Čaplja govedarica

С Википедије, слободне енциклопедије
Пређи на навигацију Пређи на претрагу

Čaplja govedarica
Cattle Egret.jpg
Odrasli glavne podvrste u svadbenom perju
Научна класификација
Царство:
Животиње (Animalia)
Тип:
Хордати (Chordata)
Класа:
Птице (Aves)
Ред:
Pelecaniformes ili Родарице (Ciconiiformes)
Породица:
Чапље (Ardeidae)
Род:
Bubulcus

Bonaparte, 1855
Врста:
B. ibis
Биномијално име
Bubulcus ibis
Podvrste

B. i. ibis (Linnaeus, 1758)
B. i. coromandus (Boddaert, 1783)
B. i. seychellarum (Salomonsen, 1934)

Bubulcus map.svg
Rasprostranjenost B. ibis:      u vreme gnežđenja     van sezone gnežđenja     stanarica
Синоними

Ardea ibis Linnaeus, 1758
Ardeola ibis (Linnaeus, 1758)
Bubulcus bubulcus
Buphus coromandus (Boddaert, 1783)
Cancroma coromanda (Boddaert, 1783)
Egretta ibis (Linnaeus, 1758)
Lepterodatis ibis (Linnaeus, 1758)

Čaplja govedarica ili čaplja govedarka (Bubulcus ibis) je kosmopolitska vrsta ptice iz porodice čaplji. Živi u tropskim, suptropskim i umjerenim područjima. Jedini je pripadnik monotipičnog roda Bubulcus, iako neki taksonomi smatraju dvije podvrste jednom vrstom. Uprkos tome što je po perju slična čapljama roda Egretta, srodnija je čapljama roda Ardea. Prije je nastanjivala dijelove Azije, Afrike i Evrope, a onda se naglo proširila i uspješno kolonizovala većinu ostatka svijeta.

To je zdepasta bijela ptica sa svijetlooker perjem tokom sezone parenja. Gnijezdi se u kolonijama, obično blizu vode i često sa drugim močvarnim pticama. Gnijezdo je platforma od grančica na drvetu ili grmu. Za razliku od drugih čaplji, hrani se na relativno suhim travnatim staništima i često prati goveda ili druge velike sisare, hraneći se insektima koje oni uplaše. Neke populacije se sele.

Rijetki grabljivci love odrasle čaplje govedarice, ali druge ptice i sisari mogu opljačkati gnijezdo. Ptići umiru i od gladi, nedostatka kalcijuma i ometanja od strane drugih velikih ptica. Ova vrsta je korisna jer se hrani krpeljima sa goveda, ali može biti i prenosilac raznih životinjskih bolesti vezanih za krpelje.

Taksonomija[уреди | уреди извор]

Čaplju govedaricu je prvi opisao Karl fon Line 1758. u svojoj knjizi Systema naturae kao Ardea ibis,[2] ali joj je Šarl Lisjen Bonaparta dao sadašnje ime.[3] Naziv njenog roda Bubulcus je latinska riječ za stočara, što se odnosi na njenu vezu sa stokom.[4] Ibis je latinski i grčki naziv koji se prije odnosio na jednu drugu bijelu močvarnu pticu, svetog ibisa.[5]

Postoje dvije geografske podvrste koje se ponekada klasifikuju kao odvojene vrste B. ibis i B. coromandus. Ove dvije forme su odvojili Makalen i Brus,[6] ali ih skoro svi autori smatraju istom vrstom. Istočnu podvrstu B. (i.) coromandus je opisao Pieter Boddaert 1783.. Ona se razmnožava u Aziji i Australaziji, a zapadna podvrsta zauzima ostatak areala, uključujući i Amerike.[7] Neki autori misle da postoji i treća podvrsta sa Sejšela, B. i. seychellarum, koju je prvi put opisao Finn Salomonsen 1934..

