Hašomer Hacair

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hašomer Hacair (srp. Mladi Stražar, heb. הַשׁוֹמֵר הַצָעִיר) je socijalističko-cionistički, sekularni omladinski pokret Jevreja, osnovan 1913. godine u Galiciji, inspirisan idejom pripreme mladih ljudi za odlazak Jevreja u Zemlju Izrael (Erec Jisrael), kako se tada nazivala Palestina.

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Hašomer hacair nastao je kao rezultat spajanja dve grupe, Hašomer („Straža”) cionističke izviđačke grupe i Sionske omladine koja je predstavljala ideološki krug koji je proučavao cionizam, socijalizam i jevrejsku istoriju. Hašomer hacair je najstariji cionistički omladinski pokret koji još uvek postoji. U početku marksističko-cionistički, na pokret su uticale ideje Ber Borohova i Gustava Vinekena, kao i Baden-Povela i nemačkog pokreta Vandervogel. Hašomer hacair je verovao da se oslobađanje jevrejske omladine može postići imigracijom u Palestinu i životom u kibucima. Posle Prvog svetskog rata pokret se proširio na jevrejske zajednice širom sveta kao izviđački pokret.

Cilj ove organizacije je fizičko i psihičko pripremanje jevrejske omladine za odlazak u Palestinu, uključivanje u njenu obnovu, kao i izgradnju socijalističkog društva unutar poljoprivrednih organizacija i skupova.[1] Hašomer hacair je smatrao da se jevrejsko pitanje može rešiti jedino miroljubivom izgradnjom socijalističke jevrejske domovine na tlu tadašnje Palestine.

Članovi pokreta nastanili su se u Mandatnoj Palestini već 1919. godine, a 1927. četiri kibuca, koja je osnovao Hašomer hacair, udružili su se i formirali pokret Kibuc (engl. The Kibbutz Movement, heb. התנועה הקיבוצית). Pokret je takođe formirao političku stranku koja je delila ime Hašomer hacair, zagovarajući dvonacionalno rešenje u Mandatnoj Palestini sa ravnopravnošću između Arapa i Jevreja. Zbog toga su, kada se mala grupa cionističkih lidera maja 1942. godine sastala u Njujorku u hotelu Biltmor, predstavnici Hašomer hacaira glasali protiv takozvanog Biltmor programa.

Razvijanje i Holokaust[uredi | uredi izvor]

Do 1939. godine Hašomer hacair je imao 70.000 članova širom sveta. Baza članstva pokreta bila je u istočnoj Evropi. Pojavom Drugog svetskog rata i Holokausta, pripadnici Hašomer hacaira usredsredili su pažnju na otpor protiv nacista. Mordek Anielevič (engl. Mordechai Anielewicz), vođa varšavskog ogranka Hašomer hacaira, postao je lider Jevrejske borbene organizacije i jedan od vođa ustanka u Varšavskom getu. Ostali članovi pokreta bili su uključeni u jevrejski otpor i spasavanje u Mađarskoj, Litvaniji i Slovačkoj. Lideri Hašomer hacaira u Rumuniji, uhapšeni su i pogubljeni zbog antifašističkih aktivnosti.

Posle rata, pokret je bio uključen u organizovanje imigracije jevrejskih izbeglica u Palestinu. Članovi su takođe bili uključeni u vojni pokret Haganah (heb. הַהֲגָנָה), kao i u vođstvo Palmaha (heb. פלמ"ח).

Hašomer Hacair u Jugoslaviji i Novom Sadu[uredi | uredi izvor]

Ovaj pokret jevrejske omladine u Jugoslaviji posebno se počeo širiti oko 1930. godine. U to vreme, tačnije u jesen 1931. godine, Hašomer hacair i u Novom Sadu pušta koren, stvara svoj dom, „ken” (srp. gnezdo), kako su se svuda nazivale prostorije njegovih mesnih organizacija. Osnovna organizacija u bilo kom mestu-gradu bio je ken, a u kenu kvuca (vod, grupa). U njima je jevrejska omladina, pored nedvosmislenog cionističkog vaspitanja, dobijala i ozbiljno marksističko vaspitanje.

Hašomer hacair obuhvatao je omladinu od 9, 10 do 20, 22 godine života, podeljenu prema uzrastu u grupe od po 10,15 omladinaca odnosno omladinki. Ista godišta činila su jednu šihvu (vaspitni stepen). Ovakva grupa („kvuca”) imala je vrlo bogat i sadržajan kulturni, politički, vaspitni, sportski i skautsko-izviđački rad, vaspitavajući visoko moralni kolektivistički duh. Taj rad, uvek podešen prema uzrastu pripadnika grupe, bio je posebno intenzivan tokom letnjih (ređe zimskih) skupova Hašomer hacaira iz cele zemlje, a među kojima su se nalazili i budući narodni heroji Jugoslavije i budući visoki vojni rukovodioci naše zemlje i Izraela. „Stariji” pripadnici Hašomer hacaira (od 17. do 20, 22. godine života) posebno su, ozbiljno i sistematski, učili istoriju, naročito jevrejsku, sociologiju, dijalektički materijalizam, psihologiju i psihoanalizu, pratili književnost, a od malih nogu učili jevrejski jezik.

