Tomas Jang

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tomas Jang
Tomas Jang
Lični podaci
Datum rođenja(1773-06-13)13. jun 1773.
Mesto rođenjaMilverton, Velika Britanija
Datum smrti10. maj 1829.(1829-05-10) (55 god.)
Mesto smrtiLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeUniverzitet u Edinburgu, Emanuel koledž, Univerzitet u Getingenu

Tomas Jang (engl. Thomas Young; Milverton, 13. jun 1773London, 10. maj 1829) je bio engleski profesor, naučnik, fizičar, lekar i astronom. Boravio je u Londonu gde je radio kao lekar i zainteresovao se za medicinsku optiku, zbog čega je počeo da studira fiziku. Objavio je mnoge radove iz fizike, medicine, astronomije, fiziologije, geofizike i drugih područja.

U delu „Skice i eksperimetni u vesi sa zvukom i svetlošću” kritikuje korpuskularnu teoriju svetlosti i uvodi valnu teoriju, pomoću koje 1802. godine razjašnjava interferaciju svetlosti. 1817. postavlja hipotezu o transverzalnoj prirodi valova svetlosti, zbog čega kasnije objašnjava polarizaciju. Dao je radove i s područja teorije elasticiteta, pa se prema njemu modul elastičnosti naziva Jangov modul (konstanta proporcionalnosti između sile naprezanja i relativnog izduženja elastičnog tela).

Tomas Jang je takođe studirao jezike i umnogome doprineo razjašnjavanju egipatskih hijeroglifia.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Matematički elementi prirodne filozofije, 2002

Rodio se 13. juna 1773. godine kao poslednji od deset dece u porodici kvekera u Milvertonu u Samersetu..[1][2] U detinjstvu se isticao neobičnim talentom za jezike i u četrnaestoj godini on je vladao engleskim, francuskim, latinskim, starogrčkim, hebrejskim, sirijskim, aramejski, amharskim, turskim, arapskim i persijskim jezicima.[2][3]

Godine 1792. se upisao na studije medicine u Londonu, a od 1794. kada je bio izabran za člana Kraljevskog društva („Royal Society“) nastavio je studije u Edinburgu a kasnije u Getingenu gde je 1796. godine dobio doktorsku titulu iz fizike.[4] U godini 1797. prešao je na studijum u Kembridžu[5] i te godine je nasledio svoga strica i tako je postao finansijski nezavisan.[2][6] Preselio se u London 1799. godine i tu je radio kao lekar. U strahu za svoje ime sve svoje radove je objavljivao anonimno.

Godine 1801. bio je Jang imenovan za profesora „prirodne filosofije“ na Rojal instituciji.[7] Sledeće godine je imanovan za sekretara za inostrane odnose Kraljevskog društva.[8][9] Godine 1803. se odrekao zvanja profesora jer se bojao da se ne može dovoljno da posveti lekarskoj praksi.

Godine 1811. nastupio je kao lekar u bolnici Svetog Đorđa. 1814. godine je bio član komisije koja je imala da ispituje rizike plinskog osvetljenja u Londonu a 1816. godine je bio član komisije koja je trebalo da odredi dužinu klatna čija perioda treba da traje dve sekunde koje je trebalo da odredi mesnu vrednost gravitacionog ubrzanja.

Nekoliko godine pre smrti se bavio pitanjima iz žitotnog osiguranja.

Istraživanja i teorije[uredi | uredi izvor]

U delu Skice i ekperimenti u vezi sa s zvukom i svetlošću kritikuje korpuskularnu teoriju svetlosti i uvodi talasnu teoriju. Pomoću talasne teorije razjasnio je interferenciju svetlosti. U pismu upućenom francuskom fizičaru Fransoi Aragu postavlja hipotezu o tranverzalnoj prirodi talasa svetlosti. Dao je radove s područja teorije elastičnosti, te se prema njemu modul elastičnosti naziva Jangov modul elastičnosti. Jang se bavio istraživanjem vida i teorije boja, i smatra ga se utemeljiteljem fizičke optike. Godine 1793, objasnio je način na koji se oko prilagođava na različite udaljenosti zavisno od promene zakrivljenosti sočiva. Godine 1801. prvi je objasnio astigmatizam. Predstavio je hipotezu koja objašnjava percepciju boja, odnosno da zavisi o tri vrste živčanih vlakana u mrežnici, koja reaguju na crvenu, zelenu i ljubičastu svetlost. Teoriju je kasnije razvio Herman fon Helmholc (Jang-Helmholcova teorija), eksperimentalno je dokazana 1959.

Jangov modul elastičnosti[uredi | uredi izvor]

Univerzalna kidalica se koristi za merenje Jangovog modula elastičnosti.

Jangov modul elastičnostii (znak E) je fizička veličina koja opisuje koliko se izdužena elastična tela skraćuju ili produžavaju pod delovanjem sile zavisno od materijala od kojega su načinjena; odnos je naprezanja pod delovanjem zatezne sile i relativne promene dužine (deformacija):

gde je: σ - naprezanje, ε - linearna elastična deformacija, F - zatezna sila, A - ravan početnog poprečnog preseka, ΔL - promena dužine, L0 - početna dužina. Merna je jedinica Paskal (Pa). Što je manji modul elastičnosti, uz isto naprezanje, veća je deformacija tela (Hukov zakon).[10]

Interferencija talasa[uredi | uredi izvor]

Interferencija dva kružna talasa.