Uprkos velikim sličnostima u izgledu, čaplja govedarica je sličnija vrstama iz roda Ardea, nego onima iz roda Egretta.[8] U rijetkim slučajevima je zabilježena hibridizacija između ove vrste i vrsta Egretta caerulea, Egretta garzetta i Egretta thula.[9]

Opis[уреди | уреди извор]

Odrasli istočne rase pokazuje crvenkastu boju tokom sezone parenja.

Čaplja govedarica je zdepasta čeplja sa rasponom krila od 88 do 96 cm. Duga je 46-56 centimetara i teška je 270 do 512 grama. Ima relativno debeo vrat, krupan kljun i izgleda grbava. Odrasli van sezone parenja imaju uglavnom bijelo perje, žut kljun i žućkastosivo perje. Tokom sezone parenja odrasli zapadne podvrste dobiju narandžasto perje na leđima, prsima i kruni, a kljun, noge i dužica oka postanu jarkocrveni.[10] Oba pola slično izgledaju, ali mužjak je marginalno veći i ima neznatno duža „svadbena pera” od ženke. Mladunci nemaju svadbeno perje i imaju crn kljun.[11]

B. i. coromandus se razlikuje od glavne podvrste po boji svadbenog perja, jer se smećkasta boja na glavi širi do obraza i grla, a svadbeno perje više je zlatne boje. Kljun i gležnjevi ove podvrste su u prosjeku duži od B. i. ibis..[12] B. i. seychellarum je manja i ima kraća krila od drugih podvrsta. Ima bijele obraze i grlo, kao B. i. ibis, ali svadbeno perje je zlatne boje, kao kod B. i. coromandus.[13]

Pozicija očiju ove čaplje joj omogućava binokularni vid dok se hrani,[14] a mnoga fiziološka istraživanja su dokazala da može vidjeti i noću.[15] Prilagođene hranjenju na kopnu, izgubile su osobinu svojih srodnika močvarica da isprave odsjaj svjetlosti na vodi. Time imaju manje šansi da će uhvatiti ribu u vodi o koju se odbijaju Sunčevi zraci.[16]

Ova vrsta je vrlo tiha i glasa se samo tokom sezone parenja, i to sa tihim, grlatim „rik-rak” zvukom.

Rasprostranjenost i stanište[уреди | уреди извор]

Čaplje govedarice na svom travnatom staništu u Kolkati.

Čaplja govedarica je učinila jednu od najbržih i najdalekosežnijih ekspanzija kod ptica.[17] Prije je nastanjivala dijelove južne Španije i Portugalije, tropsku i suptropsku Afriku i suptropsku Aziju. Na kraju 19-og veka počela se širiti u južnu Afriku, a prvi put se razmnožavala u Provinciji Rta dobre nade 1908..[18] Čaplje govedarice su u Amerikama prvi put viđene na granici Gvajane i Surinama 1877., i vjerovatno su bile preletjele cijeli Atlantski okean.[7][11]

Ova vrsta je prvi put dospjela u Sjevernu Ameriku 1941. (prije se smatralo da su te ptice odnekuda pobjegle), razmnožavala se na Floridi 1953., i brzo se proširila. U Kanadi se razmnožavala 1962..[18] Sada ih se viđa čak i u Kaliforniji. Na Kubi je njena prisutnost prvi put zabilježena 1957., na Kostarici 1958., a u Meksiku 1963., iako je vjerovatno tu bila još od ranije. U Evropi se populacija smanjivala, ali se u drugoj polovini 20-og veka proširila na stara područja, a zatim i počela nastanjivati nova; na jugu Francuske se pojavila 1958., na sjeveru 1981., a u Italiji 1985.[18] U Ujedinjenom Kraljevstvu je zabilježena 2008.[19][20] Tada je takođe zabilježeno nastanjivanje u Irskoj.[21]

U Australiji je kolonizacija počela 1940-ih. Pojavila se na sjeveru i istoku kontinenta.[22] Počela se pojavljivati na Novom Zelandu 1960-ih. Od 1948. čaplja govedarica je povremena stanarica u Izraelu; prije je bila samo zimski posjetilac.[23]

