Pređi na sadržaj

Oliver Rid

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Oliver Rid
Oliver Rid 1968. godine
Lični podaci
Puno imeRobert Oliver Reed
Datum rođenja(1938-02-13)13. februar 1938.
Mesto rođenjaLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti2. maj 1999.(1999-05-02) (61 god.)
Mesto smrtiVeleta, Malta
Zanimanjeglumac
Porodica
SupružnikKate Byrne (v. 1959 —  r. 1969)
Josephine Burge (v. 1985 —  njegova smrt 1999)
Deca2
Rad
Aktivni period1958-1999
Veza do IMDb-a

Robert Oliver Rid (London, 13. februar 1938 — Veleta 2. maj 1999) bio je engleski glumac poznat po mačo imidžu i poročnom načinu života. Zapažene uloge ostvario je u filmovima The Trap (1966), u Oskarom nagrađenom mjuziklu Oliver! (1968) gdje je tumačio ulogu Bilija Sajksa, Zaljubljene žene (1969), Hanibal Bruks (1969), Đavoli (1971), kao Atos u filmu Tri musketara (1973), Tomi (1975), Lav iz pustinje (1981), Castaway (1986), Avanture Barona Mihauzena (1988), Smiješne kosti (1995) i Gladijatora (2000).

Za ulogu Antonija Proksima, starog, grubog trenera gladijatora u filmu Ridlija Skota Gladijator (2000) posthumno je nominovan za nagradu BAFTA za najboljeg glumca u sporednoj ulozi. Na vrhuncu karijere, 1971. Britanci su ga izabrali za petu najpopularniju zvijezdu na kino-blagajnama.[1] Ridov problem sa alkoholom je bio poznat i široj javnosti. Poznato je njegovo prijateljstvo s Kitom Munom iz grupe Hu, s kojim je imao "alkoholne maratone" zbog kojih su ih producenti mjuzikla "Tomi" morali držati u različitim hotelima kako se ne bi opijali i upropastili snimanje.[2]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Rid je rođen u Vimbldonu, London Od Oca Pitra Rida, sportskog novinara i majke Marsije.[3]

Bio je nećak filmskog režisera filma Karol Rida i unuk agenta za glumce ser Herbert Beerbohm Tree i njegove ljubavnice, Beatris Mej Pinej(koja je kasnije preuzela prezime Rid),[4] ona je bila "jedina osoba koja je razumjela, slušala, ohrabrivala i ljubila Olivera".[5] Rid je tvrdio da je potomak Petra Velikog, cara Rusije.[6] Pohađao je 14 škola,[7] Njegov brat Simon Rid je sportski novinar i radi za britanski Eurosport.[8]

"Moj otac je mislio da sam samo lijen", rekao je Rid kasnije. "Mislio je da sam jarac."[9]

Rid je radio kao bokser, izbacivač, taksista i nosač u bolnici. Obavezni vojni rok odslužio je u Medicinskom korpusu Kraljevske vojske.[10] "Vojska je pomogla", govorio je kasnije. "Prepoznao sam da i većina drugih ljudi glumi. Bio sam u mirnodopskoj vojsci, a svi su nam pričali o ratu."[9]

Karijera[uredi | uredi izvor]

Rani period[uredi | uredi izvor]

Nakon izlaska iz vojske, Rid je započeo glumačku karijeru kao statista u filmovima. Kao nepotpisan pojavio se u filmu Normana Vizdoma, "Kvadratna pjega" (1958). Nekreditovani televizijski nastupi obuhvatali su epizode ​​"Nevidljivog čovjeka" (1958), "Četiri pravedna muškarca" (1959) i "Trećeg čoveka". Pojavio se u dokumentarcu "Zdravo London" (1958).

Prelomna tačka bila je njegova uloga Ričarda od Glostera u 6-dijelnoj BBC televizijskoj seriji "The Golden Spur" (1959). Ipak to mu nije odmah pomoglo u karijeri pa je nepotpisan glumio u filmovima "Kapetanov sto" (1959), "Uz i niz stepenice" (1959), režija Ralf Tomas, "Život je cirkus" (1960), "Ljuta tišina" (1960), "Liga džentlmena"(1960) i "Beat Girl" (1960). Igrao je izbacivača u filmu "Dva lica doktora Džekila" (1960) za "Hamer film produkcija" sa kojim će se povezati; direktor je bio Terens Fišer.

Rid je glumio i Vizdomovom filmu, "The Bulldog Breed" (1960), gdje je igrao vođu bande Tedi bojs koja je grubo gledala Vizdoma u kinu. Prvu značajniju ulogu dobio je u filmu "Mač Šervudske šume" (1960), ponovo u režiji Fišera. Zatim se vratio se malim ulogama. Glumio je u komediji Terija Tomasa "Njegovo i njezino" (1961), "Nema ljubavi za Džonija" (1961) i "The Rebel" (1961) sa Toni Henkok.

