Džamija

Džamija je islamska bogomolja, mjesto klanjanja, zajedničke molitve muslimana. To, međutim, ne uključuje svetišta, objekte raznih sekti ili drugih duhovnih građevina. Riječ „džamija“ dolazi od arapske riječi جَامِع, a do južnih slovenskih jezika došla je preko turskog . Označava centralno mesto gde se vrši molitva petkom.

U džamiji nema slika svetaca ili proroka, niti religijske muzike. Umjesto slikovnih prikazivanja religijskih podloga Biblije i priča o svecima, u džamijama se pojavljuje arapska kaligrafija (umjetnost lijepog pisanja), a umjesto hrišćanske crkvene muzike predavanje iz Kurana, uvijek na arapskom jeziku. U vrijeme ramazana se recituje cijeli Kuran. Uz džamiju se često nalazi i medresa, što je arapska riječ za školu, koja je prije svega islamska, religijski obilježena obrazovna ustanova i obično čini sa džamijom jedinstven građevinski kompleks. Neki od najveličanstvenijih primjeraka ove vrste arhitekture nalaze se u Samarkandu.

Istorija

Iako Kuranske objave suštinski obesmišljavaju postojanje verskih objekata za molitvu islamskih vernika, jer je za Muhameda čitava zemlja mesdžid i molitvu je moguće obaviti na svakom mestu, ukoliko se ispoštuju sva ustanovljena pravila, prvu džamiju podigao je sam Muhamed. Dok brojna predanja podizanje ove džamije vezuju za nalog samog Alaha ili anđela Džibrila. Ova prva džamija bila je jednostavno dvorište, koje je ujedno služilo i kao Muhamedov upravni centar. Iz medinske džamije razvili su se drugi tipovi islamskih džamija.

O značaju džamija, već u Muhamedovo vreme, govori podatak da su arabljanski osvajači prilikom prodora i uspostavljanja polazišta za dalja osvajanja „neverničkih zemalja”, među prvim objektima u svojim logorima podizali džamije. Prva bogomolja van Arapskog poluostrva podignuta je u vojnom logoru „Basra“ (637. ili 638. godine), a zatim je usledilo podizanje džamija u Kufi, Fustatu, Kejrevanu i drugim mestima. U pojedinim važnim centrima, crkve ili druge značajne građevine pretvarane su u džamije (Damask, Medain, Hims).

Širenjem islama svaki grad je dobijao džamiju, uskoro i više njih, a i svako selo. U Vizantiji su nakon osvajanja od strane Turaka hrišćanske crkve rušene, ili u posebnim slučajevima pregrađivane u džamije (npr. Aja Sofija u Istanbulu).

Uređenje džamije

Beogradska Bajrakli džamija

U džamiji se često nalazi molitvena niša (mihrab), ali često je dovoljna i crta, strelica ili pločica sa riječju kibla — kako bi se odredio pravac prema Kabi u Meki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije sa tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja (vudu) prije molitve. U predsoblju ili na ulazu u džamiju ostavlja se obuća, ali ih se smije i unijeti u džamiju, samo što potplati moraju biti okrenuti jedan prema drugom. U džamiju se ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom, a pod je pokriven tepisima.

Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (minbar) za propovijed petkom. To je uzdignuta platforma, dikah, sa koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, sa nje se recituje Kuran. Molitvena niša je mjesto sa kog imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Meci. Imam može biti svaki punoljetni musliman koji ima propisana znanja i vlada molitvenim formama. On izlazi pred vjernike koji su svrstani u pravilne redove. Kako muškarci tokom Službe Božje ne smiju vidjeti žene, one se mole iza muškaraca, odvojene u posebnoj prostoriji ili na galeriji.

Često su jedini ukras džamije kaligrafski ispisani stihovi iz Kurana i ornamenti. Prikazivanje Boga, ljudi i životinja su zabranjeni, ali ima prikaza pokrajina. U blizini džamije često se nalaze drugi važni javni objekti, kao što su hamami, sahat-kule idr.

Džamija nije samo prostor za molitvu, nego i opšte zborište muslimana. Koristi se za javna okupljanja kod sudskih postupaka kao i za okupljanje radi javnih objava. Razne grupe mogu u njoj održavati svoje skupove, a djeca se okupljaju u njoj da bi pisala domaće zadatke. Često se u nju sklanjaju putnici radi vode, zajedništva sa istomišljenicima i mjesta za spavanje.