Ogromna i brza ekspanzija areala čaplje govedarice ima veze sa odnosom između nje i ljudi i njihovih domaćih životinja. Prije je bila prilagođena hranjenju blizu velikih životinja poput bivola, gnuova i sl., ali se lako prilagodila domaćoj stoci i konjima. Kako se stočarstvo širilo, mogla je nastaniti druge slobodne niše.[24] Mnoge populacije su i velike selice, što je također pomoglo širenju.[17] Viđena je i na raznim subantarktičkim otocima.[25] Maleno jato od 8 ptica je također viđeno na Fidžiju 2008.[26] Uz prirodno širenje, čaplja govedarica je uvezena i na neka mjesta, npr. Havaje, Sejšele, a pokušaj uvođenja na Mauricijus nije uspio.

Iako se čaplja govedarica ponekada hrani u plićacima, ona, za razliku od drugih čaplji, obično nastanjuje polja i travnjake.[27]

Ponašanje[уреди | уреди извор]

Razmnožavanje[уреди | уреди извор]

Jaje vrste Bubulcus ibis

Čaplja govedarica se gnijezdi u kolonijama koje su često, ali ne uvijek, smještene blizu vode. Obično se nalaze u šumama blizu jezera ili rijeka, u močvarama ili ponekada na malenim ostrvima. Prostor ponekada dijele sa drugim pticama, poput čaplji, ibisa i vranaca. Sezona parenja varira u Južnoj Aziji. Gniježđenje na sjeveru Indije počinje u maju.[28] U Australiji je to od novembra do ranog januara. Sezona gniježđenja u Sjevernoj Americi traje od aprila do oktobra. Na Sejšelima sezona parenja podvrste B. i. seychellarum je od aprila do oktobra.[29]

Mužjak se pokazuje na drvetu u koloniji i izvodi razne rituale, poput mahanja grančicom i uperivanja kljuna prema nebu.[30] Parovi se formiraju tokom tri do četiri dana. Svake godine biraju novog partnera, a i kada prvo leglo ne uspije.[31] Gnijezdo je mala neuredna platforma od grančica na drvetu ili grmu, koje grade oba roditelja. Mužjak skuplja grančice, a ženka pravi gnijezdo. Veličina legla može varirati između jednog do pet jaja, ali su tri ili četiri najčešći broj jaja. Jaja su plavkastobijela i ovalnog oblika, veličine 45 mm x 53 mm.[32] Inkubacija traje oko 23 dana, a oba roditelja inkubiraju jaja. Ptići su djelimično pokriveni paperjem kada se izlegu, ali se ne mogu brinuti o sebi; postanu endotermični nakon 9-12 dana, a potpuno su pokriveni perjem nakon 13-21 dana. Počinju napuštati gnijezdo i penjati se okolo nakon dve nedelje, a postanu samostalni oko 45-og dana.

Čaplja govedarica je pomalo parazit, a ponekada je zabilježeno da polaže jaja u gnijezdo vrsta Egretta thula i Egretta caeruela, iako se iz ovih jaja ptići rijetko izlegu. Takođe postoje dokazi za niži nivo međusobnog parazitiranja, kada ženke snesu jaja u gnijezda drugih čaplji govedarica.[33][34]

Glavni faktor smrtnosti ptića je smrt od gladi. Rivalnost između braće i sestara može biti velika, a u Južnoj Africi treći i četvrti ptić najčešće umru. U suvljim staništima, gdje je manje vodozemaca, ptići mogu patiti od abnormalnog rasta kostiju zbog nedostatka kalcijuma.[35] U raznim dijelovima svijeta, ptići čaplje govedarice su hrana raznim grabežljivcima, poput majmuna, štakora, vrana i orlova. Krpelji također mogu izazvati smrt.[36]

Ishrana[уреди | уреди извор]

Čaplja govedarica koja je upravo ulovila jednu životinjicu.

