Sardinski jezik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sardinski
Govori se uItalija
Broj govornika
nepoznato (oko 1 milion citirano 1993–2007)
latinica
Zvanični status
Službeni jezik u
Sardinija
RegulišeLimba Sarda Comuna code
Jezički kodovi
ISO 639-1sc
ISO 639-2srd
ISO 639-3srduključujući kod
Pojedinačni kodovi:
sro
src
Rasprostranjenost sardinskog jezika
  Većinski jezik
  Manjinski jezik
{{{mapalt2}}}
Sardinski jezik i dijalekti (žuto - logudorski dijalekt, narandžasto - kampidanski dijalekt)

Sardiniski (sard. sardu, limba sarda, lingua sarda) je romanski jezik koji se najviše koristi na ostrvu Sardinija. To je najkonzervativniji romanski jezik po svojoj fonologiji.

Od 1997. sardinski jezik je zaštićen na ostrvu Sardinija regionalnim i nacionalnim zakonima. Nekoliko standarda je napisano sa ciljem unifikacije dve glavne varijante jezika. Ovaj jezik je zvaničan zajedno sa italijanskim na Sardiniji.[1]

Istorija ostrva Sardinija, koje je bilo relativno izolovano od ostatka Evrope do savremenog doba, doveo je do razvoja jezika koji se razlikovao od romanskih jezika, koji i dan danas u sebi nosi ostatke predlatinskog jezika.

Koreni[uredi | uredi izvor]

O ranom poreklu sardinskog jezika se veoma malo zna, usled nedostatka pisanih izvora jer se pisana forma na Sardiniji javila tek u srednjem veku. Danas postoje različite teorije o nastanku sardinskog jezika.

Period rimske dominacije počeo je 238. pre n. e i doneo je latinski jezik na Sardiniju, tako da je došlo do preovlađivanja latinskog jezika, ali sa primesama predromanskog sardinijskog jezika. Tako da koreni mnogih reči potiču iz perioda pre dolaska Rima na Sardiniju. Savremeni sardinski jezik je bio prvi jezik koji se odvojio od latinskog, najverovatnije još u 1. veku p. n. e.

Tokom ovog perioda bio je prisutan uzajamni uticaj između Korzike i ograničenog dela severne Sardinije. Na jugu je bio prisutan uticaj semitskih jezika i Grka. U 1. veku n. e značajan broj Jevreja prognano je na Sardiniju, što je na sardinski jezik imalo uticaja. Sve ovo skupa sa latinskom dominacijom dovelo je do toga da na Sardiniji dominira upotreba romanskog jezika, ili tačnije arhaični oblik neolatinskog jezika, čije su glavne karaketeristike arhaična fonetika i morfosintaktički fenomen.

Posle ovog perioda, Sardinija je pala pod uticaj Istočnog rimskog carstva. Uticaj grčke kulture i jezika nije uspeo da značajnije uzdrma romansku strukturu sardinskog jezika. Neki toponimi danas pokazuju grčki uticaj.

Usled Arapske ekspanzije u Sredozemlju, došlo je do prekida veza između Vizantije i Sardinije. Prvi pisani dokument je Carta Volgare i datira iz perioda 1070–1080. Nakon toga nastupa period Kraljevine Sardinije, a kasnije je Sardinijom vladala Španija.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Uprkos geografskoj bliskosti i zajedničkog nadnacionalnog identiteta Sardinaca sa stanovnicima kontinentalne Italije, sardinski je jezik po svojim karakteristikama znatno bliži zapadnoromanskim jezicima. Primera radi, za građenje množine u sardinskom je poopšten sufiks -S koji potiče od latinskog nastavka za akuzativ množine, a to je karakteristika svih zapadnoromanskih jezika (uporediti sardinski primer LIMBA-LIMBAS sa španskim LENGUA-LENGUAS), dok oblik množine imenica u italijanskom i ostalim istočnoromanskih jezika potiče od oblika latinskog nominativa množine (LINGUA-LINGUE). Isto tako, sardinski prohibitiv (negativni imperativ) gradi se na isti način kao u zapadnoromanskim jezicima, od subjunktiva prezenta (NON CANTES, uporediti sa španskim NO CANTES), dok italijanski u tu svrhu koristi infinitiv (NON CANTARE).

Ipak, sardinski nije ni zapadnoromanski ni istočnoromanski jezik, već zasebni jezički entitet nastao direktno iz vulgarnog latinskog. Velik broj zasebnih inovacija to potvrđuje. Interesantno je to što je sardinski jezik, premda najkonzervativniji romanski jezik što se tiče fonologije, zapravo najinovativniji romanski jezik što se tiče glagolske morfologije. Znatan broj sintetičkih latinskih glagolskih oblika koji su opstali u morfološki radikalno konzervativnim jezicima poput španskog i pogotovo portugalskog, u sardinskom su zamenjeni analitičkim konstrukcijama sa pomoćnim glagolom AERE. Takođe, oblici glagola „biti” građeni supletivnom osnovom FU takođe su nestali i zamenjeni analoškim oblicima izvedenim iz infinitiva, a isto to važi i za latinski imperfekatski oblik ERA.

Reference[uredi | uredi izvor]