Lujo Lovrić
Lujo Lovrić | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1894 |
Mesto rođenja | Crikvenica, Austrougarska |
Datum smrti | 26. novembar 1986.91/92 god.) ( |
Mesto smrti | Crikvenica, Jugoslavija |
Vojna karijera | |
Vojska | Austrougarska vojska Vojska Kraljevine Srbije |
Čin | kapetan |
Jedinica | Srpska dobrovoljačka divizija |
Lujo Lovrić (Crikvenica, 1894 — Crikvenica, 26. novembar 1986) bio je dobrovoljac u Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji i oficir Vojske Kraljevine Srbije. Poreklom je bio Hrvat.
Ranjen je septembra 1916. godine na Dobrudži i ostao slep.
Predratni period[uredi | uredi izvor]
Lujo Lovrić je rođen 1894. godine u Crikvenici uz samo Jadransko more. Rodio se u hrvatskoj porodici, mada pojedini izvori navode da je bio Srbin sa Sušaka.
Pripadao je organizaciji Jugoslovenske ujedinjene nacionalne omladine (JUNO) sa centrom na Sušaku.[1] Učestvovao je u izdavanju jugoslovenskih nacionalističkih listova „Val” i „Vihor”. Bio je jedan od osnivača Jugoslovenskog đačkog saveza 1913. godine u Rijeci. Oni su se sastajali sa Franom Supilom, a imali su prepisku i sa Ivom Andrićem.
Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]
U Prvi svetski rat je ušao kao austrougarski potporučnik i borio se na Istočnom frontu. Čim je pronašao pogodan trenutak na frontu u Galiciji, prebegao je Ruskoj imperatorskoj armiji. Aprila 1916. godine se priključio Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi, sastavljenoj od zarobljenih ili prebeglih austrougarskih vojnika slovenskog porekla (Srba, Hrvata i Slovenaca). Divizija je pridodata 47. ruskom korpusu i poslata na front u Dobrudži.
U noći između 4. na 5. septembra 1916. godine, potporučnik Lovrić je učestvovao u bici protiv Bugara na Dobrudži kod mesta Kokardža, gde je komandovao Četvrtom četom Trećeg bataljona Drugog puka Srpske dobrovoljačke divizije. Teško je ranjen i izgubio je oba oka.[2] U bolnici u Odesi, Orden Svetog Đorđa IV stepena mu je uručila velika kneginja Jelena Petrovna Romanov, supruga velikog kneza Ivana Konstantinoviča i kćerka kralja Petra I Karađorđevića. Lovrić joj se zahvalio i rekao:
Visočanstvo, ja sam svjestan svoje žrtve, i to je sitnica od onoga što je naš cjelokupni narod dao i što će dati do konačnog oslobođenja i ujedinjenja…
Na ove reči, velika kneginja Jelena Petrovna Romanov je zaplakala.[3] Napisao je i pismo svojoj majci u kojoj joj saopštava da je trajno izgubio vid:
Majko! Nemoj da plaču oči tvoje za oči moje kad ne plačem ja. Nemoj da se bojiš za budućnost moju kad se ne bojim ja. Jer, znaj, budućnost je moja u budućnosti ujedinjenog naroda našeg. U njegovoj sreći, biće i moja sreća…
Komandant divizije general Mihailo Živković Gvozdeni je uputio cirkularnu naredbu svojim vojnicima, u kojoj je pozdravio i pohvalio Lovrićevu žrtvu:
Žrtva potporučnika Lovrića urodiće plodom koji je on s Vama zajedno svojom krvlju zalivao – i vitez „Svetog Đorđa“ ući će s nama zajedno u slobodnu i ujedinjenu Jugoslaviju, za koju smo se borili.
— general Mihailo Živković
Na predlog oficirskog zbora Drugog puka Srpske dobrovoljačke divizije, odlikovan je Karađorđevom zvezdom sa mačevima.
Regent Aleksandar Karađorđević je ukazom od 11. februara 1917. godine, unapredio Lovrića u čin rezervnog pešadijskog poručnika.