Vodeći čovjek[uredi | uredi izvor]

Ridova prva glavna uloga dogodila se kada ga je Hamer film postavio kao centralnog lika u filmu "Prokletstvo vukodlaka" (1961) u režiji Terensa Fišera. Hamer filmsu se dopadao Rid i uskoro je uslijedila solidna sporedna uloga u filmu "Pirati Krvave rijeke" (1962) u režiji Džona Gilinga; "Kapetan Kleg" (1962), krijumčarska priča sa Piter Kušingom; "Prokleti" (1963), naučnofantastični film; "Paranoik" (1963), psihološki triler režisera Fredija Frencisa; i "Crvena oštrica" (1963); Za to vreme pojavljivao se u nekim filmovima ITV Playhouse productions, „Murder in Shorthand“ (1962) i „Drugi kuvar“ (1962), a pojavio se i kao gost u epizodi "The Saint." Takođe je imao glavnu ulogu u hororu, koji nije bio u produkciji Hamer filma, u koji nije bio Hammer, "The Party's Over" (napravljen 1963, objavljen 1965), u režiji Gaj Hamiltona.

Majkl Viner i Ken Rasel[uredi | uredi izvor]

U prvom od šest filmova koje je režirao Majkl Viner glumio je 1964. Bio je to film "Sistem". Film je gledao Ken Rasel koji je nakon toga angažovao Rida u glavnoj ulozi u filmu "The Debussy Film" (1965), televizijske biografije Klod Debisija.[11] Rid je kasnije isticao da je to bilo presudno za njegovu karijeru, jer "to je bio prvi put da sam sreo Kena Rasela i to je bio prvi put nakon što mi je lice isječeno u tuči da me je neko zaposlio. Svi su mislili da sam bogalj."[9] To je ujedno i prvi put da se odvojio od uloga negativaca. "Do tada su mislili da sam neolitski otpad," govorio je Rid.[12] Uvijek je isticao da su ga Hamer filmovi pokrenuli, da mu je Majkl Viner bio hljeb, a da mu je Ken Rasel poklonio njegovu (misli se na Rida) umjetnost.[13] Bio je narator u Raselovom filmu "Uvijek u nedjelju" (1965). U Hamer films Rid se vratio sa filmom "Kandaharski pljačkaš" (1965), glumivši Indijca. Kasnije je govorio da je to bio najgori film koji je snimio za Hamer.[14]

Kao gost se pojavio u serijama "It's Cold Outside" i "Vojni sud", potonju je režirao Set Holt. Stalnu ulogu imao je u seriji "R3" (1965). Takođe tumačio je glavnu ulogu u filmu britansko-kanadske koprodukcije - "Zamka" (1966) zajedno sa Rita Tushingham. Karijera mu je krenula uzlaznom putanjom nakon njegove uloge u popularnoj komediji "The Jokers" (1966), njegovom drugom filmu koji je uradio sa Vinerom, glumivši zajedno sa Michael Crawford. Nakon uloge u hororu "The Shuttered Room" (1967) snima i treći film sa Vinerom, "I'll Never Forget What's'isname" (1967), glumeći zajedno sa Orsonom Velsom. Svoju saradnju sa Raselom nastavio je u filmu "Dante's Inferno" (1968), igrajući Dantea Gabrijela Rosetija.[14]

Oliver! i zvijezda[uredi | uredi izvor]

Rid je postao glumačka zvijezda glumeći Bila Sajksa u mjuziklu "Oliver!" (1968), zajedno sa Ronom Mudijem, Shani Wallis, Markom Lesterom, Džek Vajldom i Harry Secombe, u ekranizaciji Ridovog ujaka Karol Rida. Bio je to veliki filmski hit, a Ridov interpretacija je bila izuzetna i hvaljena.

Nakon toga glumio je u crnoj komediji "Biro za atentate d.o.o." (1969) sa Dajanom Rig i Telijem Savalasom, u režiji Bazila Dirdena;[15] i u ratnom filmu Majkla Vinera, "Hanibal Bruks" (1969).[16] Uspješniji od bilo kog drugog, bio je njegov četvrti film koji je snimio sarađujući sa Raselom. Bila je to filmska adaptacija knjige "Zaljubljene žene" (1969), u kojoj se nag hrvao ispred kamina sa Alanom Bejtsom.[17] Interstate Theatres mu je 1969. dodijelio nagradu "Međunarodna zvijezda godine".[18]

U erotskoj komediji "Take a Girl Like You" (1970) zasnovanu na romanu Kingslija Amiša glumio je sa Hajli Mils;[19] da bi uskoro uslijedio i triler "The Lady in the Car with Glasses and a Gun" (1970) u režiji Anatolija Litvaka.[20] Naredne godine Rid se pojavljuje u kontroverznom filmu "Đavolji " (1971) (U SFRJ prikazivan kao "Demoni"), sa Vanesom Redgrejv. I ovaj film je režirao Rasel.[21]