U različita vremena i različitim zemljama su prevladavali različiti tipovi zgrada. Najstariji oblik je džamija-dvorište okruženo arkadama (u Keruanu i u Kairu). Slično su stare i džamije sa „šumom stubova“ u svojoj unutrašnjosti koje bi trebalo da podsjećaju na palme pradžamije (u Kordobi La Meskita , al-Hakim ). U vrijeme Osmanlija je bila omiljena gradnja džamija sa centralnim objektom nadsvođenim sa više kupola po uzoru na crkvu Aja Sofija u Istanbulu, i dva ili četiri minareta. Objekti džamija sa velikim unutrašnjim dvorištem su tipični za Iran i Indiju, a fantastične građevine od blata su česte u području Sahela, dok se džamije u obliku pagoda grade u Indoneziji.

Vidi još

• Spisak džamija u Srbiji
• Spisak najvećih džamija
• Mesdžid
• Sveta džamija
• Prorokova džamija
• El Aksa
• Velika džamija u Damasku
• Velika džamija u Kordobi
• Velika džamija u Keruanu

Literatura

• Ahmed, Akbar S. (2002). Discovering Islam: Making Sense of Muslim History and Society. Abingdon, Eng.: Psychology Press. ISBN 9780415285254. 
• Asher, Catherine B. (1992). Architecture of Mughal India. The New Cambridge History of India. Cambridge, Eng.: Cambridge University Press. ISBN 9780521267281. 
• Bearman, P.J.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E.; van Donzel, E.; Heinrichs, W.P. (ur.). Encyclopaedia of Islam Online. Brill Academic Publishers. ISSN 1573-3912. 
• Bellows, Keith, ur. (2008). Sacred Places of a Lifetime: 500 of the World's Most Peaceful and Powerful Destinations. Washington, D.C.: National Geographic Books. ISBN 9781426203367. 
• Bloom, Jonathan M.; Blair, Sheila, ur. (2009). The Grove Encyclopedia of Islamic Art and Architecture. Oxford, Eng.: Oxford University Press. ISBN 9780195309911. 
• Budge, E. A. Wallis (2001). Budge's Egypt: A Classic 19th-Century Travel Guide. Toronto: Courier Dover Publications. ISBN 9780486149530. 
• Chiu, Y. C. (2010). An Introduction to the History of Project Management: From the Earliest Times to A.D. 1900, Part 1900. Delft, the Netherlands: Eburon Uitgeverij B.V. ISBN 9789059724372. 
• Cosman, Madeleine Pelner; Jones, Linda Gale (2008). Handbook to Life in the Medieval World. New York: Infobase Publishing. ISBN 9781438109077. 
• Cowen, Jill S. (1985). „Muslims in China”. Saudi Aramco World. 36 (4). Arhivirano iz originala 22. 3. 2006. g. Pristupljeno 17. 4. 2006. 
• Dumper, Michael; Stanley, Bruce E., ur. (2007). Cities of the Middle East and North Africa: A Historical Encyclopedia. Santa Barbara, Calif.: ABC-CLIO. ISBN 978-1-57607-919-5. 
• Elleh, Nnamdi (2002). Architecture and Power in Africa. Westport, Ct.: Greenwood Publishing Group. ISBN 9780275976798. 
• Essa, Ahmed; Ali, Othman (2010). Title Studies in Islamic Civilization: The Muslim Contribution to the Renaissance. Herndon, Va.: The International Institute of Islamic Thought. ISBN 9781565643505. 
• Flood, Finbarr Barry (2001). The Great Mosque of Damascus: Studies on the Makings of an Ummayyad Visual Culture. Islamic History and Civilization. Leiden, the Netherlands: BRILL. ISBN 9789004116382. 
• Goldschmidt Jr., Arthur; Davidson, Lawrence (2005). A Concise History of the Middle East (8th izd.). Westview Press. ISBN 978-0-8133-4275-7. 
• Kuban, Doğan (1974). The Mosque and Its Early Development. Iconography of Religions: Islam. Leiden, the Netherlands: E.J. Brill. ISBN 9789004038134. 
• Kuban, Doğan (1985). Muslim Religious Architecture: Development of Religious Architecture in Later Periods. Iconography of Religions: Islam. Leiden, the Netherlands: E.J. Brill. ISBN 9789004070844. 
• Netton, Ian Richard (1996). Seek Knowledge: Thought and Travel in the House of Islam (annotated izd.). Abingdon, Eng.: Psychology Press. ISBN 9780700703401. 