Čaplja govedarica se hrani raznim životinjama, najviše insektima, posebno skakavcima, cvrčcima, muhama, noćnim leptirima, paucima, žabama i glistama.[37][38] Ponekada, ali vrlo rijetko, jedu smokve sa drveta.[39] Obično je u blizini stoke i preživara i hvata malena stvorenja koja oni uznemire. Istraživanja su pokazala da su čaplje govedarice bile mnogo uspješnije u hranjenju kada su bile blizu velikih životinja nego same.[40] Bile su 3,6 puta uspješnije nego inače.

Čaplja govedarica će slabo braniti prostor oko životinje koja pase, ali ako se skupi previše čaplji, ona će se predati i potražiti drugu životinju. Kada se na jednom mjestu nađe veoma mnogo velikih životinja, čaplje će izabrati one životinje koje se kreću 5-15 koraka u minuti i izbjegavati sporije ili brže životinje; u Africi čaplje selektivno biraju da se hrane iza zebri, gnuova, bivola ili močvarnih antilopa.[41] Dominantne jedinke se hrane najbliže domaćinu i dobiju više hrane.

Ona se ponekada hrani i jajima i ptićima drugih ptica, ulovom drugih ptica, a zabilježeno je i da su se tokom selidbe hranile jednom izmorenom pticom.[42][43]

Odnos sa čovjekom[уреди | уреди извор]

Kako je upadljiva vrsta, čaplja govedarica je dobila brojne narodne nazive. Ona se obično odnose na njen običaj slijeđenja stoke, pa je tako dobila i srpski naziv. Njen arapski naziv, abu qerdan, znači „otac krpelja”, a dobila ga je po velikom broju parazita u blizini kolonija tokom sezone parenja.

Ona je popularna ptica kod stočara zbog uloge u kontrolisanju broja krpelja i drugih nametnika. Istraživanje u Australiji je pokazalo da su čaplje govedarice smanjile broj muha, koje su dosađivale stoci, tako što su ih kupile direktno sa kože. Zbog toga su i uvezene i na Havaje.

Nisu sve interakcije između ljudi i čaplji govedarica bile korisne. Čaplje govedarice mogu stvoriti ozbiljne probleme kada se u velikim jatima hrane blizu aerodroma, a umiješane su i u širenje raznih životinjskih infekcija.

Izvori[уреди | уреди извор]