Postojala je mogućnost da Rid bude izabran za ulogu Džejms Bonda. Naime, 1969. producenti franšize Albert Brokoli i Hari Saltzman tražili su zamjenu za Šon Konerija, i Rid (koji je u to vrijeme glumio snalažljivog ubicu u filmu "Biro za atentate d.o.o.") spominjao se mogući izbor za tu ulogu, a Timoti Dalton i Rodžer Mur kao ostali izbori.[22] Bez obzira na razlog, Rid nikada nije igrao Bonda. Nakon njegove smrti, Gardian Anlimited je odluku o izboru glumca nazvao "jednom od velikih propuštenih prilika poslijeratne britanske filmske istorije".[23]

Uradio je niz akcionih filmova: "Lovačka družina" (1971), vestern sniman u Španiji sa Džin Hekmanom; "Laka meta" (1972), gangsterski film; i "Z. P. G" (1972), naučnofantastični film sa Geraldine Chaplin. U martu 1971. najavio je snimanje filma "Ponuda" koji je trebalo da ko-autorizuje i producira, ali taj film nikad nije snimljen.[24] Snimio je i "Trostruki odjek" (1972) u režiji Michael Apted, zajedno sa Glendom Džekson.

Pojavio se i u italijanskim filmovima: "Prljavi vikend" (1973), sa Marčelom Mastrojanijem; "Jedno rusko ljeto" (1973) sa Klaudijom Kardinale; i "Revolver" (1973). Veliki uspjeh ostvario je u filmovima "Tri musketara" (1973) i "Četiri musketara" (1974) kao Atos. Neakreditovani dio imao je u Raselovom filmu "Maler"(1974), koji je govorio o životu austrijskog kompozitora Gustava Malera. Glavne uloge tumačio je u filmovima "Plava krv" (1973) i "And Then There Were None" (1974), čiji je producent bio Harry Alan Towers.

Naredni projekat sa Kenom Raselom bio je "Tomi", gdje je igrao Tomijevog okrutnog očuha. Film je zasnovan na konceptualnom albumu Tomi grupe Hu iz 1969. Vodeću ulogu u filmu imao je pjevač grupe Hu, Rodžer Daltri. "Fleš rojal" (1975) u kojem je glumio Oto fon Bizmarka, ga je ponovo spojio sa Ričardom Lesterom i Džordžom Makdonaldom Frejzerom sa kojima je sarađivao u filmu "Tri musketara". Imao je ulogu i u Raselovoj "Listomaniji" (1975).

Pojavio se u filmu "The New Spartans" (1975), a zatim je glumio zajedno sa Karen Blek, Beti Dejvis i Burgess Meredith u Dan Kartisovom horor filmu "Burnt Offerings" (1976). Pojavio se u "The Sell Out"(1976)i "The Great Scout & Cathouse Thursday" (1976) sa Li Marvinom.

Nakon Assault in Paradise (1977)) snimio je film "Crossed Swords" baziran na knjizi Mark Tvena "Kraljević i prosjak" (1977), u ulozi ser Majlesa Hendona, zajedno sa Rakel Velč i Mark Lesterom.

Rid je uradio "Tomorrow Never Comes" (1978) za Pitera Kolinsa i "The Big Sleep" (1978) sa Vinerom. On i Džekson ponovo sarađuju u "The Class of Miss MacMichael" (1978), a zatim je u Kanadi snimio film "The Mad Trapper" koji je ostao nedovršen. Žanru horora vratio se 1979. kao dr Hal Raglan u filmu Dejvid Kronenberga - "The Brood". Deceniju je završio sa komedijom "Dodir sunca" (1979).

`80-te i `90-te[uredi | uredi izvor]

