Lukino Viskonti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lukino Viskonti
Lukino Viskonti (1972)
Lični podaci
Datum rođenja(1906-11-02)2. novembar 1906.
Mesto rođenjaMilano, Kraljevina Italija
Datum smrti17. mart 1976.(1976-03-17) (69 god.)
Mesto smrtiRim, Italija
Zanimanje
Veza do IMDb-a

Lukino Viskonti (ital. Conte Don Luchino Visconti di Modrone; Milano, 2. novembar 1906Rim, 17. mart 1976) bio je italijanski pozorišni reditelj, filmski reditelj[1] i pisac. Kao vodeća ličnost italijanske umetnosti i kulture sredinom 20. veka, Viskonti je bio jedan od očeva kinematografskog neorealizma, ali je kasnije krenuo ka luksuznim, sveobuhvatnim epovima koji se bave temama lepote, dekadencije, smrti i evropske istorije, posebno propadanja plemstva i buržoazije. Dobitnik je mnogih priznanja, uključujući Zlatnu palmu i Zlatnog lava, a mnoga njegova dela smatraju se veoma uticajnim na buduće generacije filmskih stvaralaca.[2][3]

Rođen je u Milanu u jednoj od najbogatijih porodica severne Italije, Viskonti. Sa 30 godina je otišao u Pariz, gde je otpočeo svoju filmsku karijeru kao asistent Žana Renoara. Posle kratkog obilaska SAD kada je posetio i Holivud, vraća se u Italiju. Njegov rediteljski debi iz 1943. godine, Ossessione, osudio je fašistički režim zbog svojih neuglađenih prikaza likova radničke klase koji pribegavaju kriminalu, ali je danas poznat kao pionirsko delo italijanske kinematografije. Njegovi najpoznatiji filmovi su Senso (1954) i Leopard (1963),[4] oba istorijske melodrame zasnovane na italijanskim književnim klasicima, oštra drama Roko i njegova braća (1960) i njegova „Nemačka trilogija“ – Prokleti ( 1969), Smrt u Veneciji (1971) i Ludvig (1972). On je bio vrhunski režiser predstava i opera, kako u Italiji, tako iu inostranstvu.

Rani život[uredi | uredi izvor]

Porodični grb

Lukino Viskonti je rođen u uglednoj plemićkoj porodici u Milanu, kao jedno od sedmoro dece Đuzepa Viskontija di Modrona,[5][6] vojvode od Gracana Viskontija i grofa od Lonate Pokola, i njegove žene Karle[7] (rođene Erba, naslednice kompanije Erba farmaceutikals). Zvanično je bio poznat kao grof don Lučino Viskonti di Modrone, a njegova porodica je ogranak milanskih Viskontija gde su vladali od 1277. do 1447. godine, prvo kao lordovi, a zatim kao vojvode.

On je odrastao u milanskom porodičnom sedištu, Palata Viskonti di Modrone u Vija Kerva, kao i na porodičnom imanju, zamku Gracano Viskonti u blizini Vigolzona. Kršten je i odrastao u okruženju rimokatoličke crkve.[8] Nakon što su se njegovi roditelji razdvojili početkom 1920-ih, njegova majka se preselila sa svojom mlađom decom, uključujući i njega, u sopstvenu kuću u Milanu, kao i u svoju letnju rezidenciju, Vilu Erba u Černobiju na jezeru Komo. Otac je, kao komornik italijanskog kralja Viktora Emanuela III, takođe posedovao vilu u Rimu koju je Lučino kasnije nasledio i decenijama živeo u njoj.

U svojim ranim godinama bio je izložen umetnosti, muzici i pozorištu: Palata Viskonti di Modrone u Milanu, gde je odrastao, imala je svoje malo privatno pozorište i deca su učestvovala u njegovim predstavama. Porodica je imala i svoju ložu u operskoj kući La Skala. Lukino je učio violončelo kod italijanskog violončeliste i kompozitora Lorenca de Paolisa (1890–1965) i upoznao je kompozitora Đakoma Pučinija, dirigenta Artura Toskaninija i pisca Gabrijela D'Anuncija. Viskonti je pronašao svet literature čitajući Prustovo delo U potrazi za isčezlim vremenom, kasnije doživotni filmski projekat koji nikada nije realizovao. Pre nego što je započeo svoju filmsku karijeru, strastveno je trenirao trkačke konje u sopstvenoj štali. Veridba zaključena 1935. sa princezom Irmom od Vindiš-Graca izazvala je zabrinutost kod njenog oca, princa Hjuga, nakon čega je Viskonti raskinuo veridbu.[9]

