Vrtovi starog Egipta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pravougaoni ribnjak sa patkama i lotosom, okružen urminim palmama i voćkama, na fresci iz Nebamonove grobnice, Teba, 18. dinastija

Vrtovi starog Egipta su verovatno počeli kao obični voćnjaci i povrtnjaci, navodnjavani vodom iz Nila. Postepeno, kako je zemlja postajala bogatija, oni su evoluirali u vrtove za uživanje sa cvećem, jezercima i dolinama voćaka i drveća koje pruža hlad. Hramovi, palate i privatne rezidencije imali su svoje bašte, a modeli vrtova su ponekad postavljani u grobnice kako bi njihovi vlasnici mogli da uživaju u njima u zagrobnom životu.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Istorija i karakter vrtova u starom Egiptu, kao i svi aspekti egipatskog života, zavisili su od Nila i mreže kanala koji su crpili vodu iz njega. Voda je zahvatana iz Nila u kožnim kantama i na ramenima nošena u bašte, a kasnije, počev od 14. veka pre nove ere, zahvatana iz bunara pomoću dizalica sa utegom za protivtežu (đeram) zvanim šādūf na arapskom. Najranije bašte su bile sastavljene od gredica za sadnju podeljenih na kvadrate zemljanim zidovima, tako da je voda mogla da se upije u tlo, a ne da se izgubi. Vrtovi su pripadali hramovima ili rezidencijama. Svetovne bašte su se nalazile u blizini reke ili kanala i korišćene su uglavnom za uzgoj povrća. Od Novog kraljevstva, vrtovi su bili uz luksuznije rezidencije i ponekad su bili ograđeni zidovima. Vrtovi hrama su korišćeni za uzgoj određenog povrća za ceremonije.

Dvorske bašte[uredi | uredi izvor]

Dvorske bašte su se prvi put pojavile u Egiptu neposredno pre Srednjeg kraljevstva (2035–1668. p. n. e.). Ove bašte su bile veoma velike i bile su raspoređene u geometrijskim oblicima. Ribnjaci dvorskih vrtova bili su ogromni i brojni. U drugom milenijumu pre nove ere, baštensko jezero kralja Snefrua bilo je dovoljno veliko za čamce u kojima je veslalo dvadeset veslača.

Vladari starog Egipta, kao što su kraljica Hatšepsut (1503–1482. p. n. e.) i Ramzes III (1198–1166. p. n. e.), koristili su saksije da u Egipat donesu nove vrste drveća i cveća otkrivenog tokom njihovih osvajanja u Libiji, Siriji i Kirenajki.[2]

Bašte zadovoljstva[uredi | uredi izvor]

Počevši od vremena Novog kraljevstva, bašte za uživanje postale su uobičajena karakteristika luksuznih rezidencija. Prema slikama u grobnicama u Tebi iz 18. dinastije (1552–1296. p. n. e.), bašte tog vremena su imale standardni dizajn. Imale su jezerce, obično pravougaono, u sredini, ispunjeno šarenim ribama, sa cvetovima lotosa u vodi i cvećem po ivicama. Oko jezerca su bili uzastopni redovi drveća, uključujući platane, palme i nar, naizmenično sa cvetnim lejama. Ivice bazena za vodu su bile nagnute, sa stepenicama niz jednu stranu kako bi baštovani mogli da sakupljaju vodu za navodnjavanje.[3]

Ribnjak je često bio okružen zidovima ili stubovima koji su podržavali vinovu lozu. Zidovi i stubovi bili su ukrašeni živopisnim slikama ljudi, životinja i biljaka kao što su mak i ruža.

Vrtovi hrama[uredi | uredi izvor]

Amonovi vrtovi iz hrama Karnak, mural u grobnici Naha, glavnog baštovana, početkom 14. veka pre nove ere. (Kraljevski muzej umetnosti i istorije, Brisel)

