Rasno zakonodavstvo NDH

Додај везе
С Википедије, слободне енциклопедије
Poglasa upućen Jevrejima i Srbima, nastao na osnovu rasnog zakonodavstva NDH

Rasno zakonodavstvo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) bilo je deo celokupna unutrašnje politika NDH zasnovane na politici nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije. Po direktivama Sila Osovine ustaške vlasti su bile u obavezi da celokupno zakonodavstvo usaglase sa nemačkim, odnosno italijanskim, u oblastima koje su se odnosile na nacionalne i rasne isključivosti.[1] U tom smislu NDH je bila obavezna da glavne cilejve rasne politike od početka Prvog svetskog rata ugrađuju u pravni sistem koji je u svom krajnjem ostvarenju trebal da dovede do “čistog hrvatskog životnog prostora”.[2]

Preduslovi[уреди | уреди извор]

Dezintegracijom i podelom Kraljevine Jugoslavije koju su sproveli pobednici nastala je NDH, na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srema, a jedno vreme i Raške oblasti, s tim što su Nemačka i Italija odredile svoje zone uticaja i zadržale određene vojne efektive u njima. Sledeći načela i politički program koji su do tada zastupali i koristeći pogodnu antisemitsku atmosferu u Banovini Hrvatskoj, ustaše su objavile niz zakona koji su bili upereni protiv Jevreja, Roma i Srba.

Odmah po formiranju države, sledeći primer nacista od kojih su često primali instrukcije, vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u svojim unapred planiranim planovima za ubijanje Srba dodaje i još oštrije mere protiv Jevreja. Sve je to bilo u potpunosti u skladu sa nemačkim planovima i sastojalo se od tri faze:

  • ekskomunikacija,
  • koncentracija i
  • eksterminacija.

Tako je celokupna unutarašn japolitika NDH zasnovana na politici nacionalsocijalističke Nemačke i fašističke Italije, pa je to „ustaške dužnosnike” nateralo da i celo zakonodavstvo prilagode njemačkom, odnosno italijanskom, pa su tako i zakonske odredbe u zakonima NDK temeljile na nacionalnsocijalističkoj i rasnoj isključivosti.[3] Tu politiku među prvima je objavio u Zagrebu, 22. aprila 1941. godine novopostavljeni ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković, koji je za Der Deutsche Zeitung ni Kroatien, dao sledeću izjavu uj kojoj je naveo da će vlada Nezavisne Države Hrvatske

Uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada“, i „da će se svom strogošću nadzirati, da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni.

Početkom maja Ante Pavelić je ponovio svoj stav u sličnij izjavu za iste novine:

Židovsko će se pitanje radikalno riješiti prema rasnim i gospodarskim gledištima.[4]

Odmah po formiranju NDH i uspostavljanju vlasti, sledeći stavovove nacionalsocijalizma u Nemačkoj i politički program koji su pristalice ustaštva do tada zastupala, stvoremna je pogodna antisemitska atmosfera u Banovini Hrvatskoj, u kojoj su ustaše objavile niz zakona koji su bili upereni protiv Jevreja, Roma i Srba. Time su pravno ozakonili diskriminaciju i teror koji su sprovodili nad njima.[5]

Gotovo od samoga osnivanja ustaške države vlasti su svim svojim potencijalima usmerile na Jevrejsku (i srpsku) imovinu. U tom smislu donesene su posebne „zakonske odredbe“ po kojima je jevrejska pokretna i nepokretna imovina proglašena „državnim vlasništvom“. Time je omogućena pljačka u ime države, iza koje se krio i veliki broj zlodela, uz sve otvoreniju podršku, bez želje da da spreče zlodela, jer su ustaše nisu smatrale takva dela „ilegalnim“, i time su potsticale nepravdu.

Najava holokausta realizovana je donošenjem niza rasnih zakona koji su bili upereni protiv Jevreja, ali i Roma.[6][7][8]

U periodu od prva dva meseca postojanja vlasti NDH su donele 15 zakonskih odredbi koje su bitno uticale na društveni i ekonomski položaj Jevreja, a zatim i na njihov opstanak na ovom prostoru.[9] Srbi su, kao glavni protivnik u novoformiranoj državi, bili pod udarom antidržavnih zakona, od kojih su pojedini korišćeni i protiv Jevreja.[10]

Neke od značajnijih zakonskih odredaba iz rasnog zakonodavstva NDH[уреди | уреди извор]

Među značajnije zakonske odredabe rasnog zakonodavstva NDH spadaju:

Zakonska odredba za odbranu naroda i države[уреди | уреди извор]

Polazeći od načele o neophodnosti političkog teroru, i potrebe nacionalsocijalizma za masovnim strijeljanjem talaca do osnivanja logora, nastala je ova zakonska odredba46 Njome je regulisano da svako

...ko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje” i “tko se učini krivcem zločina u točki 1. ima ga stići kazna smrti”.[11]

Istom zakonskom odredbom predviđeno je osnivanje “izvanrednih narodnih sudova”, koji su zakonskom odredbom od 17. maja prerasli u preke sudove. Ante Pavelić je u skladu sa ovim zakonom 5. jula 1941. detaljnije odredio nadležnosti prekih sudova. Oni su dobili zadatak da kažnjavaju osobe koje ugrožavaju NDH...