Ratna aktivnost otpora[uredi | uredi izvor]

Tokom Drugog svetskog rata, Viskonti se pridružio Komunističkoj partiji Italije,[10] koju je smatrao jedinim efikasnim protivnikom italijanskog fašizma. Dok je u svojim ranim godinama bio impresioniran takvim estetskim aspektima svečanih parada Nacionalne fašističke partije kao što je marširanje u kolonama u čizmama i uniformi, sada je počeo da mrzi Musolinijev režim. Optužio je buržoaziju za izdaju tiraniji, i nakon Badoglio proklamacije, počeo da radi sa italijanskim otporom. Podržavao je partizansku borbu komunista izlažući se smrtnoj opasnosti; njegova vila u Rimu postala je stecište opozicionih umetnika.

Posle kraljevog bekstva u jesen 1943. i intervencije Nemaca, sakrio se u planinama, u Setefratiju, pod pseudonimom Alfredo Gvidi. Viskonti je pomogao engleskim i američkim ratnim zarobljenicima da se sakriju nakon što su pobegli, a takođe je dao utočište partizanima u svojoj kući u Rimu, uz pomoć glumice Marije Denis.[11]

Nakon nemačke okupacije Rima u aprilu 1944, Viskontija je uhapsio i zatočio antipartizan Pjetro Koh i osuđen na streljanje. Od smrti ga je spasila samo intervencija Denisove u poslednjem trenutku. Posle rata, Viskonti je svedočio protiv Koha, koji je i sam osuđen i pogubljen.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Lukino Viskonti

Filmovi[uredi | uredi izvor]

Svoju filmsku karijeru započeo je kao scenograf na Partie de campagne (1936) Žana Renoara uz posredovanje njihove zajedničke prijateljice Koko Šanel.[12] Posle kratke turneje po Sjedinjenim Državama, gde je posetio Holivud, vratio se u Italiju da ponovo bude Renoarov asistant, ovog puta za Tosku (1941), produkciju koju je prekinuo i kasnije završio nemački reditelj Karl Koh.

Zajedno sa Robertom Roselinijem, Viskonti se pridružio salonu Vitorija Musolinija (Benitov sin, koji je tada bio nacionalni arbitar za film i druge umetnosti). Ovde je verovatno upoznao i Federika Felinija. Sa Đanijem Pučinijem, Antoniom Pjetrangelijem i Đuzepeom De Santisom napisao je scenario za svoj prvi film kao režiser: Ossessione (Opsesija, 1943), jedan od prvih neorealističkih filmova i nezvaničnu adaptaciju romana Poštar uvek zvoni dvaput.[13]

Godine 1948, napisao je i režirao La terra trema (Zemlja drhti), prema romanu I Malavoglia Đovanija Verge. Viskonti je nastavio da radi tokom 1950-ih, ali je skrenuo sa puta neorealizma svojim filmom Senso iz 1954. godine, snimljenim u boji. Zasnovan na noveli Kamila Boita, smešten je u Veneciju koju su okupirali Austrijanci 1866. U ovom filmu, Viskonti kombinuje realizam i romantizam kao način da se odvoji od neorealizma. Međutim, kako primećuje jedan biograf, „Viskonti bez neorealizma je kao Lang bez ekspresionizma i Ajzenštajn bez formalizma“.[14] On opisuje film kao „najviskontijevskiji“ od svih Viskontijevih filmova. Viskonti se ponovo vratio neorealizmu sa Rocco e i suoi fratelli (Roko i njegova braća, 1960), pričom o južnim Italijanima koji migriraju u Milano u nadi da će pronaći finansijsku stabilnost. Godine 1961, bio je član žirija na 2. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu.[15]

Filmografija[uredi | uredi izvor]