Od 1980-ih pa nadalje, Ridovi filmovi imali su imali manje uspjeha. Napravio je komediju za Charles B. Griffith, "Dr. Heckyl and Mr. Hype" (1980), a glumio je generala Rodolfo Gracijanija u "Lav iz pustinje" (1981), zajedno sa Entoni Kvinom. Film prikazuje grčevit otpor italijanskoj okupaciji Libije. ISIL je 20. januara 2016. iskoristio isječak iz filma "Lav iz pustinje" kao dio propagandnog videa u kojem se Italiji prijetilo terorističkim napadima.[25] Bio je negativac u Diznijevom "Condorman" (1981), snimio je i horor "Otrov crne mambe" (1981). Takođe negativac je bio i u filmu "Žalac II" (1983), a pojavio se u filmu "Sex, Lies and Renaissance" (1983). Igrao je i kao potpukovnik Gerard Leachman u iračkom istorijskom filmu "Al-Mas'ala Al-Kubra" (engl. Clash of Loyalties) (1983). Film se bavi Lehmanovim podvizima tokom revolucije 1920. u Mesopotamiji (današnji Irak). Zatim su uslijedili filmovi "Spasms" (1983), "Dvije duše" (1983), TV serija "Masquerade" (1984), "Kristofer Kolombo" (1985), "Crna strijela" (1985) i "Captive" (1986). Kaže da je razmišljao o odustajanju od glume kada ga je Nicolas Roeg odabrao za "Castaway" (1986) gdje je glumio sredovječnog Džeralda Kingslenda, koji reklamira za "suprugu" (koju glumi Amanda Donohoe) da živi sa njim na pustinjskom ostrvu godinu dana.[9] Glumio je u filmu Brigada neprilagođenih (1987), ali i u mnogim filmovima koje je producirao Harry Alan Towers. Filmovi su snimani u Južnoj africi za vrijeme aparthejda i nisu prikazivani u kinima već su direktno puštani u prodaju na videokasetama. Pojavio se u filmu Teri Gilijama "Avanture barona Mihauzena" (1988)(kao bog Vulkan) i "Povratak musketara" (1989). Tokom devedesetih zapaženiji filmovi u kojima je glumio bili su: "Ostrvo sa blagom" (1990) sa Čarlton Hestonom; "Duh u Monte Karlu" (1990); "Unajmljen da ubije" (1990); "Panamski šećer" (1990) itd.

Njegova poslednja uloga bila je stari trgovac robljem i gladijatorima Proksimo u filmu "Gladijator" (2000), u kojem je igrao zajedno sa Rasel Krouom i Ričard Harisom.[26] Haris je bio glumac kojem se Rid divio ne samo na ekranu nego i van njega.[27] Film je objavljen nakon njegove smrti. U Milu su izradili njegovog digitalnog dvojnika kako bi ga zamijenio u preostalim scenama u kojima se pojavljuje Proksimo snimajući digitalnog dvojnika u seni i digitalno maskirajući Ridovo lice u preostalim scenama[28]. Film je posvećen uspomeni na Rida.[29]

Muzika[uredi | uredi izvor]

Rid je volio muziku. Pored bavljenja glumom uspio je da objavi i nekoliko singlova koji su imali ograničen uspjeh: "Wild One"/"Lonely for a Girl" (1961), "Sometimes"/"Ecstasy" (1962), "Baby It's Cold Outside" (duet sa Joyce Blair) i "Wild Thing" (1992) (duet sa profesionalnim igračem snukera Aleks Higinsom). Bio je narator u pjesmi "Valpurgijska noć" italijanske hevi metal grupe Death SS.[30]

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Broome Hall, kuća gdje je Rid živio od kraja 60-tih do 80-tih godina

Rid se 1959. oženio sa Kate Byrne.[31] Sa njom je prije razvoda 1969. dobio jednog sina Marka. Prilikom snimanja mjuzikla Oliver upoznao je Jacquie Daryl profesionalnu plesačicu koja mu je bila ljubavnica i sa kojom je imao kćerku Saru.[32] Sa Josephine Burge se oženio 1985. Kada su se upoznali ona je imala 16 a on 42 godine.[33] Njih dvoje su poslednjih godina živjeli u Čurčtaunu, Irska.

Rid se 1964. sukobio sa grupom muškaraca u klubu Lester Skver. Sukob je završio tako što je je Rid otišao odbacujući njihove primjedbe. Ipak, oni su sačekali dok on nije otišao u toalet, gdje su ga slijedili i napali sa razbijenim flašama. Dobio je 63 posjekotine a na jednoj strani mu je trajno ostao veliki ožiljak zbog čega je mislio da je njegova filmska karijera trajno završena. Njegov kaskader i dubler ga je neuspješno tužio 1993. zbog navodne povrede kičme koju je dobio na snimanju filma "Castaway".[34]

Tvrdio je da je odbacio glavne uloge u dva holivudska filma, uključujući i "Žalac" (mada se pojavio u nastavku iz 1983 "Žalac"). Kada je vlada Velike Britanije povećala porez na lični dohodak, Rid je u početku odbio da se pridruži egzodusu glavnih britanskih filmskih zvezda u Holivud i u druga mjesta gdje je bio povoljniji porez. Ipak krajem 70tih Rid se preselio u Guernsey u svojevrsni poreski egzil. Nekoliko godina ranije prodao je svoju veliku kuću, Broome Hall, između sela Koldharbur i Okli i prvobitno je boravio u hotelu "Vojvoda od Normandije" u Sent Piter Port.[35] Pisac Robert Selers je 2013. objavio njegovu autorizovanu biografiju What Fresh Lunacy Is This? – The Authorised Biography of Oliver Reed.[36]

Alkoholizam[uredi | uredi izvor]

Rid je bio poznat po svom alkoholizmu.[37] Postoje brojne anegdote, poput one kada su Rid i njegovih 36 prijatelja u toku jedne noći ispili 60 galona piva, 32 flaše viskija, 17 flaša džina, četiri gajbe vina i flašu Babycham. Kasnije je tvrdio da je u dvodnevnom pijančenju popio 106 pinti piva prije nego što se oženio sa Josephine Burge. Stiv Makvin je ispričao da je 1973. otputovao u Veliku Britaniju da bi sa Ridom razgovarao o jednom filmskom projektu. Njih dvojca su potom posjetila jedan londonski klub[38] Susret se završio tako što se nakon cjelonoćnog pijančenja Rid ispovraćao na Makvina.[38]

Oliver Rid i Kejt Milet u emisiji "After Dark".

