Suvalkski koridor

Koordinate: 54° 12′ S; 23° 24′ I / 54.2° S; 23.4° I / 54.2; 23.4
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
54° 12′ S; 23° 24′ I / 54.2° S; 23.4° I / 54.2; 23.4
Prikaz Suvalkskog koridora
  Litvansko-poljski koridor
Karta Evrope:
  Članice NATO
  Članice ODKB
  Litvansko-poljska granica

Suvalkski koridor (blr. сувалкскі калідор, litv. Suvalkų koridorius, polj. korytarz suwalski, rus. сувалкский коридор),[a] poznato i kao Suvalkska prevlaka (litv. Suvalkų tarpas, polj. przesmyk suwalski), rijetko je naseljeno područje oko granice Litvanije i Poljske, a nalazi se na najkraćem putu između Bjelorusije i ruske eksklave Kalinjingradske oblasti na poljskoj stranice granice. Ime je dobio po poljskom gradu Suvalki, a ova geostrateška tačka postala je od velikog strateškog i vojnog značaja otkako su Poljska i baltičke države pristupe Organizaciji Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO).

Poljsko-litvanska granica je obrazovana nakon Suvalkskog sporazuma 1920, ali je imao mali značaj u međuratnom periodu, pošto su se poljske zemlje protezale dalje na sjeveroistok, dok je tokom Hladnog rata Litvanija bila dio Sovjetskog Saveza, a Poljska članica Organizacije Varšavskog sporazuma, kojeg je predvodio Sovjetski Savez. Raspad Sovjetskog Saveza i Organizacije Varšavskog sporazuma učvrstili su granice koje su presjecale najkraći kopneni put Kalinjingrada i Bjelorusije.

Kako su baltičke države i Poljska na kraju pristupe NATO, ovaj uski granični pojas između Poljske i Litvanije postao je ranjiv za vojni blok, ukoliko bi izbio hipotetički vojni sukob Rusije i Bjelorusije s jedne strane i NATO s druge, zauzimanje 65 km dugog zemljanog pojasa između Kalinjingradske oblasti i Bjelorusije bi vjerovatno ugrozilo pokušaje NATO da brani baltičke države. Strahovanje NATO zbog Suvalkskog koridora pojačala su se nakon ruske aneksije Krima i izbijanja rata u Donbasu 2014, a dodatno je poraslo s početkom ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Ove briga podstakle su NATO da poveća vojno prisustvo u tom području, a događaji su pokrenuli trku u naoružanju.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Litvansko-poljska granica i Kalinjingradsko pitanje

Suvalkska prevlaka je rijetko naseljeno područja u sjeveroistočnoj Poljskoj, odnosno u Vojvodstvu podlaskom. To je brdovita oblast, jedna od najhladnijih u Poljskoj,[1] a nalazi se na zapadnom kraju Istočnoevropske nizije. Presjecaju je brojne riječne doline i duboka jezera (kao što su Hanjča i Vigli), dok su široka prostranstva prekrivena gustim šumama (uključujući Avgustovsku prašumu) i močvarama, poput onih u Nacionalnom parku Bebža.[2][3] Na zapadu se naslanja na jezerima bogatu Mazuriju. Područje je relativno slabo razvijeno — osim šumarskih preduzeća, industrija je slabo razvijena, mreža puteva je rijetka, a najbliži veći aerodrom je udaljen nekoliko stotina kilometara;[3][4] samo dva glavna puta (s najmanje jednom trakom u oba pravca) i jedna željeznička linija povezuju Poljsku i Litvaniju.[5][6] Područje je naseljeno nacionalnim manjinama, naročito Ukrajincima, Litvancima (nedaleko od granice s Litvanijom) i Rusima (malobrojni u Poljskoj).[2][7]

Poljska i Litvanija su postale nezavisne države poslije Prvog svjetskog rata i otpočele su borbe za uspostavljanje kontrole nad površinom koju su vojno mogle da drže. Dok je Litvanije potraživala većinski poljski Suvalki i Vilnjus, na kraju nije uspjela uspostavila kontrolu nad njima. Dogovoreno da Suvalki pripadne Poljskoj prema odredbama Suvalksog sporazuma, dok je Vilnjus zauzela Poljska operacijom pod lažnom zastavom poznatijom kao Želigovskova pobuna.[8] U međuratnom periodu, Suvalkska oblast bila je istureni dio Poljske okružen Litvanijom i Istočnom Pruskom (dio Njemačke) i imala ja mali strateški značaj.[3]

Tromeđa Rusije, Litvanije i Poljske nedaleko od Vištitisa (fotografisano s poljske strane) označava sjeverozapadni kraj Suvalkske prevlake. Rusije je lijevo, a Litvanija desno.

Nakon Drugog svjetskog rata, okolina Kenigsberga (ubrzo poslije rata preimenovan u Kalinjingrad) uključena je u sastav Rusije, savezne republike Sovjetskog Saveza, i bila je zatvoreno područje tokom većeg dijela sovjetskog doba;[9] Litvanija je postala savezna republika Sovjetskog Saveza, dok je Poljska pala pod sovjetsku sferu uticaja i pridružila se Organizaciji Varšavskog sporazuma. Sve od raspada Sovjetskog Saveza, jedini istočni i sjeveri susjed Poljske bio je Sovjetski Savez, tako da je, kao i u međuratnom periodu, oblast bila od male važnosti u vojnom smislu.[6][10] To se promijenilo 1991, kada je Kalinjingradska oblast postala polueksklava Rusije, uklinjena između Poljske i Litvanije, oba susjeda Bjelorusije, ali nijedna se nije graničila sa „kopnenim” dijelom Rusije. Susjedi Kalinjingradska oblasti stupili su u Evropsku uniju i Organizaciju Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO), a istovremeno, samo 65 km poljske teritorije razdvaja dvije oblasti suparničke Organizacije Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti i Savezne Države, čije su članice Bjelorusija i Rusija.[5] Bivši estonski predsjednik Tomas Hendrik Ilves tvrdio da je smislio naziv „Suvalkska prevlaka” prije sastanka sa Urzulom fon der Lajen, koja je bila ministar odbrane Njemačke, u aprilu 2015. kako bi istakao ranjivost tog područja za baltičke države.[11]

Građanski interesi[uredi | uredi izvor]

Ruski koridor[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Ograničenja tranzitnog saobraćaja sa Kalinjingradskom oblašću

Prvi put o posebnom koridoru između Kalinjingrada i Bjelorusije (koji je planiran da ide preko Poljske) razgovarali su tokom sastanka 1990. Jurij Šemonov, visoki zvaničnik u Kalinjingradskoj oblasti, i Nikolaj Riškov i Mihail Gorbačov, sovjetski premijer i predsjednik. Dok je Riškov podržavao tu ideju, Gorbačov je stavio veto na prijedlog, pozivajući drugo dvojicu da „prestanu da šire paniku”.[12]