  • 1943Ossessione (Opsesija/Demonski ljubavnici)
  • 1948La Terra trema: Episodio del mare (Zemlja drhti)
  • 1951Bellissima (Najlepša)
  • 1953Siamo donne
  • 1954Senso (Osećajnost)
  • 1957Le notti bianche (Bele noći)
  • 1960Rocco e i suoi fratelli (Roko i njegova braća)
  • 1962Boccaccio '70 (Bokačo '70)
  • 1963Il Gattopardo (Gepard)
  • 1965Vaghe stelle dell'Orsa (Drage zvezde Velikog medveda)
  • 1966Le Streghe (Veštice)
  • 1967Lo Straniero (Stranac)
  • 1969La Caduta degli dei (Sumrak bogova)
  • 1970Alla ricerca di Tadzio (U potrazi za Tadzijom)
  • 1971Morte a Venezia (Smrt u Veneciji)
  • 1972Ludwig (Ludvig)
  • 1974Gruppo di famiglia in un interno (Zatvoreni porodični krug)
  • 1976L'Innocente (Nevinost)

Referfence[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 62. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ „Where to begin with Luchino Visconti”. British Film Institute (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-05-04. 
  3. ^ Kiang, Jessica (2015-10-08). „The Essentials: The 8 Best Luchino Visconti Films”. IndieWire (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-05-04. 
  4. ^ 'THE LEOPARD' IN ITS ORIGINAL LAIR: Care and Authenticity Mark screen Version of Modern Classic By HERBERT MITGANG. New York Times 29 July 1962: 69
  5. ^ Lucioni, Alfredo (2006), „Somma e la sua pieve dall’alto Medioevo all’età borromaica”, La Basilica di S. Agnese. L'antica prepositurale di Somma e la sua pieve: storia, arte e architettura (na jeziku: italijanski), Varese: Edizioni Lativa, str. 55 
  6. ^ I Visconti di Modrone, nobiltà e modernità a Milano (secoli XIX-XX) (na jeziku: italijanski). Milan. 2014. str. 28. ISBN 9788834326435. 
  7. ^ "M/M Icon: Luchino Visconti", Manner of Man Magazine online at mannerofman.com, 2 November 2010. Retrieved 18 November 2012
  8. ^ Flatley, Guy (27. 6. 1971). „Yes, He Threw No Tantrum”. The New York Times. Arhivirano iz originala 01. 10. 2021. g. Pristupljeno 21. 08. 2022. 
  9. ^ L. Schifano: Luchino Visconti. Fürst des Films, biography (German translation), 1988, p. 141−151
  10. ^ L. Schifano: Luchino Visconti. Fürst des Films, biography (German translation), 1988, p. 208
  11. ^ L. Schifano: Luchino Visconti. Fürst des Films, biography (German translation), 1988, p. 205−230
  12. ^ Bacon, Henry (1998). Visconti: Explorations of Beauty and DecaySlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata. Cambridge: Cambridge University Press. str. 6. ISBN 9780521599603. 
  13. ^ Bacon, Henry (1998). Visconti: Explorations of Beauty and DecaySlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata. Cambridge: Cambridge University Press. str. 14. ISBN 9780521599603. 
  14. ^ Nowell-Smith, p. 9.
  15. ^ „2nd Moscow International Film Festival (1961)”. MIFF. Arhivirano iz originala 16. 1. 2013. g. Pristupljeno 4. 11. 2012. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ardoin, John (1977). The Callas Legacy. London: Duckworth. ISBN 0-7156-0975-0. 
  • Bacon, Henry, Visconti: Explorations of Beauty and Decay, New York: Cambridge University Press. 1998. ISBN 0-521-59960-1.
  • Düttmann, Alexander García, Visconti: Insights into Flesh and Blood, translated by Robert Savage, Stanford: Stanford University Press. 2009. ISBN 9780804757409.
  • Glasenapp, Jörg (ed.): Luchino Visconti (= Film-Konzepte, vol. 48). Munich: edition text + kritik 2017.
  • Iannello, Silvia, Le immagini e le parole dei Malavoglia Roma: Sovera, 2008 (in Italian)
  • Nowell-Smith, Geoffrey (2003). Luchino Visconti. London: British Film Institute. ISBN 0-85170-961-3. 
  • Visconti bibliography, University of California Library, Berkeley. Retrieved 7 November 2011.
  • Schifano, Laurence: Luchino Visconti (biography, in French), Paris 1987 (German translation: Luchino Visconti, Fürst des Films, Gernsbach 1988)
  • Viscontiana: Luchino Visconti e il melodramma verdiano, Milan: Edizioni Gabriele Mazzotta, 2001. A catalog for an exhibition in Parma of artifacts relating to Visconti's productions of operas by Verdi, curated by Caterina d'Amico de Carvalho, in Italian. ISBN 88-202-1518-7.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]