Interferencija talasa je međudelovanje dva ili više talasa (redovito jednake talasne dužine) koji istodobno prolaze kroz isti prostor. Zbiva se kod svih talasa (elastičnih, elektromagnetnih, talasa na vodi) i generalno kod svih periodičnih kretanja. Amplituda rezultantnog talasa može biti veća ili manja od amplituda pojedinih izvornih talasa, što zavisi od odnosu među njihovim fazama. Na primer dva interferirajuća talasa jednake talasne dužine, amplitude i faze pojačavaju se, a ako su jedan prema drugom u fazi pomaknuti za polovinu talasne dužine, njihovo se delovanje poništava. Interferencija se može zapaziti samo ako u svakoj tački prostora u kojem se šire interferirajući talasi postoji stalna razlika u fazi među tim talasima (uslov koherentnosti), jer se time osigurava stalni prostorni raspored minimuma i maksimuma rezultantnog talasa (interferencijska slika). Njutnovi prstenovi i pruge interferencije primeri su interferencijskih slika nastalih slaganjem koherentnih snopova svetlosti. Budući da razmaci među minimumima i maksimumima interferencijske slike zavise od talasne dužine interferirajućih talasa, moguće je, mereći te razmake, odrediti talasnu dužinu; obrnuto, kada se poznaje talasna dužina, mogu se odrediti i razmaci (interferometar).[11]

Jezici[uredi | uredi izvor]

U njegovom članku Jezici koji je napisao za Enciklopediju Britaniku, Jang je uporedio gramatiku i vokabular 400 jezika. U drugom radu iz 1813. uveo je pojam indoevropski jezici, 165 godina nakon predloga holandskog jezikoslovaca Markusa Zueriusa fon Bokšorna (1647).

Egipatski hijeroglifi[uredi | uredi izvor]

Jang je takođe radio na dešifrovanju egipatskih hijeroglifa, što ga svrstava među pionire egiptologije. Svoj rad temeljio je na postavkama Silvestra de Sakija i Šveđanina Akerblada, koji je postavio demotski alfabet od 29 slova, pogrešno verujući da je demotski isključivo fonetski (alfabetski). Do godine 1814. Jang je u potpunosti preveo demotski tekst kamena iz Rozete, koristeći listu od 86 demotskih reči. Jang je potom proučavao hijeroglifski alfabet, ali pogrešno je verovao da se radi o jednostavnom prevodu, nije uočio da se radi o parafraziranom tekstu. Godine 1823. objavio je Izveštaj o novijim otkrićima u hijeroglifskoj književnosti i egipatskim starinama, a neki od Jangovih zaključaka pojavili su se u znamenitom članku Egipat koji je napisao za Enciklopediju Britaniku 1818. Kad je francuski jezikoslovac Žan Fransoa Šampolion objavio svoj prevod hijeroglifa, Jang ga je pozdravio ali je utvrdio da je Šampolionov sistem baziran na njegovim člancima. Međutim Šampolion je to odbacio i nije bio voljan da pripiše zasluge Jangu. U narednom razdoblju, u skladu s političkim tenzijama, Velika Britanija podupirala je Janga, a Francuzi Šampoliona. Premda je Šampolionovo razumevanje gramatike egipatskog pisma ukazivalo na greške vidljive i kod Janga, ustrajao je u tvrdnji da je sam dešifrovao hijeroglife. Međutim nakon 1826, kad je Šampolion postao kustos Luvra, ponudio je Jangu pristup demotskim rukopisima.

Ostavština[uredi | uredi izvor]

Kasniji stručnjaci i naučnici cenili su Jangov rad čak i kad su ga poznavali samo prema postignućima na njihovom području. Njegov savremenik ser Džon Heršel nazvao ga je originalnim genijem. Albert Ajnštajn ukazao mu je počast 1931. u predgovoru Njutnove Optike. Među naučnicima koji su mu se divili bili su fizičari, dobitnici Nobelove nagrade Džon Vilijam Strat (1904) i Filip Voren Anderson (1977).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Thomas Young”. School of Mathematics and Statistics University of St Andrews, Scotland. Pristupljeno 30. 8. 2017. 
  2. ^ a b v  Jedna ili više prethodnih rečenica uključuje tekst iz publikacije koja je sada u javnom vlasništvuChisholm, Hugh, ur. (1911). „Young, Thomas”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 28 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 940. 
  3. ^ Singh, Simon (2000). The Code Book: The Science of Secrecy from Ancient Egypt to Quantum Cryptography. Anchor. ISBN 978-0-385-49532-5. 
  4. ^ „Thomas Young (1773–1829)”. Andrew Gasson. Pristupljeno 30. 8. 2017. 
  5. ^ „Young, Thomas (YN797T)”. Kembridž baza podataka alumnista. Univerzitet u Kembridžu. 
  6. ^ Robinson, Andrew (2006). The Last Man Who Knew Everything: Thomas Young, the Anonymous Polymath Who Proved Newton Wrong, Explained How We See, Cured the Sick and Deciphered the Rosetta Stone. Oneworld Publications. str. 4. ISBN 978-1851684946. 
  7. ^ „Ri Professors”. Royal Institution. Pristupljeno 30. 8. 2017. 
  8. ^ „THOMAS YOUNG (1773–1829)”. Emmanuel College. Arhivirano iz originala 31. 08. 2017. g. Pristupljeno 30. 8. 2017. 
  9. ^ „Portrait of Thomas Young”. Royal Society. Pristupljeno 30. 8. 2017. 
  10. ^ modul elastičnosti (Youngov modul), [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  11. ^ interferencija, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]