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Kalinjingrad je bio odsječen od Rusije, pa su Rusi nastojali da obezbjede tranzitni put od eksklave do kopnene Rusije preko Bjelorusije. Poslije nekih početnik priprema, uključujući potpisivanje sporazuma koji je Poljsku i Rusiju obavezao da otvore granični prelaz kod Goldapa, ruska vlada je objavila namjeru da izgradi poseban „komunikacioni koridor” između kontrolnog punkta i Grodna u Bjelorusiji, opravdavajući odluku regionalno bliske ekonomske veze sa zemljom. Rusija, koja je tu ideju saopštila poljskoj strani 1994, dodatno je nastojala da zaobiđe Litvaniju, s kojom je imala zategnute diplomatske odnose. U početku, ideja je izazvala malo interesovanja,[13] ali su opsežne rasprave uslijedile 1996, kada je ruski predsjednik Boris Jeljcin izjavio da će pregovarati sa poljskom strani da traži dozvolu za izgradnju autoputa, navodeći visoke troškove tranzita preko Litvanije.[14]

Najviši zvaničnici poljske vlade odbili su taj prijedlog.[15] Među glavnim razlozima bila je činjenica da je među Poljacima taj prijedlog previše zvučao kao zahtjev Njemačke za eksteritorijalnom vezom preko Poljskog koridora neposredno prije njemačke invazije na Poljsku 1939, pa je stoga viđen kao neprihvatljiv.[16][17] Osjećaj je pojačan upornom upotrebom termina „koridor” među ruskim zvaničnicima.[18][19] Aleksandar Kvašnjevski, tadašnji poljski predsjednik, izrazio je zabrinutost zbog uticaja investicije na životnu sredinu,[14] dok su neki političari iz tadašnje vladajuće koalicije (SDL—PNP) tvrdili da bi koridor prouzrokovao pogoršanje diplomatskih odnosa Poljske i Litvanije.[13][20] Bilo je izvještaja da je Vojvodstvo suvalksko započelo razgovore o koridoru kako bi ublažilo svoje ekonomske probleme i čak potpisivalo sporazum sa vlastima Grodnjenske oblasti o promovisanju njegove izgradnje preko graničnog prelaza u Lipščanu, ali je Cezari Ćeslukovski [pl], tadašnji vojvoda suvalkski, za kojeg su mediji smatrali da podržava ideju, negirao da je ikada podržao prijedlog, a nijedan dokaz za to (kao što su planovi ili procjene troškova) nije pronađen tokom unutrašnje istrage.[13] Kada je poljska Generalna direkcija za javne puteve [pl] ažurirala svoje planove za mrežu brzih puteva 1996, predložena veza nigdje nije pronađena.[21]

Tema se vratila 2001. i 2002, kada su Poljska i Litvanija pregovarale o pristupanju Evropskoj uniji. Ruski građani u Kalinjingradu su se suočila sa mogućnošću da će morati koristiti pasođe i aplicirati za vize radi prelaska granica novih članica EU, što je izazvalo negodovanje u ruskoj štampi. Zbog toga je Rusija predložila Evropskoj komisiji da odobri pravo na dvanaestočasovni besplatan tranzit za građane ove oblasti kroz posebne koridore u Poljskoj i Litvaniji, ali je prijedlog odbačen.[22] Još jedan prijedlog, sa zapečaćenim vozovima, takođe nije dobio odobrenje; na kraju je dogovoreno da se uvedu posebne dozvole za ruske državljane koji putuju u/iz Kalinjingradske oblasti radi tranzita kroz Litvaniju (ali ne i Poljsku),[19] poznati kao Dokument za olakšani željeznički tranzit i Dokument za olakšani tranzit za željeznička i drumska putovanja.[23]

Kalinjingradsku oblast od tada uglavnom snabdijevaju teretni vozovi koji prolaze kroz Litvaniju. Međutim, u znak odmazde zbog ruske invazije na Ukrajinu, Litvanija je 17. juna 2022. počela da blokira isporuku sankcionisane robe u enklavu drumom ili željeznicom, pozivajući se na smjernice EU o sankcijama.[24] Smjernice su zatim razjašnjene na način da je željeznički saobraćaj izuzet od ograničenja sve dok je obim isporuka ostao u okviru prethodnog obima potrošnje,[25] ali je tada Šlauljajska banka, banka koja opslužuje tranzitna plaćanja, objavila da će odbiti da prihvati plaćanje u rubljama od 15. avgusta i bilo kakva plaćanja od ruskih subjekata od 1. septembra.[26] Tranzit je i dalje moguć plaćanjem drugih banaka, ali se očekivalo da će u septembru 2022. postati još opterećujući ker će se plaćanja za svaku uslugu transporta obrađivati samo u skladu sa smjernicama litvanskog regulatora za borbu protiv prevara.[27] Ostaje još mogućnost da brodovi ide od Sankt Peterburga do Kalinjingrada, ali ova ruta može biti nedostupna zimi jer se sjevernija luka može zalediti.[28]

Ekonomska infrastruktura EU[uredi | uredi izvor]

Kroz Suvalkski koridor je prolazi nekoliko kritičnih koridora, jer je to jedina kopnena ruta između Baltičkih država i ostatka Evropske unije i NATO.

Glavni članak: Evropski put E67

Strateška komunikaciona arterija, poznata u Evropskoj mreži međunarodnih puteva kao E67 ili kao Via Baltica (brzi put S61 na poljskoj strani ili autoput A5 na litvanskoj strani), prolazi kroz Suvalkski koridor.[29] Dio je Sjevernomorsko-baltičkog koridora (ranije Baltičko-jadranski koridor),[30] jednog od ključnih ruta Transevropske transportne mreže koja povezuje Finsku i Baltičke države sa ostatkom Evrope.[31] Od aprila 2024. poljski brzi put je skoro završen; jedini segment koji još nije otvoren je obilaznica oko Lomže, za koju se očekuje da će biti otvorena u maju 2025. godine.[32][33][34] Na litvanskoj strani, postojeći autoput A5 se unaprjeđuje u dvostruki autoput sa raskrsnicama različitih nivoa. Predviđeno je da dionica autoputa blizu Suvalkskog koridora bude završena do 2025. godine.[35]

Glavni članak: Rail Baltica

Rail Baltica je projekat, trenutno u izgradnji, koji bi trebao poboljšati postojeću vezu baltičkih država i ostatka Evropske unije stvaranjem nove, jedinstvene magistralne linije evropskog kolosijeka koja ide preko baltičkih država od Kaunasa do Talina i na kraju ispod Finskog zaliva u Helsinki. Razlog je taj što baltičke državne željeznice i dalje koriste širi ruski kolosijek, dok je velika većina poljskih voznih sredstava prilagođena standardnom kolosijeku, uobičajenom u zapadnoj Evropi.[36] Očekuje se da će poljski dijelovi biti završeni do 2028, ali od februara 2024. građevinski radovi u Poljskoj već kasne 3 godine i nema garantovanog finansiranja za dionicu između Elka i poljsko-litvanske granice.[37]

Gasna interkonekcija Poljska—Litvanija otvorena 1. maja 2022, jedina je zemaljska veza između baltičkog i finskog sistema gasovoda i ostatka Evropske unije. Zbog njenog strateškog značaja, Evropska unija je interkonekciju prepoznala kao projekat od zajedničkog interesa [en].[38] LitPol Link je pravac za jedini kopneni visokonaponski električni vod između Poljske i Litvanije, otvoren krajem 2015. godine.[39] Jedan visokonaponski električni vod do Litvanije je u fazi planiranja, jer je planirani pomorski Harmony Link (preko Klajpede) ekonomski neizvodljiv.[40]

Suvalkski koridor je važno ograničenje za civilni vazdušni prostor od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Zbog sankcija Rusiji i Bjelorusiji, avijacija ovih zemalja možda neće letjeti kroz Evropsku uniju, uključujući i Kalinjingrad. Međutim, Rusija je takođe zabranila prevoznicima iz Evropske nije tranzit preko svoje teritorije, a avio-kompanije iz Evropske unije su pozvane da ne lete iznad Bjelorusije.[41][42] Dakle, jedini mogući način da civilni avioni lete iz baltičkih Država ili Finske ka jugu je kroz Suvalkski koridor, ili preko Baltičkog mora.

