija, Radu je prešao u islam i bilo mu je dozvoljeno da ostane na carskom dvoru. Radu će kasnije učestvovati zajedno sa Mehmedom II u osmanliskoj opsadi Carigrada 1453. Živeo je u novoizgrađenoj palati Topkapi u Istanbulu.

Lični život[uredi | uredi izvor]

Radu je bio dobro obrazovan, pobožan musliman i tražio da unapredi položaj svojih zemljaka u okviru Osmanskog carstva. On je bio komandant janjičara i veruje se da je učestvovao u operacijama koje su poznate kao pad Carigrada.

Njegova supruga je bila Marija Despina, srpska ili albanska princeza,[5] a njegova ćerka Marija će se kasnije udati za Stefana III Moldavskog.

Borba za presto Vlaške[uredi | uredi izvor]

Povelja koju je izdao 14. oktobra 1465. Radu iz svoje rezidencije u Bukureštu.

U novembru, 1447, Janoš Hunjadi je pokrenuo napad na Vlašku, zbog saveza sa Osmanlijama koji je potpisao Vlad Drakul. Raduov otac je pobegao, ali je Mirča II zarobljen od strane boljara iz Trgovišta i bio je oslepljen i živ sahranjen. Nedugo nakon što je njihov otac bio zarobljen i ubijen od strane snaga Janoša Hunjadija, Vlad III je oslobođen 1448. i bio je kandidat Osmanlija za prestol Vlaške.

Radu, koji je tada imao 22 godine, je postao vodeća ličnost u osmanskom dvoru. Njega je poslao Mehmed da uguši pobunu i pokori Anadoliju i granicu sa Persijom. Postao je uspešan komandant janjičara u Osmanskom carstvu.

Raduov brat, Vlad III je kasnije ponovo preuzeo presto 1456. i započeo svoju drugu vladavinu, zbog koje je postao poznat. Kao i njegov stariji brat, Mirča II, Vlad Cepeš je bio odličan vojni komandant i ratovao je protiv Osmanlija.

Međutim, 1462. godine velika osmanska vojska je marširala prema Vlaškoj, sa Raduom na čelu janjičara. Vlad se povukao u Transilvaniju. Tokom njegovog povlačenja je palio sve, ne ostavljajući ništa od značaja za osmansku vosjku. Kada su Osmanlija prišli Trgovištu, naišli su na preko 20.000 njihovih sunarodnika nataknutih na kolac od strane snaga Vlada III, stvarajući "šumu" od mrtvih ili umirućih tela na kolcima. Ovaj stravičan prizor je bio previše čak i za njih i naterao ih je da se povuku.

Vlad je vodio gerilske napade protiv osmanskih snaga pod komandom velikog vezira Mahmud-paše u maju 1462. godine, prateći ih uz Dunav

Radu i njegovi janjičarski bataljoni su dobili odgovornost da odbiju napade njegovog brata, nakon što su spahije poražene.[6] Radu je imao zadatak da dovede Osmansko carstvo do pobede. On je pozicioniran severno od Dunava, nakon što se većina demoralisanih Osmanlija povukla. Tu su se braća, poznata kao Krvava braća, dugo borila. Radu je stekao kontrolu nad većim delom zemlje.

Radu je prvo proterao Vlada do Kurtea de Arđeša, pa onda i iz Rumunije, koja je pala pod osmanlijsku kontrolu.[7][8]

U međuvremenu je njegov brat Vlad III, zbog njegove oštre politike prema boljarima (čije je borbe krivio za stanje u oblasti), izdan. Vlad III je putovao u Mađarsku da traži pomoć od svog bivšeg saveznika, Matija Korvina, ali umesto da dobije pomoć, bio je uhapšen i bačen u tamnicu zbog lažnih optužbi i izdaje.

Nakon uspešne kanpanje na Dunavu, Osmanlije su postavili Radua (koji je tada imao 26. godina) za pašu Vlaške. Tokom njegove vladavine, spahije su utemeljile vlast u jugu države. Godine 1473, nakon dogovora sa Osmanlijama, Basarab Laoita cel Batra je preuzeo tron. Između 1473. i 1475. Radu se dva puta vratio na presto.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Njegova nagla smrt u 40. godini 1475. godine je potstakla Vlada III da se vrati u Vlašku.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Vlad II Drakul
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Radu III Lepi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Florescu, Radu R. and McNally, Raymond T. (1989).
  2. ^ Laonicus Chalkondyles Joannes Oporinus, Conrado Clausero 1556,"De origine et rebus gestis Turcorum." "...regis eius concubinus factus est.p.158"
  3. ^ Laonicus Chalkondyles, Conrado Clausero 1556:"De origine et rebus gestis Turcorum" pp. 158.
  4. ^ The Traveler: Ibn Battuta Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. novembar 2014), Saudi Aramco World
  5. ^ George Marcu (coord.
  6. ^ Berman 2013, str. 114.
  7. ^ Melton 2010, str. 1461.
  8. ^ Inalcik 1997, str. 290.

Literatura[uredi | uredi izvor]