Postao je blizak prijatelj i partner u opijanju sa Kit Munom, bubnjarem grupe Hu dok su 1974. sarađivali na filmskoj verziji "Tomija".[39] Njih dvojca su imali dosta toga zajedničkog, a obojica su sebi kao uzora postavili glumca Roberta Njutona.[40] Ser Kristofer Li, Ridov prijatelj i kolega, prokomentarisao je 2014. njegov alkoholizam: „kada je počeo, poslije osmog pića, postajao je potpuno čudovište. Bilo je grozno za gledati.“[41]

Nerviralo ga je što su njegovi nastupi u TV emisijama skoncentrisani na njegov problem sa pićem, a ne na njegove najnovije filmove i glumačku karijeru. Tako je 26. septembra 1975, pred Džonijem Karsonom u emisiji "The Tonight Show", razjaren Reed bacio čašu viskija prema Šeli Vinters (Vinters je bila uznemirena njegovim pogrdnim komentarima upućenim ženama).[42] Dejvid Leterman je. 5. avgusta 1987. morao da pusti reklamu nakon što je Rid pobjesnio dobivši previše pitanja o njegovom pijančenju. Iako je Letermanovom istraživaču prethodno sugerisano da Rid ne želi da razgovara o piću tokom svog nastupa u "Kasno naveče sa Dejvidom Letermanom".

Djelimično je odgovoran za propast Bi-Bi-Sijevog "Sin on Saturday" nakon nekoliko za njega tipičnih komentara na temu požude i grijeha. Pred kraj života dovođen je u emisije koje su govorile o alkoholizmu. Naprimjer za potrebe emisije "The Word" mu je namjerno stavljen alkohol u garderobu da bi mogao biti tajno snimljen kako se opija. Morao je da napusti set emisije "After Dark" na Channel 4 nakon što je došao pijan i pokušao da poljubi književnicu i feministkinju Kejt Milet sa riječima: Daj mi poljubac, velika siso".[traži se izvor]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Oliver Rid preminuo je u popodnevnim časovima 2. maja 1999. od posljedica srčanog udara tokom pauze od snimanja filma "Gladijator" u Valeti na Malti.[43] Prema svjedocima, on je popio osam pinti njemačkog lager piva, desetak čašica ruma, pola boce viskija i nekoliko čašica Henesi konjaka,[44] u takmičenju ko može više popiti sa grupom mornara sa broda HMS Cumberland koji su došli u lokalni pab. Njegov ceh u pabu iznosio je nešto više od 270 malteških lira (gotovo 450 britanskih funti; oko 594,72 amerićkih dolara). Nakon što je u obaranju ruke pobijedio pet mnogo mlađih mornara Kraljevske mornarice, Rid se iznenada srušio i umro na putu do bolnice u vozilu hitne pomoći.[45] Imao je 61 godinu.

Glumac Omid Djalili, koji je takođe bio na Malti snimajući "Gladijator", tokom intervjua 2016. rekao je: "Mjesecima nije popio piće prije nego što je počelo snimanje filma ... ... Svi su govorili da je otišao kako je želio... trijezan, ali to nije istina. To je jako tragično. Bio je u Irskom pabu gdje je bio pod pritiskom da se takmiči u ispijanju. Trebalo je da ode, ali nije."[46]

Sahranjen je u Čerčtaunu, Kork (okrug), Irska.[47] gdje je proveo poslednje godine života. Sahranjen je na groblju Bruhenny.[48] Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: "He made the air move".[49]

Izjave[uredi | uredi izvor]

Kao jedna od najkontroverznijih zvijezda svog vremena imao je brojne izjave od kojih su neke uzburkale javnost, a nekima je opet ispoljio svoje ekstremne konzervativne stavove: "Vjerujem da moja žena ne treba da ima posao van našeg doma. Kad dođem kući umoran od cjelodnevnog snimanja, očekujem od nje da bude tu i da se pobrine da mi sve bude po volji. Da mi napuni kadu i namjesti krevet, takve stvari. To je posao kakav treba da obavlja, a zauzvrat može da mi rodi djecu i ako joj neki muškarac kaže nešto ružno, ja ću da ga udarim."

"Jedino za čime žalim u životu je što nisam iskapio svaki bar i spavao sa svakom ženom na svijetu."