Hramovi su često imali velike vrtove. Amonov hram u Karnaku imao je dvadeset i šest kuhinjskih vrtova, uz vrlo ranu botaničku baštu, koja je, prema natpisu, sadržavala „sve vrste divnog cveća i bizarnih biljaka koje se nalaze u božanskoj zemlji koju je Njegovo Veličanstvo osvojilo."[4] Himne oslikane na zidovima grobnica pokazuju da su verske ceremonije usredsređene na cikluse prirode i promene godišnjih doba. Vrtovi hramova su često imali redove smokava i platana (drvo sveto boginji Hator), tamariske, vrbe ili palme. Redovi drveća ponekad su se protezali i po nekoliko kilometara, povezujući nekoliko hramova. Sami hramovi su imali šetališta zasađena drvećem. Kada su drvoredi bili zasađeni daleko od reke, bunari su morali da se kopaju do deset metara dubine da bi došli do vode za navodnjavanje. Za vreme Amenhotepa III, neki hramovi su bili posvećeni boginji u obliku drveta, sa deblom za telo i granama za ruke. Verovalo se da ova boginja nosi vodu mrtvima da utole žeđ.[5] Vrtovi hramova su često bili domovi životinja posvećenih bogovima, kao što su ibisi i babuni. Cveće je bilo deo svih verskih ceremonija u vreme boga Amona. Ove bašte su takođe proizvodile lekovito bilje i začine kao što su kim, majoran, anis i korijander.[6]

Pogrebne bašte[uredi | uredi izvor]

Pogrebni model vrta, koji datira iz jedanaeste egipatske dinastije, oko 2009–1998. p. n. e. Napravljen od farbanog i obrađenog drveta, poreklom iz Tebe.

Pogrebne bašte bile su minijaturne verzije kućnih bašta koje su bile postavljene u grobnice. Obično su imale malu četvrtastu kuću ili paviljon sa drvenim stubovima, okružen zidom. Unutar zida je bio bazen okružen drvoredom. Kuća je ličila na kuće u baštama, gde je vlasnik igrao dame ili se opuštao. Mrtvi su tradicionalno bili okruženi predmetima u kojima bi uživali u životu, a očekivalo se da će i u zagrobnom životu nastaviti da uživaju u svojim baštama.[7] Natpis na jednoj grobnici je glasio: „Šetaš se opušteno pored ljupke obale svog jezerca; srce ti se raduje sa drveća tvoga i osvežava se pod tvojim platanima; srce ti je zadovoljno vodom iz bunara koje si napravio da bi trajao zauvek“.[8]

Drveće i biljke u egipatskoj bašti[uredi | uredi izvor]

Drveće se koristilo u baštama za proizvodnju voća i za hlad. Devetnaest različitih vrsta drveća pronađeno je u vrtovima Inenija, arhitekte faraona Tutmosa I (1504–1492. p. n. e.). Drveće tamariska, bagrema i vrbe bilo je uobičajeno u baštama. Drveće platana (Ficus sycomorus) i tamariska je ponekad bilo zasađeno ispred hramova, kao i kod hrama Nebhepetra, iz 11. veka pre nove ere.

Stari Egipćani su gajili Ficus sycomorus iz protodinastičkih vremena, a značajno od početka trećeg milenijuma pre nove ere. Verovalo se da je to drevno egipatsko Drvo života, zasađeno na pragu između života i smrti.[9] Zohari i Hopf primećuju da su „voće i drvo, a ponekad čak i grančice, bogato predstavljeni u grobnicama egipatskih ranih, srednjih i kasnih kraljevstava“.[10] Neki od sanduka mumija u Egiptu su napravljeni od drveta ovog drveća.

Najzastupljenije voćke su bile urmene palme, smokve i doum palme (Hyphaene thebaica). Drvo persea (Mimusops) se smatralo svetim i nalazilo se i u hramskim vrtovima i u stambenim vrtovima. Drvo nara je predstavljeno tokom Novog kraljevstva i bilo je cenjeno zbog svoje arome i boje. Ostalo voće koje se gajilo u baštama bile su jujuba, masline i breskve. Povrće se uzgajalo za hranu ili za ceremonije. Zelena salata kos (Lactuca sativa L. var. longifolia) se smatrala svetom i bila je povezana sa Minom, božanstvom reprodukcije, i verovalo se da je moćan afrodizijak. Od grožđa su se pravili suvo grožđe i vino. Slike na grobnicama pokazuju da su vinove loze ponekad bile zasađene na pergolama da bi pružile hlad vrtu. Cveće se uzgajalo u baštama za pravljenje ukrasnih buketa i za upotrebu u verskim obredima. Uobičajeno baštensko cveće su bili mandragora i krasuljak, hrizantema, anemona i mak, jasmin i ruža.

