Ribnjak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bazeni u ribnjaku
Zatvoreni bazen za mrešćenje
Toplovodni ili šaranski ibnjak u Lukinom selu pored Ečke
Hladnovodni ribnjak za uzgoj pastrmke u Volkoviji, Severna Makedonija

Ribnjak je veštački izgrađena ili prilagođena vodena površina namenjena za uzgoj ribe, koja se po potrebi može prazniti ili puniti vodom. Može se smatrati poljoprivrednim zemljištem koje je pokriveno vodom, a na kojem se stvara određena biomasa. Ta biomasa sastoji se od fitoplanktona, zooplanktona, makrofita i faune bentosa. U sistemu kopnenih voda ribnjaci zauzimaju posebno mesto, jer su pod većim uticajem čoveka nego bilo koji drugi tip kopnenih voda.[1]

Voda ribnjaka može da bude slatka ili slana. Obezbeđena infrastruktura ribnjaka za punjenje i pretapanje vode osigurava potpunu ispražnjenje jezera za vreme ribolova. Tokom proizvodnje, ribnjak se veštački đubri.

Uzgoj ribe u ribnjacima regulisan je Zakonom o zaštiti i održivom korišćenju ribljeg fonda.[2]

Klasifikacija ribnjaka[uredi | uredi izvor]

Ribnjaci se obično dele prema vrstama riba koje se u njima uzgajaju, i to na:

  • hladnovodne, uglavnom za uzgoj salmonida i
  • toplovodne ili šaranske ribnjake, u kojima se uzgaja šaran kao glavna riba.

Tip ribnjaka određuju klimatski uslovi i kvalitet vode. Oni određuju i specifičnost tehnološkog procesa i kompleks ribarsko-tehničkih i intenzifikacijskih mera koji osiguravaju postizanje maksimalno mogućih prinosa. Pri tome je posebno važna mobilizacija svih mogućnosti za povećanje i iskorišćavanje prirodne prehrambene baze ribnjaka. Neophodno je osigurati optimalnu sredinu za život riba povoljnim hidrohemijskim stanjem, regulisanjem i racionalnim iskorišćavanjem biološkog kružnog toka materije u vodi.

Ribnjaci se takođe mogu podeliti i prema nameni, i to na:

  • ekonomske ribnjake,
  • sportsko-rekreativne ribnjake,[1]
  • ukrasne ribnjake.

Sportsko-rekreativno ribarstvo pruža veliki potencijal u oblasti sportsko-rekreativnog turizma.[3]

Ukrasni (vrtni) ribnjak

Ukrasni ribnjaci[uredi | uredi izvor]

Koi šarani u ukrasnom ribnjaku
Ukrasni ribnjak kao turistička atrakcija

Ukrasni ili vrtni ribnjaci nisu isto što i klasični mali ribnjaci. Namena im nije ista, a i koncepcija održavanja biološke ravnoteže vode u ribnjaku se razlikuje. Pre svega, u vrtnim ribnjacima se drže ukrasne (tzv. zlatne) ribe, kao što su koi šarani, ali i karaši (japanke, zlatne ribice i sl.), ukrasni linjaci, crvenperke i sl. Ipak, globalno najpoznatije i najzastupljenije vrste su koi šaran i zlatna ribica. Koi je u stvari obični šaran, samo regresivnom, pažljivom selekcijom stvoren ukrasni soj u drevnom Japanu. Zlatna ribica je nastala na isti način, u drevnoj Kini, od babuške (srebrnog karaša). Ove ribe žive na otvorenom prostoru tokom cele godine i dobro podnose zimu.

Postoje dva koncepta ukrasnog ribnjaka:

  • U prvom slučaju ukrasne ribe se drže tokom cele godine u ribnjaku. Bitno je da je dubina vode preko 1,5 m, da bi se obezbedilo uspešno prezimljavanje.
  • U drugoj varijanti ribnjak se prazni u jesen, a ribe izlovljavaju i premeštaju u velike akvarijume ili bačve u zatvorenom, od hladnoće zaštićenom prostoru.

Ukrasni ribnjaci mogu biti koncipirani sa naglaskom na držanje riba, bez velikih ulaganja u estetiku samog ribnjaka ili sa naglaskom na estetiku, kada se pažljivo uređuje bazen zajedno sa ribama i biljkama. Takođe, može da se formira i ukrasni ribnjak sa izrazitim naglaskom na vodeno bilje i pratećim, minimalnim nasadom riba.

U klasičnim mini ribnjacima biološka ravnoteža se postiže razvojem zdravog fitoplanktona, gde dolazi do zamućenja vode u blago zelenu boju vode, što je znak biološki zdrave sredine. U takvoj sredini prisutne ribe se osećaju dobro i ostaju zdrave. Kod ukrasnih ribnjaka takođe je bitna biološka ravnoteža u vodi, ali se istovremeno teži da voda bude kristalno bistra skroz do dna, da bi se uživalo u pogledu na ukrasne ribe. U ovom slučaju sve alge (bilo da su dobre ili štetne) su nepoželjne, a pošto one teže da se razmnožavaju i bujaju, moraju se uklanjati jakom filtracijom i dodavanjem određenih preparata koji zaustavljaju njihov rast i razmnožavanje.[4]

Životni uslovi u ribnjaku[uredi | uredi izvor]