  • Civilna infrastruktura koja prolazi kroz Suvalkski koridor
  • Evropski put E67, postepeno nadograđen na standarde brzih puteva
    Evropski put E67, postepeno nadograđen na standarde brzih puteva
  • Napredak na autoputu S61 u Poljskoj, koji vodi do Suvalkskog koridora, april 2024. Zelena boja: otvoreno, crvena boja: u izgradnji.
    Napredak na autoputu S61 u Poljskoj, koji vodi do Suvalkskog koridora, april 2024. Zelena boja: otvoreno, crvena boja: u izgradnji.
  • Planirana ruta Rail Baltica
    Planirana ruta Rail Baltica
  • Ruta gasne interkonekcije Poljska—Litvanija
    Ruta gasne interkonekcije Poljska—Litvanija
  • LitPol Link, visokonaponski električni vod koji povezuje Poljsku i Litvaniju
    LitPol Link, visokonaponski električni vod koji povezuje Poljsku i Litvaniju

Vojna razmatranja[uredi | uredi izvor]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Linije fronta tokom Druge bitke na Mazurskim jezerima 18. februara 1915, vođene u oblasti Suvalkskog koridora.
Oklopna vozila NATO u prolazu kroz bivši granični prelaz Budžisko—Kalvarija u Litvaniju u okviru operacije Dragoon Ride, 2015. godine.

Mnogo prije nego što je Suvalkski koridor postao briga za NATO, nekoliko vojnih bitaka ili operacija se odvilo na tom području. Na primjer, tokom Napoleonove invazije na Rusiju, dio njegove vojske, koji je u zemlju prešao iz Varšavskog vojvodstva, koristi je Suvalkski koridor kao lansirnu rampu za invaziju, a početkom 1813, kada su ostaci njegove vojske povukla, prešla je koridor od Kaunasa prema Varšavi. Obje bitke na Mazurskim jezerima tokom Prvog svjetskog rata prošle su ili su neposredno vođene na teritoriji. Tokom invazije na Poljsku, kojom je započet Drugi svjetski rat, najveći dio akcije je zaobišao to područje, dok je Crvena armija 1944. jednostavno napredovala u Istočnu Prusku i nije došlo do veće bitke u tom području.[5]

Poljska i Litvanija su pristupile NATO 1999. i 2004. godine. S jedne strane, to je značilo da je Kalinjingradska eksklava bila okružena državama članicama NATO, ali s druge strane, to je stvorilo geostratešku tačku za vojni savez, jer sve trupe koje su snabdjevene kopnom moraju proći kroz Suvalkski koridor. U slučaju njenog zauzimanja, baltičke države bi bilo okružene Rusijom i Bjelorusijom, ruskim saveznikom.[43] Čak i ako Bjelorusija ili Rusija nisu fizički prisutne u koridoru, ipak je dovoljno uzak da rakete kratko dometa stacionirane u bilo kojoj zemlji mogu da gađaju sve vojne zalihe koje dolaze kroz koridor, dok su alternativni putevi isporuke, takođe ugroženi od protivvazdušnih ili protivbrodskih raketa stacioniranih u Kalinjingradskoj oblasti.[44][45] Zbog svog strateškog značaja za NATO i baltičke države, opisan je kao jedno od žarišta NATO,[2] njegova „Ahilova peta”[46] i nazvan je savremenom verziju Fuldskog koridora.[47][48][49][50]

U početku, ova ranjivost je bila relativno malo zabrinjavajuća jer je tokom većeg dijela 1990-ih Rusija bila u dubokoj depresiji, što je zahtijevalo velike rezove vojnog budžeta.[17] Iako je imala vojsku značajne brojnosti, bila je loše opremljena i niskih vojnih sposobnosti.[51] Pored toga, odnosi Rusije i NATO bili su srdačniji u to vrijeme, jer Rusija nije bila otvorena neprijateljski nastrojena prema NATO, što je potvrđeno prilikom potpisivanja Osnivačkog akta iz 1997, a smatralo se da će Rusija na kraju postati pacifistička demokratija, smanjujući svoje vojno i nuklearno prisustvo.[52][b] Obaveza NATO da ne gradi stalne baze iza rijeke Odre, činila se razumnom prema tome.[47]

Tenkovi prelaze vodenu prepreku na poligonu Goža [ru], Grodnjenska oblast, Bjelorusija, 30 km od Suvalkskog koridora, tokom vježbe Slovensko bratstvo 2020.
Višecevni bacači raketa tokom vježbe Zapad 2021. poligonu Obuz—Lesnovski [ru] kod Baranaviča, Bjelorusija
Njemački vojnik usmjerava tenk iz vode. Dio vježbi Gvozdeni vuk 2017. u Litvaniji

Eskalacija tenzija[uredi | uredi izvor]

Kvalitativno i kvantitativno poboljšanje naoružavanja počelo je s početkom stupanja na vlast Vladimira Putina.[51] Rakete Iskander kratkog dometa (500 km), koja mogu nositi nuklearne bojeve glave, postavljene su 2018. godine.[54][55] Dodatne instalacije su raspoređene krajem 2010-ih, uključujući više oružja za uskraćivanje područja, kao što su protivbrodske rakete Bastion-P i Oniks i prativvazdušni raketni kompleks S-400.[56][57][45]

Uopšten govoreći, kaže se da je značaj koridora među zapadnim nacijama u početku bio potcijenjen zbog činjenice da su zapadne zemlje nastojale da normalizuju odnose sa Rusijom.[5] Stoga je većina aktivnosti NATO bila koncentrisana na manevre i vježbe, a ne na odvraćanje.[58] Do promjene u politici došlo je postepeno nakon ruske invazije na Ukrajinu 2014. godine.[44][59][60] Nakon Velškog samita 2014, a zatim i Varšavskog samita 2016, članice NATO su se složile o većem vojnom prisustvu u istočnom članicama NATO, što se ostvarilo kao Prošireno napredno prisustvo NATO.[61][62] Poljska strana je 2018. predložila da se stacionira stalna oklopna divizija u oblasti Bidgošč—Torunj (poznata kao „Fort Tramp”) uz finansijsku podršku od 2 milijarde dolara,[60] ali NATO nije pristao na to jer se plašio da će potencijalno narušiti Osnivački akt iz 1997, koji, između ostalog, ograničava sposobnost NATO da izgradi stalne baze pored Suvalkskog koridora.[63][64]