...pisanjem, tiskanjem, izdavanjem ili širenjem knjiga, novina, proglasa, letaka ili slika ili na bilo koji drugi način vrše promidžbu protiv hrvatske države, zatim osobe koje rade da se neki dio NDH odcijepi iz cjeline ili rade da se promijeni današnje državno uređenje ili društveni poredak u državi, ili da se uguši ustaški poredak.[12]

Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti[уреди | уреди извор]

Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti regulisan je pojam arijevsko porekla, i način njegovog priznavanja. Tako je po ovoj zakonskoj uredbi bliže određeno:

  • Da nije arijevac osoba koja ne potiče od predaka, koji su pripadnici evropske rasne zajednice ili potiču od potomaka te zajednice van Evrope.
  • Postupak utvrđivanja arijevskog porekla.
  • Koje se osobe smatraju Jevrejima.[5]

Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda[уреди | уреди извор]

Zakonskom odredbom o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, želelo se zabraniti sklapanje braka između Jevreja i drugih lica nearijskog porekla sa osobama arijevskog poreklatla. U skladu sa ovom uredbom morala se tražiti posebna dozvola za sklapanje braka koju je moglo izdati samo Ministarstvo unutarnjih poslova po saslušanju rasnopolitičkoga povjerenstva. I pored ove zakonske mogućnosti broj takvih slučajeva koji je bio u proceduru ustaške administracije bio relativno mali i skoro po pravilu svi zahtevi za sklapanje braka rešavani suj negativno.

Ovom uredbom poseban naglasak bio je je stavljen i na zabranu

...izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog podrijetla.[13]

”. U skladu sa ovom uredbom svaki muškarac nearijevska osoba krčio bi ovu zabranu stupanjem u vanbračnu zajednicu, što se matralo zločin oskvrnuća rasa, i kažnjavalo se zatvorom ili tamnicom”. U naročito teškim slučajevima, npr silovanju nevine devojke, moglas se izreći smrtna kazna.[14]

Ovom oodredbom bilo je zabranjeno i zapošljavanje arijevskih žena mlađih od 45 godina u domaćinstvima Jevreja. Uredbom je propisan i odredba da svi oni koji su nakon 1. decembra 1918. godine promenili svoje prezime, po bilo kom osnovu, uzmu svoje prvobitno prezime.[5]

Zakonska odredba o državljanstvu[уреди | уреди извор]

Zakonskom odredbom o državljanstvu diskriminacija Jevreja je zaokružena:

Državni pripadnik NDH je osoba, koja stoji pod zaštitom NDH, a državljanin NDH je samo državni pripadnik arijskog porijetla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i NDH.[13]

Prisilno pokrštavanje u rimokatoličku veru bila je jedna od mera rasnog zakonodavstva NDH. Pod tim izgovorom pravoslavni Srbi su okupljeni u glinskoj crkvi u leto 1941. godine od strane ustaša pod izgovorom pokatoličavanja.

Ovim pravnim aktom praktično, se smatralo da osobe koje nisu arijevskog porekla (Romi, Srbi ili Jevreji) deluju protiv države, pa samim tim one nisu mogle imati povlašćen status državljanina. A kao nedržavni pripadnici NDH mogli su biti izložena svakoj vrsti samovolje i progona.[15]

Zakonska odredba o prelazu iz jedne vere na drugu[уреди | уреди извор]

Nametanjem rimokatoličke vere kao dominantne vere u NDH, nastalo je masovno pokrštavanje pripadnika drugih vera izuzev jevrejske. Naime ovom zakonskom uredbom je onemogućen prelaz iz jevrejske vere u katolicizam ili islam (jer su ukinuti svi dotadašnji zakonski propisi o načinu prelaza na drugu veru). Mada prelaz na rimokatoličku ili islamsku veru nije značilo i priznanje arijevstva.[15]

Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda[уреди | уреди извор]

U skalu sa odredbama o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda Jevrejima je bilo zabranjeno svako učešće u radu, organizacijama i ustanovama: “društvenog, omladinskog, sportskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopšte, a zatim u književnosti, novinarstvu, likovnoj i muzičkoj umetnosti, urbanizmu, pozorištu i filmu.[16]

Ukidanje rasnog zakonodavstva od strane NDH[уреди | уреди извор]

Kako je vreme u okupaciji prolazilo, a Drugi svetski rat se sve više bližio kraju, vlastima NDH bilo je sve očiglednije da je saveznička pobeda neizbežna, i da će Narodnooslobodilačka borba okončati postojanje NDH. U tom smislu početkom 1945. godine među čelnicima NDH počela se rađati ideja o očuvanju NDH kao državne tvorevine, i po okončaju Drugog svetskog rata. Kako bi se domogle tog cilja ustaške vođe želele su da pridobiju saveznike za podršku opstanku NDH.