Život nakon rata[uredi | uredi izvor]
Lovrić je za svoje žrtve i podvige unapređen u čin kapetana. Svoje slepilo je doživljavao kao najveće priznanje za svoje ideale[2]:
...kada znam da sam oči moje dao za ideale domovine, lakše mi je: pa i moja mati, kada čuje da sam izgubio oči u Dobrudži, a ne kod Beograda ili Zagreba, tešiće se još i time, što sam se borio, kao Sloven, za naše zajedničke ideale, a kada se oni ostvare onda će bez sumnje njenu suzu zameniti blagi osmeh i materinski ponos.
U Londonu, gde se nalazio od 1917. godine, završio je školu za slepe oficire i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine.
Na Vidovdan 1920. godine, organizovao je veliki narodni zbor na starom igralištu Hajduka.[4]
O sećanjima na Prvi svetski rat i svoju ljubav Palju iz Odese, napisao je roman „Suzna jesen”, koji je objavio 1922. godine.[5] Naredne godine je u Zagrebu objavio i roman „Kroz snegove i magle”. Za njegovu „Baladu o vitezu”, muziku je napisao kompozitor Žarko Petrović.
Značajno se uključio u rad dobrovoljačkih, veteranskih i udruženja ratnih vojnih invalida. Bio je predsednik Udruženja slepih Rijeka, Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912—1918 Kraljevine Jugoslavije, Glavnog odbora Saveza slepih u Zagrebu, Saveza slepih Jugoslavije i urednik „Dobrovoljačkog glasnika” koji je izdavalo Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912—1918. Pomagao je rad Škole za slepe u Zemunu, koju je vodio Veljko Ramadanović.
Na početku Aprilskog rata 1941. godine, izbegao je u Beograd, kako bi izbegao da bude zarobljen i ubijen od ustaša. Tu je ostao do oslobođenja 1945. godine, kada se vratio u rodni kraj. Nakon Drugog svetskog rata, komunističke vlasti i Ministarstvo unutrašnjih poslova su 1947. godine zabranili rad Udruženju ratnih dobrovoljaca, što Lovrić nikako nije mogao da razume.
Poslednje godine života je proveo u rodnoj kući u Crikvenici. U svom intervjuu iz 1984. godine, pozdravio je bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda. Tada je još rekao[1]:
Naša divizija je dokazala celome svetu šta znači dobrovoljačka snaga!
Umro je 26. novembra 1986. godine u Crikvenici. Svojih 29 odlikovanja zaveštao Vojnom muzeju u Beogradu, gde se ona i danas čuvaju.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]
Odlikovanja[uredi | uredi izvor]
Domaća odlikovanja[uredi | uredi izvor]
- Karađorđeva zvezda sa mačevima (Kraljevina Srbija)
- Orden Svetog Save III reda (Kraljevina Jugoslavija)
- Orden Svetog Save IV reda (Kraljevina Jugoslavija)
- Orden Belog orla sa mačevima (Kraljevina Jugoslavija)
Strana odlikovanja[uredi | uredi izvor]
- Vitez Ordena Svetog Đorđa IV stepena (Ruska imperija)
- Orden Svete Ane III stepena (Ruska imperija)
- Orden Mihaila Viteza (Kraljevina Rumunija)
- Komandirski krst Ordena krune Rumunije (Kraljevina Rumunija)
- Orden belog lava sa mačevima (Čehoslovačka)
- Legija časti (Francuska)[2]
Druge nagrade[uredi | uredi izvor]
Savez slepih Srbije mu je 1984. godine dodelio nagradu „Filip Višnjić” za aktivan rad na polju društvene afirmacije slepih i slabovidih.[6]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Poručnik Lujo Lovrić dobrovoljac u jugoslovenskoj diviziji u bici na Dobrudži /1916/”. 1984.
- ^ a b v Vlahović, Tomislav (1989). Vitezovi Karađorđeve zvezde sa mačevima. Beograd.
- ^ „Lujo Lovrić”. Udruženje građana “Amanet” Užice.
- ^ „Lujo Lovrić”. 1984.
- ^ Lovrić, Lujo (1922). „Suzna jesen”.[mrtva veza]
- ^ „Nagrada „Filip Višnjić“”. Savez slepih Srbije. 24. januar 2017. Arhivirano iz originala 08. 10. 2020. g. Nevalidan unos
|dead-url=dead
(pomoć)