• Nielsen, Jørgen Schøler; Akgönül, Samim; Alibašić, Ahmet; Goddard, Hugh; Maréchal, Brigitte, ur. (2011). Yearbook of Muslims in Europe. 3. Leiden, the Netherlands: BRILL. ISBN 9789004205161. 
• Nimer, Mohamed (2002). The North American Muslim Resource Guide: Muslim Community Life in the United States and Canada. New York: Taylor & Francis. ISBN 9780415937283. 
• Ruggles, D. Fairchild (2002). Gardens, Landscape, and Vision in the Palaces of Islamic Spain. University Park, Penn.: Penn State Press. ISBN 9780271042725. 
• Tajuddin, Mohamed (1998). The Mosque as a Community Development Centre: Programme and Architectural Design Guidelines for Contemporary Muslim Societies. Kuala Lumpur: Penerbit UTM. ISBN 9789835201318. 
• Abdullahi, Yahya; Mohamed Rashid Bin Embi (2013). „Evolution of Islamic geometric patterns”. Frontiers of Architectural Research. 2 (2): 243—251. doi:10.1016/j.foar.2013.03.002. 
• Abdullahi, Y.; Embi, M. R. B (2015). „Evolution Of Abstract Vegetal Ornaments On Islamic Architecture”. International Journal of Architectural Research: Archnet-Ijar. 9: 31. doi:10.26687/archnet-ijar.v9i1.558. Arhivirano iz originala 21. 01. 2019. g. Pristupljeno 21. 01. 2019. 
• Arberry, A. J. (1996). The Koran Interpreted: A Translation (1st izd.). Touchstone. ISBN 978-0-684-82507-6. 
• Campanini, Massimo (2014). „Mosque”. Ur.: C. Fitzpatrick; A. Walker. Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God. Santa Barbara: ABC-CLIO. ISBN 978-1-61069-177-2. 
• Hawting, Gerald R. (2000). The First Dynasty of Islam: The Umayyard Caliphate AD 661–750. Routledge. ISBN 978-0-415-24072-7. 
• Kahera, Akel (2008). Deconstructing the American Mosque: Space, Gender and Aesthetics. Austin TX: University of Texas Press. ISBN 978-0-292-74344-1. 
• Khan, Muhammad Muhsin; Al-Hilali Khan; Muhammad Taqi-ud-Din (1999). Noble Quran (1st izd.). Dar-us-Salam Publications. ISBN 978-9960-740-79-9. 
• Kramer, Martin (1999). The Jewish Discovery of Islam: Studies in Honor of Bernard Lewis. Syracuse University. ISBN 978-965-224-040-8. 
• Kuban, Doğan (1974). Muslim Religious Architecture. Brill Academic Publishers. ISBN 978-90-04-03813-4. 
• Lewis, Bernard (1993). Islam in History: Ideas, People, and Events in the Middle East. Open Court. ISBN 978-0-8126-9217-4. 
• Lewis, Bernard (1994). Islam and the West. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-509061-1. 
• Lewis, Bernard (1996). Cultures in Conflict: Christians, Muslims, and Jews in the Age of Discovery. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-510283-3. 
• Mubarkpuri, Saifur-Rahman (2002). The Sealed Nectar: Biography of the Prophet. Dar-us-Salam Publications. ISBN 978-1-59144-071-0. 
• Najeebabadi, Akbar Shah (2001). History of Islam. Dar-us-Salam Publications. ISBN 978-1-59144-034-5. 
• Nigosian, S. A. (2004). Islam: Its History, Teaching, and Practices (New izd.). Indiana University Press. ISBN 978-0-253-21627-4. 
• Rahman, Fazlur (1979). Islam (2nd izd.). University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-70281-0. 
• Walker, Benjamin (1998). Foundations of Islam: The Making of a World Faith. Peter Owen Publishers. ISBN 978-0-7206-1038-3. 
• Stachowski, Marek. Slawische Bezeichnungen für Moschee unter besonderer Berücksichtigung des Polnischen, Schlesischen, Tschechischen und Slowakischen. ‒ Janyšková I. / Karlíková H. / Boček V. (ed.): Etymological research into Czech (=Studia Etymologica Brunensia 22), Brno 2017: 361-369. 

Spoljašnje veze

• „Mosque”. Encyclopedia Americana. 1920. 
• Spiers, R. Phené (1911). „Mosque”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski) (11 izd.). 
• „Mosque”. New International Encyclopedia. 1905. 
• Images of mosques from throughout the world, from the Aga Khan Documentation Center at MIT