U odbranu poretka, i pridobijanju masa, 5. maja 1945. donesena je Zakonska odredba o izjednačenju prava pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost. U njoj piše:

Sve zakonske odredbe, prema kojima se pripadnici Nezavisne Države Hrvatske razlikuju s obzirom na rasnu pripadnost, kao i svi ostali propisi, izdani na temelju tih zakonskih odredaba, gube pravnu moć.[17]

Time su vlasti u NDH pokušale dobiti podršku u realizacije namere da nastave borbu sa novosnovanom Jugoslavenskom armijom. Međutim takve zamisli bile su osuđene na propast od prvog dana, zbog potpunog uništenje sila Osovine, pa je jedini mogući ishod bila kapitulacija NDH, kao jedne od zadnjih vernih saveznika Hitlera u Evropi.[18]

Posledice rasnog zakonodavstva u NDH[уреди | уреди извор]

U ustaškim logorima i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39.000 Jevreja, izgubilo je živote oko 24.000, a oko 7.000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u leto 1942. i proleće 1943. poslali u smrt u razne nacističke logore, najviše u Aušvic.

Sa područja NDH preživelo je približno 8.000 do 9.000 Jevreja, najviše u područjima pod italijanskom kontrolom i u partizanima.[19] Tragedija Jevreja unutar NDH ostavila je teške posledice i tragove na hrvatsko te bosansko-hercegovačko Jevrejstvo.

Prema Slavku Goldsteinu na području današnje Hrvatske bilo je 1940. godine oko 25.500 članova jevrejski opština, a rat je preživelo oko 5.500.[20]

Tomašević iznosi podatak da je na području današnje Bosne i Hercegovine prema proceni broja stanovnika početkom 1941. od 14.000 živote izgubilo njih 10.000.[21]

Izvori[уреди | уреди извор]

  1. ^ Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999.
  2. ^ Blažević, Robert; Alijagić, Amina, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ur. Nenad Hlača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010.
  3. ^ Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002.
  4. ^ Ivo Goldstein, Genocid nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj U: Holokaust u Jugoslaviji, Jevrejska opština Zemun 2013.
  5. ^ а б в Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002. str. 176.
  6. ^ Zločini na jugoslovenskim prostorima u prvom idrugom svetskom ratu – zbornik dokumenata, ur. Slavko Vukčević, Beograd 1993, 22–28, 48–49,73–77, 81–86.
  7. ^ Ustaša, dokumenti o ustaškom pokretu, ur. Petar Požar, Zagreb 1995, 149, 165–169,171,173,201–203, 348;
  8. ^ O sprovođenju rasnog zakonodavstva i njegovom uticaju na jevrejsku zajednicu opširnije u: I. Goldstein, Holokaust..., 117–198, 223–233.
  9. ^ Đuro Zatezalo, Jadovno kompleks ustaških logora 1941, knjiga I, Beograd 2007, 105,112, 126
  10. ^ Dragan Cvetković Holokaust u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – numeričko odrđenje Istorija 20. veka, 1/2011. str.168
  11. ^ Blažević, Robert; Alijagić, Amina, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ur. Nenad Hlača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010. str.
  12. ^ Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002., str. 178-179.
  13. ^ а б David Živić, Holokaust u NDH, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet, Završni rad, Pula, 2016. str. 15
  14. ^ Blažević, Robert; Alijagić, Amina, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ur. Nenad Hlača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010. str. 907.
  15. ^ а б Blažević, Robert; Alijagić, Amina, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ur. Nenad Hlača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010. str. 908.
  16. ^ Blažević, Robert; Alijagić, Amina, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ur. Nenad Hlača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010. str. 909.
  17. ^ Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002. str. 295.
  18. ^ Gitman, Esther, “Archbishop Alojzije Stepinac of Zagreb and the Rescue of Jews, 1941-45“, The Catholic Historical Review, 3, 2015., 488-529.
  19. ^ Goldstein, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi liber, Židovska općina Zagreb, 2001. str. 17.
  20. ^ . Goldstein, Ivo, „Antisemitizam u Hrvatskoj: Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj“, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, ur. Ognjen Kraus, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1996., str. 148.
  21. ^ Tomasevich, Jozo, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945: okupacija i kolaboracija, EPH, Novi liber, Zagreb, 2010. str. 674

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Goldstein, Ivo, „Antisemitizam u Hrvatskoj: Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj“, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, ur. Ognjen Kraus, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1996., 12-53.
  • Goldstein, Ivo, „Stjepan Radić i Židovi“, Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1, (29) 1996., 208-2016.
  • Goldstein, Ivo, Povijest 21: Hrvatska povijest, Zagreb: EPH, 2008.
  • Goldstein, Slavko, „Židovi Hrvatske u antifašističkom otporu“, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, ur. Ognjen Kraus, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1996., 148-155.
  • Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002.
  • Švob, Melita, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb: K.D. Miroslav Šalom Freiberger; Židovska općina Zagreb, 1997.
  • Tomasevich, Jozo, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945: okupacija i kolaboracija, EPH, Novi liber, Zagreb, 2010.
  • David Živić, Holokaust u NDH, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet, Završni rad, Pula, 2016.

Vidi još[уреди | уреди извор]

Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Rasno_zakonodavstvo_NDH&oldid=27355146”