Salmonela

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Salmonella
Elektronski pojašnjena skenirajuća elektronska mikrografija prikazuje Salmonella Typhimurum (crveno) kako napada kulturu ljudskih ćelija
Naučna klasifikacija e
Domen: Bacteria
Tip: Pseudomonadota
Klasa: Gammaproteobacteria
Red: Enterobacterales
Porodica: Enterobacteriaceae
Rod: Salmonella
Lignières, 1900
Vrste i podvrste[1]

Salmonela (lat. Salmonella) je rod štapićastih gram-negativnih bakterija koji može prouzrokovati tifoidnu groznicu, paratifoidnu groznicu i trovanje hrane.[2][3]

Salmonele razlažu veliki broj ugljenih hidrata uz stvaranje kiseline i gasa. Serotip Salmonella typhi ima specifične biohemijske karakteristike koje se razlikuju od ostalih serotipova. Ova bakterija razlaže glukozu i manitol bez stvaranja gasa, fermentiše dulcitol, arabinozu, ramnozu, razlaže mukate i acetate, dekarboksiliše lizin, ali ne i ornitin.[4] Salmonele ne razgrađuju laktozu, saharozu i ureju, a produkuju H2S (vodonik-sulfid). Salmonele dobro rastu i razmnožavaju se na velikom broju podloga, a samim tim mogu se razvijati i u velikom broju namirnica različitog sastava. Salmonele se razmnožavaju u temperaturnom intervalu od 5 do 47°C. Temperature iznad 60 °C uništavaju ih za nekoliko minuta. Optimalne vrednosti pH za salmonele su u intervalu 6,5-7,5, a mogu se razmnožavati i pri vrednostima od 4,5-9,0. Mogu preživeti u namirnicama u kojima je aktivnost vode aw ≥ 0,94. Salmonele su osetljive prema hloru, hlornim jedinjenjima i hloramfenikolu, a otporne su prema dejstvu sulfonamida i benzil-penicilina. Neki aditivi, konzervansi, začini i starter kulture, sami ili sinergistički sa drugim parametrima (pH, aw (aktivnost vode), temperatura) usporavaju ili zaustavljaju razmnožavanje Salmonela. U rastvoru kuhinjske soli salmonele mogu preživeti nekoliko meseci, a u prašini preko 80 dana. Salmonele mogu biti prisutne u rekama, otpadnim vodama, kanalizaciji i drugim vodama i đubrivima.[5] Pojedine vrste se nalaze u namirnicama animalnog porekla, ribljem, koštanom i mesnom brašnu.

Salmonele sintetišu endotoksin, koji je po svom sastavu glicido-lipido-polipeptidni kompleks. Retko sintetišu egzotoksin. Donedavno je vladalo mišljenje da nisu sve salmonele patogene za ljude. Međutim, iskustva su pokazala da su praktično sve salmonele štetne za čoveka.[5] Kod ljudi uzrokuju crevne infekcije, meningitise, endokarditise i drugo. Ljudi se najčešće zaraze preko jaja, mesa i mleka, kao i vodom.

Salmoneloza[uredi | uredi izvor]

Salmoneloza je oboljenje želudačno-crevnog trakta ljudi i životinja. Salmoneloze su primarno bolesti domaćih životinja, koje se na čoveka prenose konzumiranjem hrane animalnog porekla, kontaminirane Salmonelom i njenim toksinom. Salmoneloza je prvi put otkrivena 1885. godine u Nemačkoj kao oboljenje ljudi nastalo nakon konzumiranja mesa od bolesnog konja. Iz tog mesa, a tri godine kasnije i iz mesa obolele krave, izolovan je do tada nepoznat mikroorganizam, nazvan Salmonella enteritidis. Nakon toga, mnogi mikroorganizmi slični salmoneli otkriveni su kod obolelih ljudi i životinja, ali i u hrani koja je izazvala trovanje ljudi.[5]

Podela[uredi | uredi izvor]

Salmoneloze ljudi se mogu podeliti u sledeće grupe:

  • Opšta ciklična zarazna oboljenja, od kojih su najznačajniji tifus i paratifusi, koje izaziva S. enterica subsp. enterica
  • Alimentarne toksikoinfekcije, izazvane oslobađanjem endotoksina nakon razaranja bakterijske ćelije u digestivnom traktu
  • Enteritise, koji se razvijaju sporo, sa prolivima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Salmonella. NCBI taxonomy. Bethesda, MD: National Center for Biotechnology Information. Pristupljeno 27. 1. 2019. 
  2. ^ Ryan, KJ; Ray, CG, ur. (2004). Sherris Medical Microbiology (4. izd.). McGraw Hill. ISBN 978-0-8385-8529-0. 
  3. ^ Jovana Matić (2009). „Patogene bakterije u hrani”. 
  4. ^ Radanov Pelagić, Veselina (2000). Mikrobiologija stočne hrane. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu, Poljoprivredni fakultet. str. 47. 
  5. ^ a b v Radanov Pelagić, Veselina (2000). Mikrobiologija stočne hrane. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu, Poljoprivredni fakultet. str. 47. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]