Podunavski partizanski odred

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Podunavski partizanski odred
Jugoslovenska partizanska zastava
Postojanjeseptembar 1941 — septembar 1942.
Mesto formiranja:
Belegiš
DeoNarodnooslobodilačka vojska Jugoslavije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije
Komandanti
KomandantPetar Relić[a]
Politički komesarStevan Doronjski[a]

Podunavski narodnooslobodilački partizanski odred bio je partizanski odred formiran septembra 1941. u okolini Belegiša. Prilikom formiranja imao je jako malo boraca. Komandant odreda bio je Petar Relić, a politički komesar Stanko Paunović Veljko.[1]

Zajedno sa Fruškogorski odredom do jula 1942. izveo je preko 200 akcija na posade, kolone i transporte neprijatelja, uglavnom delujući u širem rejonu Fruške gore. Sredinom 1942, posebno u vreme bitke za žetvu, borbena aktivnost Podunavskog i Fruškogorskog odreda proširila se na područje čitavog Srema. Početkom septembra 1942. Podunavski odred je reorganizovan u Drugi podunavski bataljon, koji je uključen u tada formirani Treći sremski partizanski odred.[2][3]

Formiranje odreda[uredi | uredi izvor]

Nakon okupacije Jugoslavije, aprila 1941. Srem je uključen u sastav Nezavisne države Hrvatske (NDH), marionetske države, kojom su rukovdili pripadnici ustaškog pokreta. Kako je u Sremu, a posebno njegovom jugoistočnom delu postojala brojna nemačka nacionalna manjina, prostor jugoistočnog Srema (od Boljevaca, na Savi do Slankamena, na Dunavu), sa centrom u Zemunu, nalazio se od aprila do oktobra 1941. pod upravom nemačkog vojnog zapovednika u Srbiji, kao interesno privredno područje.[4]

Kako bi izbegla eventualno hapšenje od strane Nemaca ili ustaša, nakon napada na Sovjetski Savez i početka ustanka u Srbiji, jula 1941, grupa članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) iz Krčedina, kod Inđije, prešla je u obližnje selo Nove Karlovce (Sase). Nakon što su početkom avgusta 1941. sečenjem telefonsko-telegrafskih žica na železničkoj pruzi Inđija—Stara Pazova, izveli manju diverzantsku akciju[5] članovi grupe su odlukom Okružnog komiteta KPJ za Srem prešli u Staru Pazovu, gde su smešteni po kućama Slovaka.[6]

Spomenik palim borcima u Belegišu

Tokom boravka „krčedinske grupe” u Staroj Pazovi, članovi Okružnog komiteta KPJ za Srem razmatrali su gde bi bilo najefektnije poslati pripadnike grupe, kako bi radili na organizovanju ustanka. Kako je u noći 21/22. avgusta 1941. izvrešno bekstvo grupe zatvorenika-komunista iz sremskomitrovačkog zatvora, koji su zajedno sa grupom članova KPJ iz okoline Sremske Mitrovice, prešli na Frušku goru, odlučeno je da se „krčedinska grupa” uputi u sremsko Podunavlje, sa ciljem političkog delovanja u selima Belegiš, Surduk i Novi Karlovci, radi stvaranja organizacija Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Prilikom odabira mesta, u kome bi se bazirali, na predlog Pavla Tarabića Zmaja izabran je Belegiš, pošto je poznavao Nikolu Marinkovića Mitančeta iz ovog mesta, za koga je smatrao da će im pružiti neophodnu pomoć u radu.[6]

Dolaskom grupe na salaš Joce Marinkovića, Nikolinog oca, koji se nalazio u belegiškom ataru, uspostavljena je veza sa Mitančetom, koji je prihvatio saradnju i upoznao ih sa političkom situacijom u selu, raspoloženjem seljaka i dr. On je oko sebe odmah počeo da okuplja grupu istomišljenika, koja je počela da radi na organizovanom sakupljanju priloga za partizane, koji su bili u namirnicama i novcu. Kako bi ispunili zadatak, koji su dobili od Okružnog komiteta KPJ za Srem i Sreskog komiteta KPJ za Staru Pazovu, pripadnici „krčedinske grupe” otpočeli su sa radom na formiranju partijskih i skojevskih organizacija u Belegišu, Surduku i Slankamenu, gde su postojali politički uslovi i raspoloženje meštana da otpočne borbu protiv okupatora. Nakon više desetina sastanaka sa pojedincima i grupama, već krajem 1941. Belegiš i Surduk postali su značajna uporišta Narodnooslobodilačkog pokreta u ovom delu Srema,[6][7] a imali su i svoja ilegalna „partizanska imena” — Belegiš je nazivan Brod, Surduk Šangaj, a Novi Karlovci Krst.[8]

Odluku o formiranju Podunavskog partizanskog odreda doneo je Okružni komitet KPJ za Srem u prvoj polovini septembra 1941, nakon što je prethodno doneta odluka o formiranju Fruškogorskog partizanskog odreda. Pismenu odluku Okružnog komiteta, koju je potpisao „Stari” (Aćim Grulović), na salaš Joce Marinkovića u Belegišu, polovinom septembra doneo je Janko Čmelik, sekretar Sreskog komiteta KPJ za Staru Pazovu. U odluci o formiranju odreda, dati su pored uputstva za formiranje i zadaci koje je trebalo da vrši — sabotaže, manje oružane akcije, kao i politički rad u selima sremskog Podunavlja. Kako je odred predstavljao jezgro za širenje ustanka, Okružni komitet je smatrao da veće akcije treba da izvodi zajedno sa mesnim desetinama i članovima KPJ i SKOJ, koji su se nalazili na terenu. Zajedno sa odlukom, Čmelik je borcima doneo i tekst partizanske zakletve, koju su položili istog dana.[9]

Jezgro Podunavskog partizanskog odreda, prilikom formiranja, činila su sedmorica partizana — Petar Relić Čeda (komandant), Stevan Doronjski Franja (politički komesar), Dušan Kosanović Duka, Paja Tarabić Zmaj, Milenko Brkić Mika, Dušan Lazarević iz Krčedina i Miloš Šikić iz Opova. Ubrzo potom borac odreda postao je i Nikola Marinković Mitanče iz Belegiša. Od osmorice prvih boraca, polovina su bili članovi Komunističke partije — Relić, Doronjski, Brkić i Lazarević.[9]

Borbeni put Podunavskog odreda[uredi | uredi izvor]

Narodni heroji[uredi | uredi izvor]

Neki od boraca Podunavskog partizanskog odreda koji su proglašeni za narodne heroje:

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b prilikom formiranja odreda

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Atanacković 1968, str. 158.
  2. ^ Vojna enciklopedija 9 1975, str. 113.
  3. ^ Leksikon NOR 2 1980, str. 858.
  4. ^ Atanacković 1968, str. 83.
  5. ^ Zorkić 1981, str. 38.
  6. ^ a b v Zorkić 1981, str. 24.
  7. ^ Zorkić 1981, str. 26.
  8. ^ Zorkić 1981, str. 30.
  9. ^ a b Zorkić 1981, str. 22—23.

Literatura[uredi | uredi izvor]