Za život riba i drugih organizma koji žive u vodi ribnjaka neophodno je 10 važnih i 7 manje važnih hemijski elemenata. Za osnovne elemente smatraju se: kiseonik, vodonik, ugljenik, azot, sumpor, fosfor, kalijum, kalcijum, magnezijum i gvožđe. Manje važni su natrijum, hlor, fluor, silicijum, mangan, jod i arsen. Nedostatak nekog od njih može dovesti do negativnih posledica i poremetiti biološku ravnoteža unutar ribnjaka. Kiseonik je najbitniji jer je bez njega nemoguć život. Deo kiseonika obezbeđuje se iz atmosfere, a deo proizvode vodene biljake. Ako je osigurana biološka ravnoteža, dopuna kiseonika u vodi je neprekidna i dovoljna. Ako je ravnoteža poremećena, nastaje nestašica kiseonika koja može biti izazvana truljenjem organske materije, manjkom svetlosti, povećanjem temperature vode ili zagađenjem. Dugotrajna nestašica kiseonika izaziva kod riba smanjenje aktivnosti, a samim tim i konzumaciju hrane, čime se riba iscrpljuje i smanjuje joj se opšta otpornost. Dopuna kiseonika osigurava se proticanjem sveže vode kroz ribnjak i aeracijom, a zimi otklanjanjem ledene kore radi dovoda vazduha. Sadržaj kiseonika u velikoj meri zavisi od temperature - što je voda hladnija sposobnija je da rastvori više kiseonika.

Za uzgoj riba i uopšte životinja u vodi, najviše odgovara voda sa pH vrednostima od 7.5 do 8. PH vrednost vode je tokom zime i jeseni uglavnom postojana, dok leti dolazi do velikih dnevnih kolebanja usled razvoja fitoplanktona, odnosno potrošnje ugljen-dioksida u asimilacionim procesima i njegovo oslobađanjem u procesima disanja. Naročito se velike oscilacije javljaju u vreme razvoja modrozelenih algi. U ribnjake mogu dospeti i toksične materije, koje su apsolutno nepoželjne. Hlor, fenoli, amonijak i drugi mogu nastati kao nusproizvod nekih procesa u ribnjaku, mada mnogo češće mogu zagaditi prirodu kao industrijski otpad. O njihovoj koncentraciji se mora strogo voditi računa.[5]

Produktivnost ribnjaka[uredi | uredi izvor]

Hranjenje šarana
Hranjenje ribe u velikim ribnjačkim kompleksima

U tehnološkom uzgoju ribe važnu ulogu ima produktivnost ribnjaka, od koje zavisi ukupno proizvedena količina ribe po hektaru, i pomoću koje se prati prosečna masa ribe, kvalitet mesa i procentualni sadržaj masti.

Ribnjaci se prema njihovoj produktivnosti dele na:

  • visoko produktivne ribnjake i
  • ribnjake male produktivnosti.

Visoko produktivni ribnjaci zahtevaju unos toliko veštačkog đubriva da se sadržaj i sastav organskih i mineralnih materija i biogenih elemenata u njima ne smanjuje, pod uslovom da se kiseonički režim održava u optimalnim granicama. Ribnjaci male produktivnosti đubre se većim količinama veštačkog đubriva radi poboljšanja fizičko-hemijskog sastava dna i vode ribnjaka, ali tako da kiseonički režim ostane u optimalnim granicama. To znači da na lošim zemljištima treba više ulagati, a samim tim i proizvodno finansijski efekat je manji.[1]

Đubrenje i prihrana[uredi | uredi izvor]

Peleti za prehranu ribe

Da bi se stvorili što povoljniji uslovi za uzgoj ribe sva raspoloživa fitomasa i zoomasa mora se u potpunosti iskoristiti za ishranu, što je osnova jeftine proizvodnje u šaranskim ribnjacima. Kod uzgoja ribe uključuju se neke naučne discipline koje se uopšte primenjuju u stočarstvu: selekcija, ishrana i zoohigijena. Posebno je važno pratiti hidrohemijski režim, koji se specifično menja unutar uzgojnog razdoblja. Važnu ulogu ima i primena agrotehničkih mera (đubrenje azotom i fosforom), što omogućava povećanje fitomase, a time preko hranjenja i povećavanje produktivnosti ribnjaka. Za određivanje optimalnog kvaliteta i kvantiteta đubriva neophodno je vršiti hemijsku analizu dna i vode, kao i hidrobiološke analize.[1]

Hrana za ribe[uredi | uredi izvor]

Većinu riba privlači sve što pliva ili se kreće po ribnjaku. Najčešće korišćena hrana za ribnjak su vodene bube (Daphnia) i crveni crvi, koji su dostupni u trgovačkoj mreži. Ostalu hranu, kao što su na primer Bosmina, Cyclops, larve komaraca i za veće ribe vodena stipavica nalaze se u prirodi. Hrana za ribnjak može biti presudan element u uslovima poribljavanja.[6]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Bugarčić, Saša (6. 10. 2013). „UZGOJ RIBE U RIBNjACIMA”. Zdrava Srbija. Pristupljeno 17. 7. 2021. 
  2. ^ „PREDLOG ZAKONA O ZAŠTITI I ODRŽIVOM KORIŠĆENJU RIBLJEG FONDA” (PDF). Vlada Republike Srbije. Pristupljeno 17. 7. 2021. 
  3. ^ „Ribarstvo – naš neiskorišćeni potencijal: Riba može na tanjir, ali i na Instagram”. 24sedam. 27. 5. 2021. Pristupljeno 17. 7. 2021. 
  4. ^ „UKRASNI (VRTNI) RIBNJACI”. RibarstvoInfo. Arhivirano iz originala 17. 07. 2021. g. Pristupljeno 17. 7. 2021. 
  5. ^ „Uzgoj šarana u vještačkim ribnjacima”. Agros.me. Arhivirano iz originala 17. 07. 2021. g. Pristupljeno 17. 7. 2021. 
  6. ^ „Hrana za ribnjak”. Akva Svet. Pristupljeno 17. 7. 2021. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]