"Ne živim u svijetu treznih ljudi."

"Koristim žene kao seksualne objekte, to vjerovatno znači da sam osoben. Ali sa druge strane, volim malo i da pričam sa njima."

"Ne bih volio da vidim svoju ribu kako se ljubaka s nekim tipom na ekranu. Verovatno su i moje devojke jako povređene kada vide mene da to radim."

"Imao sam mnogo ozbiljnih izjava, ali ne mogu da se setim nijedne. Biće da nisu bile toliko bitne."[50]

Filmografija[uredi | uredi izvor]

God. Naziv Uloga
1950.-te ▲
1955. Value for Money Ekstra (nepotpisan)
1958. Kvadratna pjega (nepotpisan)
1959. Kapetanov stol (nepotpisan)
1959. Uz i niz stepenice putnik u vozu(nepotpisan)
1960.-te ▲
1960. Život je cirkus gledalac (nepotpisan)
1960. Ljuta tišina Mik (nepotpisan)
1960. Liga džentlmena Babes in the Woods Chorus Boy (nepotpisan)
1960. Dva lica doktora Džekila Tough (nepotpisan)
1960. Beat Girl Plaid Shirt
1960. The Bulldog Breed Teddy Boy u bioskopskoj tuči (nepotpisan)
1960. Mač Šervudske šume lord Melton (nepotpisan)
1960. Zdravo London novinarski fotograf
1961. Njegovo i njezino Poet
1961. Nema ljubavi za Džonija čovjek sa kofom na glavi (nepotpisan)
1961. The Rebel umjetnik u kafeu
1961. Prokletstvo vukodlaka Leon
1962. Pirati Krvave rijeke Brocaire - gusar
1962. Kapetan Kleg Heri Kobtri
1963. Prokleti Kralj
1963. Paranoik Simon Ešbi
1963. Crvena oštrica kapetan Tom Silvester
1964. Sistem Tinker
1965. The Debussy Film Klod Debisi
1965. Kandaharski pljačkaš Eli Kan
1965. The Party's Over Moiz
1966. Zamka La Bet
1967. The Jokers David Tremayne
1967. The Shuttered Room Johanes Franciska
1967. I'll Never Forget What's'isname
1967. ’’Dante's Inferno: The Private Life of Dante Gabriel Rossetti, Poet and Painter’ Dante Gabrijel Roseti
1968. Oliver! Bil Sajks
1969. Take a Girl Like You Patrik Standiš
1969. Biro za atentate d.o.o. Ivan Dragomirof
1969. Hanibal Bruks Stefan "Hanibal" Bruks
1969. Zaljubljene žene Gerald Crich
1970.-te ▲
1970. The Lady in the Car with Glasses and a Gun Michael Caldwell
1971. Demoni Urbain Grandier
1971. Lovačka družina Frenk Kalder
1972. Laka meta Heri Lomart
1972. Z.P.G. Ras MekNil
1973. Trostruki odjek narednik
1973. Prljavi vikend Fabricio
1973. Jedno rusko ljeto Palizyn
1974. Revolver Vito Kiprijani
1974. Tri musketara Atos
1974. Maler Kondukter u vozu (nepotpisan)
1974. And Then There Were None Hju Lombard
1974. Četiri musketara film
1975. Plava krv Tom
1975. Tomi Frenk
1975. Kraljevski fleš Oto fon Bizmark
1975. Listomanija sluga princeze Karolin (nepotpisan)
1975. The New Spartans pukovnik Lanselot
1976. Žrtve paljenice Ben Rolf
1976. The Sell Out Gabrijel Li
1976. The Great Scout & Cathouse Thursday Džo Knoks
1977. Ransom Nik Makormik
1977. Crossed Swords Majls Hendon
1978. Tomorrow Never Comes Džim Vilson
1978. The Big Sleep Edi Mars
1978. The Class of Miss MacMichael Teren Saton
1978. The Mad Trapper
1978. The Brood dr Hal Raglan
1979 Dodir sunce Kapetan Danijel Nelson
1980.-te ▲
1980. Dr. Heckyl and Mr. Hype Dr. Henry Heckyl / Mr. Hype
1981. Lav iz pustinje general Rodolfo Gracijani
1981. Condorman Krokov
1982. Otrov crne mambe Dejv
1983. Žalac II Lonnegan
1983. Al-Mas'ala Al-Kubra (engl. Clash of Loyalties) pukovnik Lihman
1983. Fanny Hill Mr. Edward Widdlecome
1983. Spasms Jason Kincaid
1983. Dvije duše Beasley
1985. Crna strijela ser Danijel
1985. Kristofer Kolombo (TV serija) Martin Pinzon
1986. Captive Gregori La Vej
1986. Castaway Džerald Kingslend
1987. Brigada neprilagođenih general
1987. Gor Sarm
1987. Master of Dragonard Hill Captain Shanks
1987. Dragonard Captain Shanks
1988. Skeleton Coast kapetan David Simpson
1988. Blind Justice Ian Ballinger
1988. Avanture barona Minhauzena Vulkan
1988. Captive Rage general Belmondo
1988. Rage to Kill general-major Edvard Tarner
1989. The Revenger Džek Fišer
1989. The House of Usher Roderick Usher
1989. The Return of the Musketeers Atos
1990.-te ▲
1990. Ostrvo sa blagom Bili Bouns
1990. Duh u Monte Karlu The Rajah
1990. Unajmljen da ubije Michael Bartos
1990. Panamski šećer general
1991. The Pit and the Pendulum kardinal
1991. Zatvorenici časti Gen. de Boisdeffre
1992. Severed Ties Dr. Hans Vaughan
1993. Return to Lonesome Dove Gregor Dunnigan
1995. Funny Bones Doli Hopkins
1995. Ruski rulet - Moskva 95
1995. Luise knackt den Jackpot Matijas
1996. The Bruce biskup Višarton
1998. Nevjerovatne avanture Marka Pola kapetan Kornelijus Donovan
1998. Jeremiah (TV film) General Safan
1999. Parting Shots Džejmi Kempbel Stjuart Campbell-Stewart
2000.-te ▲
2000 Gladijator Proksimo
2000. Orpheus & Eurydice narator