Dok se stalna vojna baza na kraju nije pojavila, vojna situacija u regiji je stalno eskalirala, a čini se da je taktika odvraćanja samo povećala koncentraciju vatrene moći na obje strane. Nekoliko vojnih vježbi, uključujući vježbe Zapad 2017, Zapad 2021. i Saveznička riješenost 2022. u Bjelorusiji i Kalinjingradskoj oblasti i druge koje su bile neočekivane[7] i NATO vježbe Gvozdeni vuk 2017. u Litvaniji, kao i neke od godišnjih operacija Udar sablje[65] u području Suvalkskog koridora. Oko 20.000 vojnika sa 3500 vojnih vozila učestvovao je u NATO vježbi Dragon 24 u sjevernoj Poljskoj.[66]

Ruske snage nisu pustile Bjelorusiju poslije vježbi 2022. i izvršile su invaziju na Ukrajinu sa sjevera u februaru i martu te godine. Kako se rat na istočnoj granici NATO rasplitao, NATO je poslao još trupa na svoj istočni bok,[67][68] iako su njeni predstavnici rekli da neće uspostaviti stalno prisustvo na svojim istočnim granicama.[69] Situacija u toj oblasti se dodatno intenzivirala nakon litvanske deklaracije o zabrani tranzita sankcionisane robe preko njene teritorije.[70] Kako se bezbjednosna situacija ubrzano pogoršavala na istoku, ministri inostranih poslova Litvanije i Islanda rekli su da je Rusija efektivno odbacila sporazum iz 1997,[71] što je posredno podržao i zamjenik Generalnog sekretara NATO Mirča Đeoana.[72] Međutim, do kraja 2023, nekoliko procjena je pokazalo da je prijetnja postala mnogo manja nakon što je invazija počela. Sugerisali su da zaglavljivanje ruskih trupa u istočnoj i južnoj Ukrajini, pristupanjem Švedske i Finske NATO i promjena u taktici vojnog saveza koja je vidjela da je više trupa raspoređeno na granicama NATO, znači da je mnogo manje vjerovatno da će Rusija započeti novi rat.[28][73]

Trenutni položaj snaga[uredi | uredi izvor]

NATO i članice saveza[uredi | uredi izvor]

Od proljeća 2022. jedinice NATO ili država članica najbliže Suvalkskom koridoru su:

  • 900 njemačkih vojnika[74] zajedno sa češkim, norveškim i holandskim trupama, ukupno oko 1600 ljudi, zajedno sa Mehanizovanom pješadijskom brigadom Željezni vuk, raspoređeni su u multinacionalnoj diviziji NATO u litvanskoj Rukli, 140 km od granice.[75] Brigada je naoružana tenkovima Leopard 2, borbenim vozilima pješadije Marder i samohodnim haubicama Pancerhaubice 2000.[76] Njemački ministar odbrane Boris Pistorius je u junu 2023. najavio da će Njemačka povećati svoje prisustvo na 4000 vojnika, ali se dolazak cijele brigade očekuje tek 2027. godine.[77] Projekat vrijedan 300 miliona evra predviđa proširenje vojne baze.[78] Podjedinica brigade Željezni vuk, Mehanizovani ulanski bataljon Velike vojvotkinje Birute, stacionirana je u Alitusu, 60 km od poljsko-litvanske granice. Pored toga, vojna baza u Rudininkaiju, koja se nalazi 35 km južno od Vilnjusa i oko 125 km od Suvalkskog koridora, dobila je naređenje da se hitno ponovo aktivira nakon što je Sejm usvojio zakon o tome.[79] Baza je ponovo otvoren 2. juna 2022. i može da primi 300 vojnika.[80]
  • Američki odred veličine bataljona (800 ljudi) iz 185. pješadijskog puka (od sredine 2022) zajedno sa poljskom 15. mehanizovanom brigadom, kao i 400 britanskih kraljevskih draguna i nekim rumunskim i hrvatskim trupama. Ove trupe su stacionirane kod poljskih gradova Ožiš i Bemovo Piskije, otprilike na istoj udaljenosti od granice kao i Rukla.[81][82] Snage su naoružane američkim M1 Abrams i poljskim modifikovanim T-72 tenkovima, Strajkerom, M3 Bredli i poljskim borbenim vozilima pješadije BVP-1, hrvatskim raketama M-92 i rumunskim sistemima protivvazdušne odbrane.[36][76] Brigade u obje zemlje djeluju po principu rotacije. Poljski i litvanski domaćini brigada potpisale su sporazum o međusobnoj saradnji 2020, ali za razliku od operacije sa stranim snagama, one nisu podrijeđene komandi NATO.[83][84]
  • 14. protivtenkovski artiljerijski puk, pod poljskom komandom, bio je u garnizonu u Suvalkiju i naoružan izraelskim projektilima Spajk-LP. Puk je nakratko degradiran u eskadrilu, jer je posjedovao zastarjelu opremu.[36] Ostale snage u oblasti pod poljskom komandom uključujući artiljerijski puk u Vengoževu, mehanizovanu brigadu u Gižicku i protivvazdušnu jedinicu u Goldapu.[46]
  • Do 40.000 vojnika u okviru Snaga za reagovaranje NATO, aktiviranih 25. februara 2022. nakon ruske invazije na Ukrajinu, koje su dostupne u kratkom roku.[85]

Generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg je u junu 2022. obećao više oružja i trupa baltičkim državama, nastojeći da poveća prisustvo NATO na nivou brigade u svakoj od baltičkih država i Poljskoj (3000—5000 vojnika u svakoj zemlji), dok su Snage za odgovor NATO biće povećane na 300.000 vojnika.[86]

Rusija i Bjelorusija[uredi | uredi izvor]

Kalinjingradska oblast je veoma militarizovano područje koje je podrijeđeno komandi Zapadnog vojnog okruga.[87] Sve do ruske invazije na Ukrajinu 2022, u Zapadnom vojnom okrugu se nalazila najbolja oprema i najopremljenije vojne snage kojima je Rusija raspolagala.[88] U periodu 1997. do 2010, cijela oblast je organizovana kao posebna regija pod jedinstvenom komandom svih snaga koje su tu bile raspoređene. Kalinjingrad je štab Baltičke flote i štab 11. armijskog korpusa, koji ima široke mogućnosti protivvazdušne odbrane i čije su divizije prošle opsežnu modernizaciju krajem 2010-ih.[89] Prema Konradu Muziku, autoru detaljne studije o snagama vojnog okruga, jedinice stacionirane u Kalinjingradu dozvoljavaju borbu srednjeg intenziteta u toj oblasti bez podrške iz kopnene Rusije. Grad Gusev, u istočnom dijelu oblasti, na samo 50 km od tromeđe Vištitis, domaćin je 79. motorizovanog streljačkog puka (BMP-2 i samohodne haubice 2S19) i 11. tenkovskog puka (90 tenkova, većina T-72B1, najmanje 23 su noviji T-72B3).[90][91] Raketne jedinice su stacionirane u vojnom aerodromu Černjahovsk (raketni lanseri Iskander), dok se većina jedinica PVO (višecjevni bacači raketa BM-30 Smerč i BM-27 Uragan) nalaze se u okolini Kalinjingrada. Kalinjingrad takođe ima kapaciteta za vođenje radioelektronskog rata,[88] u kojem su ruske snage nasljedile mnogo iskustva iz sovjetskog doba i stekle ga tokom operacija hibridnog ratovanja kao što je u Donbasu.[92]