Egipatska jezera i bazeni su često bili ukrašeni belim i plavim lotosom (Nymphaea nouchali var. caerulea) i papirusom.

Ribnjaci i jezerca[uredi | uredi izvor]

Ribnjaci i jezerca bili su uobičajena karakteristika stambenih vrtova bogatih i moćnih stanovnika drevnog Egipta i prikazani su na brojnim slikama na grobnicama. Ponekad, kao u bašti Hatšepsutinog posmrtnog hrama u Deir el-Bahriju, jezerce je bilo u obliku slova T, pri čemu je jedan deo bio povezan sa rekom ili kanalom. Voda se obično sipala u jezerce iz reke ručno, ili pomoću đerma. U barama su se uzgajale ribe za hranu i ukras. Oni su takođe bili dom vodenih ptica selica.

Cveće poput belog i plavog lotosa uzgajano je u jezercima za dekoraciju i za ceremonije, a poznato je da je papirus gajen u Deir el-Bahriju.[11] Kasnije, tokom persijske okupacije Egipta, uveden je ružičasti lotos.

Senka, boja i miris[uredi | uredi izvor]

Senka je bila važna karakteristika bašte, koju je davalo drveće i vinova loza između stubova. Opisujući ove vrtove, Šo i Nikolson su napisali: „Ukupni efekat bi bio hladan hlad, težak od mirisa cveća i drveća. Vrtovi su stoga jedno od najčešćih okruženja egipatskih romantičnih priča.“[11]

Amonovi vrtovi u hramu Karnak, mural u grobnici Nakha, glavnog baštovana, početkom 14. veka pre nove ere

Baštovanstvo u starom Egiptu[uredi | uredi izvor]

Baštovanstvo u starom Egiptu je bilo veoma težak posao; bašte su zahtevale stalno navodnjavanje, sa vodom nošenom ili zahvatano rukom, plevljenje korova i negu, uključujući i veštačko razmnožavanje urminih palmi, što je zahtevalo veliku veštinu. Takođe je bio potreban veliki napor da se ptice spreče da jedu useve. Postavljane su genijalne zamke za hvatanje ptica.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Baridon, Les Jardins, pg. 103
  2. ^ I.M. Gallery, The Garden of Ancient Egypt, article in D. Schmandt-Besserat, Immortal Egypt. Undena Publications, 1978, pg. 47.
  3. ^ Descroches-Noblecourt, L’Art Egyptien, pg. 113
  4. ^ Cited in Baridon, pg. 97.
  5. ^ Baridon, Les Jardins, pg. 102.
  6. ^ Baridon, str. 102
  7. ^ G. Maspero, Etudes d’archeologie et de la mythologie egyptienne, Paris, Bibliotheque egyptologique, 1890, volume 2, page 221.
  8. ^ Hugonot, str. 170
  9. ^ "Death and salvation in ancient Egypt", Jan Assmann, David Lorton, Translated by David Lorton, Death and Salvation in Ancient Egypt. Cornell University Press. 2005. str. 171,. ISBN 0801442419. 
  10. ^ Zohary and Hopf, pg. 165
  11. ^ a b Shaw and Nicholson, The British Museum Dictionary of Ancient Egypt.
  12. ^ Baridon, str. 97.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ian Shaw and Paul Nicholson, The British Museum Dictionary of Ancient Egypt, British Museum Press, 1995.
  • Baridon, Michel (1998). Les jardins: Paysagistes, jardiniers, poètes. R. Laffont. ISBN 2-221-06707-X. 
  • Jan Assmann, David Lorton,"Death and salvation in ancient Egypt", Translated by David Lorton, Death and Salvation in Ancient Egypt. Cornell University Press. 2005. str. 171,. ISBN 0801442419. 
  • Daniel Zohary; Hopf, Maria (2000). Domestication of plants in the Old World (3rd izd.). Oxford: University Press. .
  • C. Desroches-Noblecourt, L’Art Egyptien, PUF, Paris, 1962.
  • J.C. Hugonot, Le Jardin dans l’Egypte ancienne, Peter Lang, Paris, 1989.