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Waymark, Peter (30. 12. 1971). „Richard Burton top draw in British cinemas”. The Times: 2. 
  2. ^ „Muškarac "starog kova" ili najobičniji sadist i alkoholičar: Nova knjiga otkriva zanimljive detalje o glumačkoj legendi”. index.hr. 6. 7. 2013. Pristupljeno 13. 9. 2019. 
  3. ^ Reed, Oliver (1981). Reed All About Me. Coronet; New Ed edition. str. 7. ISBN 978-0340260142. 
  4. ^ http://archive.spectator.co.uk/article/12th-may-1979/19/mummer-and-daddy
  5. ^ Milligan, Spike (22. 4. 2013). „LIFE AS the son of a hellraiser”. Irish Independent. INM Website. Приступљено 13. 9. 2019. 
  6. ^ „Books”. OliverReed.net. Архивирано из оригинала 08. 09. 2008. г. 
  7. ^ King, Norman (3. 5. 1999). „Oliver Reed obituary”. The Guardian. Guardian News & Media Limited. Приступљено 13. 9. 2019. 
  8. ^ „Simon Reed”. Eurosport Tennis. Приступљено 13. 9. 2019. 
  9. ^ а б в г OLIVER REED: ONE AMONG MANY PRETENDERS Luaine Lee, Knight. Chicago Tribune 23 Oct 1987: R.
  10. ^ „Ex-army corporal who served with Oliver Reed wants to track down old comrades”. South Wales Argus. Gannett Company. 10. 3. 2015. Приступљено 13. 9. 2019. 
  11. ^ Oliver Burns--at the Stake and at Film Critics Kramer, Carol. Chicago Tribune 22 Aug 1971: e3.
  12. ^ 'The Jokers' Wild With Oliver Reed Marks, Sally K. Los Angeles Times 4 Aug 1967: d11.
  13. ^ Reed, Oliver (1981). Reed All About Me. Coronet; New Ed edition. стр. 124. ISBN 978-0340260142. 
  14. ^ а б Reed, Oliver (1981). Reed All About Me. Coronet; New Ed edition. стр. 127. ISBN 978-0340260142. 
  15. ^ Kürten, Jochen (22. 11. 2016). „100 years after his death, a new look at author Jack London”. Deutsche Welle. Приступљено 16. 9. 2019. 
  16. ^ Vincent, Alice (21. 1. 2013). „Michael Winner: His best films”. Telegraph. Telegraph Media Group Limited. Приступљено 16. 9. 2019. 
  17. ^ Child, Ben (16. 9. 2019). „How Women in Love's nude wrestling scene romped past the 1960s censors”. The Guardian. Guardian News & Media Limited. Приступљено 3. 4. 2019. 
  18. ^ Oliver Reed Honored by Interstate Theaters Los Angeles Times 27. 6. 1969: d15.
  19. ^ Brunson, Matt (5. 7. 2018). „Blockers, The Curse of the Cat People, Let's Make Love among new home entertainment titles”. Creative Loafing Charlotte. Womack Digital, LLC. Приступљено 16. 9. 2019. 
  20. ^ Greenspun, Roger (26. 12. 1970). „screen: 'The Lady in the Car With Glasses and Gun':Samantha Eggar Stars in Mystery Story”. NY Times. The New York Times Company. Приступљено 16. 9. 2019. 
  21. ^ Kemp, Stuart (15. 11. 2011). „'The Devils' With Oliver Reed and Vanessa Redgrave Scares Up U.K. DVD Release”. Hollywood Reporter. Приступљено 16. 9. 2019. 
  22. ^ Alikhan, Anvar (28. 5. 2017). „Was Roger Moore the best James Bond ever? Or the worst?”. Scroll.in. Приступљено 2. 4. 2019. 
  23. ^ „Devil of an actor”. The Guardian. London: Guardian News & Media Limited. 7. 5. 1999. Приступљено 16. 9. 2019. 
  24. ^ Reed's Formula for Success Murphy, Mary B. Los Angeles Times 27 Mar 1971: a9.
  25. ^ Lee, Benjamin (20. 1. 2016). „Oliver Reed movie used by Isis to threaten Italy”. The Guardian. Приступљено 16. 9. 2019. 