  1. ^ BirdLife International (2019). Bubulcus ibis. IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2019: e.T22697109A155477521. doi:10.2305/IUCN.UK.2019-3.RLTS.T22697109A155477521.en. Приступљено 29. 8. 2016. 
  2. ^ Linnaeus, C. (1758). Systema naturae per regna tria naturae, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis. Tomus I. Editio decima, reformata. Holmiae. (Laurentii Salvii). стр. 144. »A. capite laevi, corpore albo, rostro flavescente apice pedibusque nigris« 
  3. ^ (језик: француски) Bonaparte, Charles Lucien (1855). „[untitled]”. Annales Des Sciences Naturelles comprenant la zoologie. 4 (1): 141. 
  4. ^ Valpy, Francis Edward Jackson (1828). An Etymological Dictionary of the Latin Language. London; A. J. Valpy. стр. 56. 
  5. ^ „Ibis”. Webster’s Online Dictionary. Webster's. Архивирано из оригинала на датум 21. 9. 2013. Приступљено 15. 3. 2008. 
  6. ^ McAllan, I. A. W.; Bruce, M. D. (1988). The birds of New South Wales, a working list. Turramurra, N.S.W.: Biocon Research Group in association with the New South Wales Bird Atlassers. ISBN 0958751609. 
  7. 7,0 7,1 Krebs, Elizabeth A.; Riven-Ramsey, Deborah; Hunte, W. (1994). „The Colonization of Barbados by Cattle Egrets (Bubulcus ibis) 1956–1990”. Colonial Waterbirds. 17 (1): 86–90. doi:10.2307/1521386. 
  8. ^ Sheldon, F. H. (1987). „Phylogeny of herons estimated from DNA-DNA hybridization data.”. The Auk. 104: 97–108. Архивирано из оригинала на датум 28. 11. 2011. Приступљено 28. 3. 2020. 
  9. ^ McCarthy, Eugene M. (2006). Handbook of Avian Hybrids of the World. Oxford University Press. стр. 190. ISBN 0195183231. 
  10. ^ Krebs, E. A.; Hunte, W.; Green, D. J. (2004). „Plume variation, breeding performance and extra-pair copulations in the cattle egret”. Behaviour. 141 (4): 479–499. doi:10.1163/156853904323066757. 
  11. 11,0 11,1 „Cattle Egret”. All about birds. Cornell Laboratory of Ornithology. Приступљено 28. 2. 2008. 
  12. ^ Biber, Jean-Pierre. Bubulcus ibis (Linnaeus, 1758)” (PDF). Appendix 3. CITES. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 10. 4. 2008. Приступљено 16. 3. 2008. 
  13. ^ Drury, William H.; Morgan, Allen H.; Stackpole, Richard (jul 1953). „General notes” (PDF). The Auk. 70: 364–365. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 7. 6. 2011. Приступљено 28. 3. 2020. 
  14. ^ Martin, G. R.; Katzir, G. (1994). „Visual Fields and Eye Movements in Herons (Ardeidae)”. Brain Behavior and Evolution. 44: 74–85. doi:10.1159/000113571. 
  15. ^ Rojas, L. M.; McNeil, R.; Cabana, T.; Lachapelle, P. (1999). „Behavioral, Morphological and Physiological Correlates of Diurnal and Nocturnal Vision in Selected Wading Bird Species”. Brain Behavior and Evolution. 53: 227—242. doi:10.1159/000006596. 
  16. ^ Katzir, G.; Strod, T.; Schectman, E.; Hareli, S.; Arad, Z. (1999). „Cattle egrets are less able to cope with light refraction than are other herons”. Animal Behaviour. 57 (3): 687—694. PMID 10196060. doi:10.1006/anbe.1998.1002. 
  17. 17,0 17,1 Telfair II, Raymond C. (2006). "Cattle Egret (Bubulcus ibis), The Birds of North America Online (A. Poole, Ed.). Ithaca: Cornell Lab of Ornithology; Retrieved from The Birds of North America Online doi:10.2173/bna.113
  18. 18,0 18,1 18,2 Martínez-Vilalta, A. & A. Motis (1992) "Family Ardeidae (Herons)" in del Hoyo, J.; Elliot, A. & Sargatal, J. (editors). (1992). Handbook of the Birds of the World. Volume 1: Ostrich to Ducks. Lynx Edicions. ISBN 84-87334-09-1 401–402
  19. ^ „First cattle egrets breed in UK”. BBC News. 23. 7. 2008. Приступљено 24. 7. 2008. 
  20. ^ Nightingale, Barry; Eric Dempsey (2008). „Recent reports” (PDF). British Birds. 101 (2): 108. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 10. 11. 2009. Приступљено 28. 3. 2020. 