Rusija nije zvanično potvrdila da li ima nuklearne bojeve glave u eksklavi, ali se zna da rakete Iskander mogu da nose takvo oružje.[93] Federacija američkih naučnika objavila je 2018. fotografije na kojima se vidi kako je skladište oružja sjeverozapadno od Kalinjingrada nadograđeno na način koji omogućava skladištenje nuklearnog oružja.[94] Pored toga, litvanski ministar odbrane Arvidas Anušauskas je tvrdio da Rusija već imala nuklearno oružje u eksklavi.[95][96]

Bjeloruska vojna komanda, iako je nezavisna kao vojna komanda suverene države, organizaciono se uskladila sa ruskom komandom i u mnogim vidovima je u potpunosti ili suštinski zavisna od ruskih odbrambenih institucija i izvođača, dok je upornim nedovoljnim ulaganjem u sopstvenu vojsku i produbljivanje veza sa Rusijom svoju vojsku ostavila sa niskim ofanzivnim sposobnostima, pri čemu je jedina izvodljiva uloga bila podrška glavnim ruskim snagama.[97][98] Na primjer, zemlje imaju zajedničku protivvazdušnu odbranu, uključujući i komandu.[99] Na bjeloruskoj strani ima relativno malo jedinica — štab Zapadne operativne komande (jedan od dvije komande u Bjelorusiji), kao 6. mehanizovana brigada u Grodnu (protivvazdušne rakete S-300),[100] dok se vazdušna dejstva mogu izvoditi iz vojne vazduhoplovne baze u Lidi.[98] Dobili su neka ruska pojačanja uoči vježbe Zapad — 2021, uključujući još raketa S-300 u Grodnu,[101] i početkom 2022. kada su rakete S-400 postavljene u Gomeljskoj oblasti. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je u maju 2022. objavio da je kupio Iskandere i rakete S-400 od Rusije.[102]

Strategija[uredi | uredi izvor]

Napad[uredi | uredi izvor]

Među zapadnim vojnim istraživačkim centrima postoji širok konsenzus da bi svaki hipotetički napad na NATO uključivao pokušaj zauzimanja Suvalkskog koridora, što bi stavilo baltičke države u okruženje.[60] Kao razlog hipotetičkog napada ne vidi se ruska okupacija tri bivše sovjetske republike, nego da se posije nepovjerenje u sposobnosti NATO, da se diskredituje vojni savez i da se potvrdi položaj Rusije kao jedne od glavnih vojnih sila.[7][60] Mogući scenario za takav potez iznio je penzionisani ruski pukovnik i televizijski komentator Igor Korotčenko, koji je predložio ruskog zauzimanje Suvalkskog koridora i švedskog ostrva Gotland uz ometanje radio signala NATO, kako bi uspostavili djelotvornu vojnu kontrolu nad svim mogućim putevima snabdijevanja baltičkim državama.[103] Drugo mišljenje je iznio Franc-Stefan Gadi iz Međunarodnog instituta za strateške studije, koji je pretpostavio da će Rusija zauzeti Suvalkski koridor, a zatim primorati NATO da odstupi koristeći prijetnju raspoređivanja nuklearnog naoružanja.[77]

Uprkos činjenici što je poljska strana koridora kraća, stručnjaci smatraju da ona ipak ne bi bila korištena kao područje glavne koncentracije ovih snaga. Ruski list iz 2019. ukazao je da bi potencijalni napad koji bi baltičke države odsjekao od NATO mogao da se desi sjeverno od Suvalkskog koridora, u jugozapadnoj Litvaniji, zbog bolje djelovanja ruskih snaga;[104][105] ista ruta je pretpostavljen u vojnim vježbama Zapad 2017[3][88] i Zapad 2021.[106] Ovo područje smatraju povoljnijim za napad i Centar za analizu evropske politike[5] i dokumenti švedskog Instituta za istraživanje totalne odbrane (IITO),[107] jer je teren ravniji i manje pošumljen i samim tim lakši za kretanje teških trupa. Faustina Kloček bila je jedna od rijetkih koji su predlagali da se napad izvrši preko teritorije Poljske.[108]

Naki analitičari predlažu drugu teoriju, po kojoj je važnost Suvalkskog koridora preuveličana. Majkl Kofman iz CNA uporedio je Suvalkski koridor sa „Makgafinom” (sam po sebi nevažan, ali tvrdi da bi mogao biti dio linije fronta koja se proteže stotinama kilometara) i tvrdi da su se prethodne analize, koje su nužno bile ograničene, oslanjale na pojednostavljeni pogled ruske vojske i nisu dovoljno analizirale doktrinu u cjelini.[109] S druge strane, Franc-Stefan Gadi smatra da bi Rusiji bilo lakše da zauzme bilo koju baltičku državu, a ne konkretno Suvalkski koridor, jer bi se morali braniti od Poljske, ako je cilj Rusije da predstavi situaciju fait accompli, a moguće i Njemačke, umjesto malih trupa baltičkih država.[77] Aleksandar Lanoška iz Chatham House tvrdi da Rusiji nije u interesu da zatvori koridor, jer su tranzitni sporazumi već dovoljno dobri i invazija na NATO bi stvorila onoliko problema za Rusiju, koliko bi NATO imao.[110] Frederik Vesterlund (IITO) imao je slično gledište.[89]

