Manastir Nimnik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Manastir Nimnik
Crkva Prenosa moštiju Svetog Nikole
Opšte informacije
MestoKurjače
OpštinaVeliko Gradište
Država Srbija
Vreme nastanka14. vek.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituRegionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Smederevo
Fotografija manastira
Ulazna kapija manastira

Manastir Nimnik, poznat i pod imenom Marijanski manastir je manastir Srpske pravoslavne crkve, pripada Eparhiji braničevskoj. Manastir sa crkvom posvećenoj Prenosu moštiju Svetog Nikolaja Mirlikijskog predstavljaju kao celina nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture.[1]

Položaj i prošlost[uredi | uredi izvor]

Nalazi se na putu Požarevac-Veliko Gradište, a na jugoistoku od sela Kurjače (opština Veliko Gradište), na 3 km udaljenosti od puta, u hrastovoj šumi. Ime manastira potiče verovatno od vlaške reči „nimik“ (neznan, nepoznat) po nepoznatom svetitelju čiji se grob nalazi u kapeli Svetinja uz crkvu. Starešine manastira bile su: Paraskeva Jovanović, Ilarija Sretenović i Jefrosinija Milanović igumanija koja najzaslužnija za obnovu ovog manastira.

Prema predanju crkvu je sazidao vojvoda Bogosav nakon 1376. godine, kada je oblast severnog Braničeva pripala knezu Lazaru. Nimnik se kao metoh manastira Ravanica prvi put pominje u ravaničkoj povelji, a u turskim poreskim knjigama od prve polovine 16. veka. U svom izveštaju iz 1733/34. godine Maksim Ratković daje opis vrlo stare crkve, zidane kamenom, sa svodom od kamena, neokrečene i pokrivene šindrom. Imao je ikonostas na kome su se po izuzetnoj lepoti i starosti izdvajale carske dveri i dve prestone ikone, za koje kaže da ih nema ni u jednom drugom manastiru. Nimnik je paljen i rušen za vreme Kočine krajine i nakon Prvog srpskog ustanka, a u značajnoj meri obnovljen 1825. godine, o čemu svedoči Joakim Vujić. Tada je crkva obnovljena od tvrdog materijala, sa drvenim svodom i podom od opeke. Ispred crkve je 1841. godine podignuta zvonara, a severozapadno od crkve je izgrađen konak u kome je 1851—1853. godine radila jedna od prvih škola u kraju. Zgrada je imala trem i tri prostorije, od kojih su dve bile učionice.

Legenda o postanku[uredi | uredi izvor]

Manastir Nimnik ima dve kapele. Prva se zove Svetinja i nalazi se na grobu devojčice koju su prema predanju ubili Turci zato što nije htela da im pokaže put za manastir. Prema ovom predanju manastir je dobio ime Nimnik.[2] Druga kapela se nalazi u manastirskom konaku i posvećena je Pokrovu Presvete Bogorodice.[3]

U svojoj dugoj prošlosti manastir Nimnik je skoro stalno bio u ulozi parohijske crkve sela Kurjače, do 1938. godine kada je pretvoren u ženski manastir i takav je do današnjih dana. Godine 1939. tu je bilo 30 članova (kaluđerica i mlade iskušenice), pod nastojnicom manastira majkom Paraskevom.[4] Aktivan je i o njemu brinu tri monahinje.

Arhitektura crkve[uredi | uredi izvor]

Crkva manastira Nimnik je jednobrodna građevina, zasvedena poluobličastim svodom, sa polukružnom oltarskom apsidom u širini broda na istoku. Kroz istoriju je pretrpela brojna rušenja i prepravljanja, tako da je njen sadašnji izgled iz vremena obnove u 19. veku. Zidovi od lomljenog kamena su 1891. godine nadzidani opekom, što je uočljivo i danas na fasadama crkve. Jedan deo građevinskog materijala potiče sa rimskog nalazišta Viminacijuma, što svedoče i uzidani fragmenti kapitela nekog mermernog stuba sa lepom ženskom glavom, bujne rastršene kose, sa razdeljkom, što je poslužilo neobaveštenima za izvor verovanja, da je to lik i glava deteta koga su ubili, zato što im nije htelo pokazati crkvu Nimnik.[5]

Ikonostas je klasično koncipiran sa četrnaest ikona raspoređenih u tri zone. Potiče iz vremena obnove crkve s kraja 19. veka i rad je slikara Milisava Markovića. Njihova vrednost je u kvalitetu, starini i umetnikovoj ruci koja ih je radila, sa znatnim uplivom rumunskog uticaja u pravoslavnoj ikonografiji. Poslednja obnova bila je krajem 20. veka, kada je između ostalog hram i živopisan, a stari konak porušen. Potiče iz vremena obnove crkve s kraja 19. veka i rad je slikara Milisava Markovića.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Regionalna privredna komora Požarevac, priredila dr Radmila Novaković Kostić, 2005. godina.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]