Najmlađi pripadnici kena zvali su se bne midbar (sinovi pustinje); nešto stariji, oni od 12 do 14 godina bili su kfirim (lavići), između 14 i 15 godina bili su cofim cairim (mladi izvidnici), između 16 i 17 godina cofim (izvidnici). Od 17 do 18 godina cofim bogrim (dozreli izvidnici), a od 18 godina bogrim (dozreli). Svaka kvuca imala je svoje ime, obično prema nekoj istorijskoj ličnosti (npr. Bar Kohba, vođa ustanka protiv Rimljana) ili prema nekom simbolu (npr. Solel, graditelj puta).[2]

Kvuca je imala svog vođu „menahela” (rukovodioca), koji je obično bio dve-tri godine stariji od onih za koje je bio „zadužen”. Do izvidnika, kvuce su redovno bile odvojene za dečake i za devojčice, a kasnije su bile zajedničke. Poslednja šihva nije imala rukovodioca, već je svoj rad i život organizovala sama.

U pokretu se nosila posebna odeća sa širokom maramom, oko vrata vezanom na poseban način. Odeća i marama su se unekoliko razlikovale zavisno od uzrasta. Te uniforme su se nosile kada se išlo u prirodu, na izlete i logorovanja.

Kvuca je predstavljala takav kolektiv, kakav se retko gde danas može sresti. Pripadnici kvuce nisu imali svoj novca već je postojao blagajnik kome se predavao sav novac, džeparac ili novac zarađen ili dobijen na neki drugi način. Blagajnik se brinuo o svim troškovima grupe van škole i kuće (za izlete, za sladoled, za ulaznice za bioskop, za pozorište; u Novom Sadu je pred rat pozorište bilo među omladinom veoma popularno, posebno oni komadi koji su imali socijalnu sadržinu). Hašomer hacair u Novom Sadu, kao i u većini drugih mesta u Jugoslaviji, bio je sastavljen pretežno od srednjoškolske omladine srednjeg ili imućnog materijalnog stanja, tako da je džeparca uvek bilo i nikada se nije desilo da bilo ko sa nekom motivacijom pokuša da zadrži neki dinar za sebe. Zapravo, tako nešto nije se moglo ni zamisliti jer bi to neminovno značilo izolaciju, bojkot i otpadanje od pokreta, od sredine.

S punih 20 ili 22 godine, odnosno sa završenom srednjom školom, dolazila je hahšara (priprema), odlazak na poljoprivredna imanja ili izučavanje pogodnih zanata. Takvo jedno poljoprivredno dobro bilo je imanje Golenić, kraj Podravske Slatine, gde su se nalazili pripadnici pokreta iz cele Jugoslavije, a jedna hahšara za izučavanje zanata bila je u Novom Sadu.

Životni vek Hašomer hacaira u Jugoslaviji trajao je desetak godina. Deportacijom Jevreja nestali su i brojni pripadnici Hašomer hacaira. U Zagrebu je preko 300 jevrejskih omladinaca zatvoreno još u aprilu-maju mesecu, među njima i mnogi pripadnici Hašomer hacaira, i ubrzo posle toga ubijeni su u logoru „Danica” u Drnju kraj Koprivnice, a već u avgustu jedva da ih je bilo i u Srbiji.  Tamo gde su igrom sudbine i slučaja preostali poneki omladinci iz Hašomer hacaira, gotovo bez izuzetka su prilazili Narodno oslobodilačkom pokretu i NOB-u u Srbiji, Bosni, Makedoniji, Hrvatskoj.

Za ovo kratko vreme koliko je postojao Hašomer hacaira dao je dosta. Dao je, pored mnogo čega drugog i jezgro za osnivanje dva nova kibuca u Izraelu, a to i jeste bio osnovni ideal i cilj ovog pokreta.  

Danas[uredi | uredi izvor]

Danas Hašomer hacair nastavlja kao omladinski pokret sa sedištem u Izraelu i deluje na međunarodnom nivou. U Evropi, Severnoj i Latinskoj Americi, kao i u Australiji,Hašomer hacair organizuje aktivnosti i kampove (machanot) za mlade. Aktivnosti su još uvek ideološke, ali vremenom su prilagođene potrebama savremenih zajednica, znatno drugačijih od konteksta u kojem je stvoren Hašomer hacair.

Pokret ima više od 7.000 članova širom sveta (bez Izraela) koji vode nedeljne omladinske aktivnosti i kampove u Nemačkoj, Kanadi, Sjedinjenim Državama, Meksiku, Venecueli, Brazilu, Argentini, Urugvaju, Čileu, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Italiji, Švajcarskoj, Holandiji, Mađarskoj, Bugarskoj, Belorusiji, Ukrajini, Australiji i Poljskoj.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kovač, Teodor (1975). „Neka sećanja na Hašomer Hacair prvih meseci okupacije u Novom Sadu”. Zbornik 3 : Studije i građa o učešću Jevreja u Narodnooslobodilačkom ratu, Jevrejski istorijski muzej - Beograd = Jewish studies 3 : Studies and facts and figures on participation of Jews in the people's liberation war, Jewish historical museum - Belgrade (na jeziku: srpski) (3): 213—224. ISSN 0353-0612. Arhivirano iz originala 15. 04. 2021. g. Pristupljeno 31. 03. 2021. 
  2. ^ Kovač, Teodor (1995). „Nešto o Hašomer Hacairu i njegovom "gnezdu" u Novom Sadu”. Jevrejska omladinska društva na tlu Jugoslavije, 1919.-1941. : katalog izložbe, Jevrejski istorijski muzej, Beograd, 9. maj 1995. : povodom pedesetogodišnjice pobede nad fašizmom (na jeziku: srpski): 27—34. Arhivirano iz originala 25. 01. 2021. g. Pristupljeno 31. 03. 2021. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]