Tokom migrantske krize na istočnoj granici NATO i EU, NATO i ukrajinski obavještajci su izrazili zabrinutost da će Bjelorusija poslati migrante u Suvalkski koridor kako bi destabilizovali područje, što bi zauzvrat dalo izgovor Rusije da uvede „mirovne” trupe.[111] Strah poljske vlade da bi Rusija potencijalno mogla da otvori migrantsku rutu preko Kalinjingradske oblasti kulminirao je odlukom da se na granici sa eksklavom izgradi ograda, slična onoj koju je Poljska postavila na bjeloruskoj granici prethodne godine.[112] U izvjesnoj mjeri, ovi strahovi su bili opravdani nakon što je Vagner grupa prekinula pobunu u Rusiji i zatim je protjerana u Bjelorusiju. Plaćenici su započeli obuku bjeloruskih vojnika nedaleko od granice sa Poljskom, što je navelo poljske trupe da zatvore neke granične prelaze i pošalju 10.000 vojnika kao pojačanje.[28]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Termin Suvalkski koridor se može odnositi i na Suvalksku prevlaku i putnu vezu između Kalinjingradske oblasti i Bjelorusije, čiju je izgradnju predlagala Rusija devedesetih godina 20. vijeka.
  2. ^ Osnivački akt nije ratifikovan ugovor i stoga nije pravno obavezujući.[53]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zubek, Adam (14. 8. 2011). „Suwalski biegun zimna. Dlaczego tam?”. www.polityka.pl (na jeziku: poljski). Polityka. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  2. ^ a b v Elak, L.; Śliwa, Z. (2016). „The Suwalki Gap : NATO's fragile hot spot”. Zeszyty Naukowe AON (na jeziku: engleski). 2 (103). ISSN 0867-2245. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  3. ^ a b v g Parafianowicz, Ryszard (31. 12. 2017). „The military-geographical significance of the Suwałki Gap”. Security and Defence Quarterly (na jeziku: engleski). 17 (4): 3—20. ISSN 2300-8741. doi:10.5604/01.3001.0011.7839. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  4. ^ Deni, John R. (2. 4. 2024). „NATO Must Prepare to Defend Its Weakest Point—the Suwalki Corridor”. Foreign Policy. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  5. ^ a b v g d Hodges, Ben; Bugajski, Janusz; Doran, Peter B. (9. 7. 2018). „Securing the Suwałki Corridor”. CEPA. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  6. ^ a b Pita, Antonio (27. 3. 2022). „El talón de Aquiles de la seguridad europea: un estrecho corredor polaco que discurre junto a Rusia”. El País (na jeziku: španski). Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  7. ^ a b v Veebel, Viljar; Sliwa, Zdzislaw (21. 8. 2019). „The Suwalki Gap, Kaliningrad and Russia’s Baltic Ambitions”. Scandinavian Journal of Military Studies. 2 (1): 111—121. doi:10.31374/sjms.21. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  8. ^ Benitez, Jorge (9. 2. 2016). „NATO’s Vulnerable Link in Europe: Poland’s Suwalki Gap”. Atlantic Council. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  9. ^ „Kaliningrad profile”. BBC News. 31. 5. 2012. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  10. ^ Münchau, Wolfgang (24. 4. 2021). „Mind the gap”. www.eurointelligence.com. Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  11. ^ Karnitschnig, Matthew (20. 6. 2022). „The most dangerous place on earth”. POLITICO (na jeziku: engleski). Pristupljeno 31. 3. 2024. 
  12. ^ Maszkiewicz, Mariusz (2016). „The Suwalki Corridor”. New Eastern Europe (na jeziku: engleski). SSRN 2725061 Slobodan pristup. doi:10.2139/ssrn.2725061. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  13. ^ a b v Jaśkowska, Zuzanna (27. 6. 2014). „Kwestia "korytarza suwalskiego" w świetle materiałów z polskiej prasy: lata 90. XX wieku” [The issue of the "Suwałki Corridor" in the light of materials from the Polish press: the 1990s]. historia.org.pl (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 24. 8. 2021. g. Pristupljeno 2022-03-30. 
  14. ^ a b Wielka historia świata: Polska. Pontyfikat Jana Pawła II - Rząd Donalda Tuska - Kultura i sztuka II połowy XX w. [The great history of the world: Poland. John Paul II's pontificate - Donald Tusk's government - Culture and art of the second half of the 20th century] (na jeziku: poljski). 37. Warsaw: Oxford. 2008. str. 88. ISBN 978-83-7425-025-2. OCLC 751071516. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  15. ^ Bugajski, Janusz (2004). Cold Peace: Russia's New Imperialism (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. str. 143. ISBN 978-0-275-98362-8. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 14. 4. 2022. 
  16. ^ Prizel, Ilya; Dunlop, John B. (13. 8. 1998). National Identity and Foreign Policy: Nationalism and Leadership in Poland, Russia and Ukraine (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 136. ISBN 978-0-521-57697-0. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 14. 4. 2022. 
  17. ^ a b Sakson, Andrzej (1. 1. 2014). „Obwód Kaliningradzki a bezpieczeństwo Polski” [Kaliningrad Oblast and the security of Poland]. Przegląd Strategiczny (na jeziku: poljski) (7): 109—121. ISSN 2084-6991. doi:10.14746/ps.2014.1.8 Slobodan pristup. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  18. ^ „Kaliningrad jak Alaska?” [Kaliningrad like Alaska?]. Przegląd (tygodnik) (na jeziku: poljski). 27. 5. 2002. Arhivirano iz originala 26. 10. 2020. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  19. ^ a b Jaśkowska-Józefiak, Zuzanna (1. 10. 2017). „Kwestia "korytarza suwalskiego" w świetle materiałów z polskiej prasy: lata 2001-2002” [The issue of the "Suwałki Corridor" in the light of materials from the Polish press: 2001-2002]. Przegląd Archiwalno-Historyczny (na jeziku: poljski). 2017 (Tom IV): 127—139. ISSN 2720-4774. S2CID 245927778. doi:10.4467/2391-890XPAH.17.007.14910 Slobodan pristup. Arhivirano iz originala 9. 2. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  20. ^ Klimiuk, Klaus (9. 4. 2008). „The Controversial Kaliningrad Corridor”. Radio Free Europe/Radio Liberty (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  21. ^ „Rozporządzenie Rady Ministrów z dnia 23 stycznia 1996 r. w sprawie ustalenia sieci autostrad i dróg ekspresowych.” [Regulation of the Council of Ministers of 23 January 1996 on establishing the network of motorways and expressways.]. isap.sejm.gov.pl (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 31. 3. 2022. 
  22. ^ Kurczab-Redlich, Krystyna (29. 6. 2002). „Z Rosji do Rosji” [From Russia to Russia]. Polityka (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 17. 5. 2021. g. Pristupljeno 31. 3. 2022. 
  23. ^ „Uproshchonnyye tranzitnyye dokumenty” Uproщёnnыe tranzitnыe dokumentы [Simplified transit documents]. General Consulate of the Republic of Lithuania in Kaliningrad (na jeziku: ruski). 25. 3. 2022. Arhivirano iz originala 24. 4. 2022. g. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  24. ^ Sytas, Andrius (13. 7. 2022). „Lithuania will allow sanctioned Russian goods trade to Kaliningrad”. Reuters (na jeziku: engleski). Pristupljeno 1. 9. 2022. 
  25. ^ Brzozowski, Alexandra; Peseckyte, Giedre (14. 7. 2022). „Lithuania won't challenge Brussels over Kaliningrad to avoid 'victory' for Russia”. www.euractiv.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 1. 9. 2022. 
  26. ^ „Kaliningrad odcięty od importu. Litewski bank kończy obsługę” [Kaliningrad cut off from imports. A Lithuanian bank ends its service]. Rzeczpospolita (na jeziku: poljski). Pristupljeno 1. 9. 2022. 
  27. ^ „Payments for Kaliningrad rail transit still possible but more complex”. RailFreight.com (na jeziku: engleski). septembar 2022. Pristupljeno 1. 9. 2022. 