  26. ^ Delaney, Tim; Madigan, Tim (22. 7. 2015). The Sociology of Sports: An Introduction (2nd изд.). McFarland Publishing. стр. 68. ISBN 9780786497676. 
  27. ^ Collings, Mark (31. 3. 2014). „When Stars Collide: Richard Harris On Drinking With Ollie Reed”. Sabotage Times. Архивирано из оригинала 12. 06. 2018. г. Приступљено 16. 9. 2019. 
  28. ^ „Oliver Reed Resurrected On Screen”. IMDB.com. 12. 4. 2000. Архивирано из оригинала 02. 01. 2007. г. Приступљено 16. 9. 2019. 
  29. ^ Schwartz 2001, стр. 142
  30. ^ „Oliver Reed”. IMDb. Приступљено 16. 9. 2019. 
  31. ^ Edgar & Kondek 1998, стр. 346
  32. ^ Sellers, Robert (19. 2. 2009). Hellraisers: The Life and Inebriated Times of Burton, Harris, O'Toole and Reed. Random House. стр. 149. ISBN 9781409050100. 
  33. ^ Jane, Warren. „Shy schoolgirl who stole the heart of Oliver Reed”. Express. Приступљено 16. 9. 2019. 
  34. ^ Sad' Oliver Reed cleared of blame for stand-in's broken back Weale, Sally. The Guardian 17 Dec 1993.
  35. ^ „When Oliver Reed lived in Guernsey”. Dukeofnormandie.com. Архивирано из оригинала 02. 04. 2015. г. Приступљено 18. 9. 2019. 
  36. ^ Rees, Jasper (4. 7. 2013). „What Fresh Lunacy is This? The authorised biography of Oliver Reed by Robert Sellers, review”. The Daily Telegraph. Telegraph Media Group Limited. Приступљено 18. 9. 2019. 
  37. ^ Prone, Terry (20. 7. 2013). „In good spirits: why actor Oliver Reed was always drunk but never bored”. Irish Examiner. Приступљено 18. 9. 2019. 
  38. ^ а б Cliff Goodwin (2011). "Evil Spirits: The Life of Oliver Reed". p. 141. Random House
  39. ^ „'Moon the Loon' tops poll as rock's most excessive rogue”. The Independent. 15. 7. 2015. 
  40. ^ Angus Konstam (2008) Piracy: The Complete History[мртва веза]. Osprey Publishing, Retrieved 11 October 2011
  41. ^ Festival del film Locarno. „Festival del film Locarno”. pardolive.ch. [мртва веза]
  42. ^ Sellers, Robert (2008). Hellraisers. Preface Publishing. стр. 128. ISBN 1906838364. 
  43. ^ „Oliver Reed, Diverse Actor For Film and TV, Dies at 61”. The New York Times. 3. 5. 1999. 
  44. ^ Adam (5. 5. 2014). „Oliver Reed's last drink in Malta”. Air Malta. Приступљено 17. 9. 2019. 
  45. ^ Blackstock, Colin (3. 5. 1999). „Oliver Reed dies after last drink”. The Guardian. Guardian News and Media Limited. Приступљено 17. 9. 2019. 
  46. ^ "The day Oliver Reed grabbed me by the balls" by Omid Djalili, The Guardian, 24 January 2016
  47. ^ Oliver, Ted (16. 5. 1999). „Ten-day farewell to king of hellraisers”. The Guardian. Guardian News and Media Limited. Приступљено 17. 9. 2019. 
  48. ^ Hogan, Dick (17. 5. 1999). „Oliver Reed given a rousing send-off in Cork”. Irish Times. Приступљено 17. 9. 2019. 
  49. ^ Gallagher, Paul (3. 10. 2016). „'I died in a bar of a heart attack': Oliver Reed predicts his own death in a TV interview from 1994”. Dangerous Minds. Приступљено 17. 9. 2019. 
  50. ^ „"ŽENA TREBA DA MI UDOVOLJAVA, A ZAUZVRAT MOŽE DA MI RODI DECU": Izjave ovog glumca su NAJLUĐE!”. Srbija danas. 25. 9. 2016. Приступљено 18. 9. 2019. 

Литература[uredi | uredi izvor]

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Оливер_Рид&oldid=27675879”