  21. ^ „Flying in to make new friends”. Irish Independent, 15. 1. 2008. 
  22. ^ Maddock, M. (1990). „Cattle Egrets: South to Tasmania and New Zealand for the winter” (PDF). Notornis. 37 (1): 1–23. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 26. 3. 2009. Приступљено 28. 3. 2020. 
  23. ^ Arnold, Paula: Birds of Israel, (1962), Shalit Publishers Ltd., Haifa, Israel. p. 17
  24. ^ Botkin, D. B. (2001). „The naturalness of biological invasions”. Western North American Naturalist. 61 (3): 261—266. 
  25. ^ Silva, M. P.; Coria, N. E.; Favero, M.; Casaux, R. J. (1995). „New Records of Cattle Egret Bubulcus ibis, Blacknecked Swan Cygnus melancoryhyphus and White-rumped Sandpiper Calidris fuscicollis from the South Shetland Islands, Antarctica” (PDF). Marine Ornithology. 23: 65–66. 
  26. ^ Dutson, G.; Watling, D. (2007). „Cattle egrets (Bubulcus ibis) and other vagrant birds in Fiji”. Notornis. 51 (4): 54–55. 
  27. ^ Mullarney, Killian; Svensson, Lars; Zetterstrom, Dan; Grant, Peter (2001). Birds of Europe. Princeton University Press. ISBN 0691050546. 
  28. ^ Hilaluddin; Kaul, Rahul; Hussain, Mohd Shah; Imam, Ekwal; Shah, Junid N.; Abbasi, Faiza; Shawland, Tahir A. (2005). „Status and distribution of breeding cattle egret and little egret in Amroha using density method” (PDF). Current Science. 88 (25): 1239–1243. 
  29. ^ Skerrett, A; Bullock, I; Disley, T (2001). Birds of Seychelles. Helm Field Guides. ISBN 0-7136-3973-3. 
  30. ^ Marchant, S.; Higgins, P.J (1990). Handbook of Australian, New Zealand and Antarctic Birds, Volume 1 (Ratites to Ducks). Oxford University Press. ISBN 0-19-550368-3 Проверите вредност параметра |isbn=: checksum (помоћ). 
  31. ^ Kushlan, James A.; Hancock, James (2005). Herons. Oxford University Press. ISBN 0198549814. 
  32. ^ Beruldsen, G. (2003). Australian Birds: Their Nests and Eggs. Kenmore Hills, Qld: self. стр. 182. ISBN 0-646-42798-9. 
  33. ^ Fujioka, M.; Yamagishi, S. (1981). „Extra-marital and pair copulations in cattle egret”. The Auk. 98: 134–144. 
  34. ^ McKilligan, N. G. (1990). „Promiscuity in the cattle egret (Bubulcus ibis)”. The Auk. 107: 334–341. 
  35. ^ Phalen, David N.; Drew, Mark L.; Contreras, Cindy; Roset, Kimberly; Mora, Miguel (2005). „Naturally occurring secondary nutritional hyperparathyroidism in cattle egrets (Bubulcus ibis) from central Texas”. Journal of Wildlife Diseases. 41 (2): 401–415. 
  36. ^ McKilligan, Neil (2005). Herons, Egrets and Bitterns: Their Biology and Conservation in Australia (PDF extract). CSIRO Publishing. стр. 88—93. ISBN 0643091335. 
  37. ^ Siegfried, W. R. (1971). „The Food of the Cattle Egret”. Journal of Applied Ecology. 8 (2): 447–468. doi:10.2307/2402882. 
  38. ^ Fogarty, Michael J.; Hetrick, Willa Mae (1973). „Summer Foods of Cattle Egrets in North Central Florida”. The Auk. 90 (2): 268–280. 
  39. ^ Chaturvedi, N. (1993). „Dietary of the cattle egret Bubulcus ibis coromandus (Boddaert)”. Journal of the Bombay Natural History Society. 90 (1): 90. 
  40. ^ Grubb, T. (1976). „Adaptiveness of Foraging in the Cattle Egret”. Wilson Bulletin. 88 (1): 145–148. 
  41. ^ Burger, J.; Gochfeld, M. (1993). „Making Foraging Decisions: Host Selection by Cattle Egrets Bubulcus ibis. Ornis Scandinavica. 24 (3): 229–236. doi:10.2307/3676738. 
  42. ^ Cunningham, R. L. (1965). „Predation on birds by the Cattle Egret” (PDF). The Auk. 82: 502—503. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 7. 6. 2011. Приступљено 28. 3. 2020. 
  43. ^ Feare, C. J. (1975). „Scavenging and kleptoparasitism as feeding methods on Seychelles Cattle Egrets, Bubulcus ibis”. Ibis. 117: 388. doi:10.1111/j.1474-919X.1975.tb04229.x. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]