  28. ^ a b v „Suwalki Gap: NATO's Eastern European 'Weak Spot' Against Russia”. Wall Street Journal (na jeziku: engleski). 18. 8. 2023. Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  29. ^ Koziarski, Stanisław M. (2018). „Kierunki rozwoju sieci autostrad i dróg ekspresowych w Polsce” [Directions of development of the network of motorways and expressways in Poland]. Prace Komisji Geografii Komunikacji PTG (na jeziku: poljski). 21 (2): 7—30. doi:10.4467/2543859XPKG.18.012.10137 Slobodan pristup. Arhivirano iz originala 8. 2. 2020. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  30. ^ „Part I: List of pre-identified projects on the core network in the field of transport” (PDF). European Commission. oktobar 2011. Arhivirano (PDF) iz originala 27. 11. 2020. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  31. ^ „TENtec Interactive Map Viewer”. Mobility and Transport: European Commission. Arhivirano iz originala 4. 4. 2022. g. Pristupljeno 31. 3. 2022. 
  32. ^ „S61 Łomża Zachód - Kolno”. Generalna Dyrekcja Dróg Krajowych i Autostrad - Government of Poland (na jeziku: poljski). Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  33. ^ „Mapa autostrad i dróg ekspresowych w Polsce” [Map of highways and expressways in Poland] (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 26. 3. 2020. g. Pristupljeno 31. 3. 2022. 
  34. ^ „Mapa Stanu Budowy Dróg” [Road Construction Map]. Generalna Dyrekcja Dróg Krajowych i Autostrad - Government of Poland (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 23. 3. 2022. g. Pristupljeno 31. 3. 2022. 
  35. ^ „Lithuania: Via Baltica reconstruction halfway through, other half to be completed by 2025”. The Baltic Times. Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  36. ^ a b v Lesiecki, Rafał (1. 4. 2022). „Przesmyk suwalski. Dlaczego jest tak ważny dla NATO” [Suwałki Gap. Why is it so important to NATO]. TVN24 (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 16. 4. 2022. g. Pristupljeno 2022-04-16. 
  37. ^ Madrjas, Jakub (19. 2. 2024). „Kolejne opóźnienie polskiej Rail Balitca. Najwcześniej 2028 rok”. Rynek Kolejowy (na jeziku: poljski). Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  38. ^ „Gas from Lithuania flowing into Poland from May 2, climate minister says”. The First News (na jeziku: engleski). 2. 5. 2022. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 5. 2022. 
  39. ^ Strzelecki, Marek; Starn, Jesper; Seputyte, Milda (9. 12. 2015). „Russia's Power Grip Over Baltics Ending With Billion-Euro Cables”. Bloomberg. Pristupljeno 9. 12. 2015. 
  40. ^ Sawicki, Bartłomiej (13. 11. 2023). „Polska i Litwa mogą wrócić do budowy drugiego lądowego mostu energetycznego”. Rzeczpospolita (na jeziku: poljski). Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  41. ^ Wang, Xiaoyong; Zhang, Jun; Wandelt, Sebastian (jun 2023). „On the ramifications of airspace bans in aero-political conflicts: Towards a country importance ranking”. Transport Policy (na jeziku: engleski). 137: 1—13. PMC 10106281 Slobodan pristup. PMID 37091497. doi:10.1016/j.tranpol.2023.04.003. 
  42. ^ „EU imposes sanctions, cuts air links with Belarus over plane 'hijacking'”. France 24 (na jeziku: engleski). 24. 5. 2021. Pristupljeno 27. 4. 2024. 
  43. ^ Nations, Madeleine (14. 10. 2020). „Kaliningrad: Russia's Best-Kept Strategic Secret”. Glimpse from the Globe (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 25. 1. 2021. g. Pristupljeno 1. 4. 2022. 
  44. ^ a b Frühling, Stephan; Lasconjarias, Guillaume (2016-03-03). „NATO, A2/AD and the Kaliningrad Challenge”. Survival. 58 (2): 95—116. ISSN 0039-6338. S2CID 155598277. doi:10.1080/00396338.2016.1161906. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  45. ^ a b „The Russia - NATO A2AD Environment”. Missile Threat - Center for Strategic and International Studies (na jeziku: engleski). 3. 1. 2017. Arhivirano iz originala 8. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  46. ^ a b Piątek, Marcin (2022-05-17). „Przesmyk suwalski: rejon wrażliwy” [Suwałki Gap: a sensitive area]. Polityka (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 18. 5. 2022. g.  Tekst „access-date2022-05-18. 5. 2022 ” ignorisan (pomoć)
  47. ^ a b Howard, Glen (2017). „Baltic security in the age of Trump”. Security in the Baltic Sea region: realities and prospects : the Rīga Conference papers 2017. Andris Sprūds, Māris Andžāns. Riga: Latvian Institute of International Affairs. str. 111. ISBN 978-9934-567-10-0. OCLC 1005143446. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  48. ^ McLeary, Paul (2015-10-01). „Is NATO's New Fulda Gap in Poland?”. Atlantic Council (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 1. 4. 2022-04.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)
  49. ^ „If Russia ever acts against NATO, US soldiers at Suwalki Gap may be first to fight back”. Stars and Stripes. 18. 5. 2021. Arhivirano iz originala 2021-05-18. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  50. ^ McLeary, Paul. „Meet the New Fulda Gap”. Foreign Policy (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  51. ^ a b Kowalczewski, Jan (2018). „Znaczenie polityczno-militarne przesmyku suwalskiego” [Political and military significance of the Suwałki Gap]. Przegląd Geopolityczny (na jeziku: poljski) (25): 104—115. ISSN 2080-8836. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  52. ^ Doran, Peter B.; Wojcik, Ray (2018). Unfinished Business: Why and How the U.S. Should Establish a Permanent Military Presence on NATO's Eastern Flank (PDF). Washington, DC: Center for European Policy Analysis. Arhivirano (PDF) iz originala 8. 3. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  53. ^ Deni, John R. (29. 6. 2017). „The NATO-Russia Founding Act: A Dead Letter”. Carnegie Moscow Center. Arhivirano iz originala 21. 4. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  54. ^ „Russia deploys Iskander nuclear-capable missiles to Kaliningrad: RIA”. Reuters (na jeziku: engleski). 5. 2. 2018. Arhivirano iz originala 13. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  55. ^ Kalus, Dominik (28. 2. 2022). „Atomwaffen: Nukleare Naivität - Plötzlich im Schatten der Atomraketen” [Nuclear Weapons: Nuclear Naivety - Suddenly in the shadow of nuclear missiles]. Die Welt (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  56. ^ Klein, Robert M.; Lundqvist, Stephan; Sumangil, Ed; Pettersson, Ulrica (novembar 2019). „Baltics Left of Bang: The Role of NATO with Partners in Denial-Based Deterrence”. Strategic Forum (na jeziku: engleski). National Defense University. ProQuest 2321876856. Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022 — preko Proquest. 
  57. ^ „Strengthening the Defense of NATO's Eastern Frontier”. Center for Strategic and Budgetary Assessments (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 10. 2. 2022. g. Pristupljeno 1. 4. 2022. 
  58. ^ Clark, Wesley; Luik, Jüri; Ramms, Egon; Shirreff, Richard (2016). Closing NATO's Baltic gap (PDF). International Centre for Defence and Security. Tallinn, Estonia. ISBN 978-9949-9448-7-3. OCLC 952565467. Arhivirano (PDF) iz originala 3. 3. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  59. ^ Scholtz, Leopold (oktobar 2020). „The Suwalki GAP dilemma: A strategic and operational analysis”. Scientia Militaria. 48 (1): 23—40. S2CID 225140998. doi:10.5787/48-1-1293 Slobodan pristup. Arhivirano iz originala 3. 12. 2020. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  60. ^ a b v g Kulesa, Łukasz (2019). „Wzmocnienie obecności wojskowej USA w Polsce: perspektywa amerykańskich think tanków” [Strengthening the US military presence in Poland: the perspective of American think tanks]. Polski Przegląd Dyplomatyczny (na jeziku: poljski). 77 (2): 104—119. ISSN 1642-4069. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  61. ^ „NATO's military presence in the east of the Alliance”. NATO (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 31. 3. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 202.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)
  62. ^ Antczak, Anna; Śliwa, Zdzisław (12. 12. 2018). „Security dilemmas of the Baltic region”. Środkowoeuropejskie Studia Polityczne (3): 119—134. ISSN 1731-7517. S2CID 189010470. doi:10.14746/ssp.2018.3.8 Slobodan pristup. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  63. ^ Kulha, Shari (22. 3. 2022). „How the little-known Suwalki Corridor could largely block NATO assistance to Baltic states”. National Post (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  64. ^ „U.S. Military Presence in Poland”. Congressional Research Service. 4. 8. 2020. Arhivirano iz originala 24. 1. 2022. g. Pristupljeno 3. 4. 2022. 
  65. ^ Iriarte, Daniel (21. 8. 2017). „El 'corredor de Suwalki', la franja de la que depende la seguridad de Europa” [The 'Suwalki corridor', the strip on which Europe's security depends]. El Confidencial (na jeziku: španski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  66. ^ Miłosz, Maciej (12. 3. 2024). „Za dwa dni kończą się ćwiczenia Dragon-24. Wniosek? Potrzeba takich więcej”. Forsal (na jeziku: poljski). Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  67. ^ Brzozowski, Alexandra (24. 2. 2022). „NATO to beef up Eastern flank defence, hold summit after Russian attack on Ukraine”. Euractiv (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  68. ^ „Nato head assures Poland, Lithuania of alliance's protection”. The First News (na jeziku: engleski). 31. 3. 2022. Arhivirano iz originala 3. 4. 2022. g. Pristupljeno 3. 4. 2022. 
  69. ^ „NATO plans full-scale military presence at border, says Stoltenberg”. Reuters (na jeziku: engleski). 11. 4. 2022. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  70. ^ Brzozowski, Alexandra (20. 6. 2022). „EU says Lithuania acted 'by the book' in Kaliningrad standoff with Russia”. Euractiv (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 6. 2022. 
  71. ^ „Landsbergis: NATO no longer bound by promise to Russia not to boost forces in East”. DELFI (na jeziku: engleski). Pristupljeno 16. 4. 2022. 
  72. ^ „Mircea Geoană, secretarul general adjunct al NATO: "România este o ancoră strategică pentru NATO"” [Mircea Geoană, Deputy Secretary General of NATO: "Romania is a strategic anchor for NATO"]. www.antena3.ro (na jeziku: rumunski). Pristupljeno 21. 6. 2022. 
  73. ^ „NATO feared Russia's Suwałki Gap threat. It's now much smaller”. Euronews (na jeziku: engleski). 28. 9. 2023. Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  74. ^ „Germany ready to "essentially contribute" to formation of NATO brigade in Lithuania”. DELFI (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2. 5. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  75. ^ Bennhold, Katrin (23. 3. 2022). „Germany Is Ready to Lead Militarily. Its Military Is Not.”. The New York Times (na jeziku: engleski). ISSN 0362-4331. Arhivirano iz originala 28. 4. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  76. ^ a b Roblin, Sebastien (26. 6. 2021). „In a Russia-NATO War, the Suwalki Gap Could Decide World War III”. The National Interest (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 26. 6. 2021. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  77. ^ a b v Gady, Franz-Stefan (22. 4. 2024). „NATO's Confusion Over the Russia Threat”. Foreign Policy (na jeziku: engleski). Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  78. ^ „New infrastructure for Lithuanian, allied troops to be built in Rukla – ministry”. lrt.lt (na jeziku: engleski). 8. 11. 2023. Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  79. ^ Peseckyte, Giedre (15. 4. 2022). „Lithuania to set up new military training ground”. www.euractiv.com (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 16. 4. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  80. ^ „Lithuania opens Rūdninkai military training area”. lrt.lt (na jeziku: engleski). 2022-06-02. Arhivirano iz originala 13. 3. 2022. g. Pristupljeno 14. 6. 2022. 
  81. ^ „Battle Group Poland's Storm Battery fires for effect”. NATO Multinational Corps Northeast (na jeziku: engleski). 2. 11. 2021. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  82. ^ „'The Russians could come any time': fear at Suwałki Gap on EU border”. The Guardian (na jeziku: engleski). 25. 6. 2022. Pristupljeno 27. 6. 2022. 
  83. ^ Frisell, Eva Hagström; Pallin, Krister, ur. (2021). Western Military Capability in Northern Europe 2020. Part II: National Capabilities. Stockholm: Swedish Defence Research Agency. str. 86. Arhivirano iz originala 16. 4. 2022. g. Pristupljeno 16. 4. 2022. 
  84. ^ Thomas, Matthew (27. 2. 2020). „Defending the Suwałki Gap”. Baltic Security Foundation (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 19. 4. 2021. g. Pristupljeno 31. 2. 2022.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)
  85. ^ „What is NATO's Response Force, and why is it being activated?”. News @ Northeastern (na jeziku: engleski). 25. 2. 2022. Arhivirano iz originala 27. 2. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  86. ^ „Nato to put 300,000 troops on high alert in response to Russia threat”. The Guardian (na jeziku: engleski). 27. 6. 2022. Pristupljeno 27. 6. 2022. 
  87. ^ „Russia adds firepower to Kaliningrad exclave citing NATO threat”. Reuters (na jeziku: engleski). 12. 7. 2020. Arhivirano iz originala 28. 4. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  88. ^ a b v Muzyka, Konrad (2021). Russian Forces in the Western Military District (PDF). Arlington, Va.: Center for Naval Analyses. Arhivirano (PDF) iz originala 9. 7. 2021. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  89. ^ a b Westerlund, Fredrik (maj 2017). „FOI Memo 6060: Russia’s Military Strategy and Force Structure in Kaliningrad” (PDF). Swedish Defence Research Agency. 
  90. ^ „Voennuю gruppirovku v Kaliningradskoй oblasti usilili tankami T-72B3M”. Rossiйskaя gazeta. 7. 10. 2021. Arhivirano iz originala 24. 11. 2021. g. Pristupljeno 2022-04-28. 
  91. ^ „Baltflot popolnilsя novыmi usoveršenstvovannыmi tankami”. RBK (na jeziku: ruski). 7. 11. 2021. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  92. ^ Kallberg, Jan; Hamilton, Stephen; Sherburne, Matthew (28. 5. 2020). „Electronic Warfare in the Suwalki Gap: Facing the Russian "Accompli Attack"”. National Defense University Press. Arhivirano iz originala 6. 12. 2021. g. Pristupljeno 2. 4. 2022. 
  93. ^ „Russia defends right to deploy missiles after Kaliningrad rebuke”. Reuters (na jeziku: engleski). 6. 2. 2018. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  94. ^ „Kaliningrad photos appear to show Russia upgrading nuclear weapons bunker”. The Guardian (na jeziku: engleski). 18. 6. 2018. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  95. ^ „Russia warns of nuclear weapons in Baltic if Sweden and Finland join Nato”. The Guardian (na jeziku: engleski). 14. 4. 2022. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  96. ^ „Lithuanian officials puzzled by Russia's threat to deploy nuclear weapons in Kaliningrad”. LRT (na jeziku: engleski). 14. 4. 2022. Arhivirano iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  97. ^ Wilk, Andrzej (2021). Rosyjska armia białoruska: praktyczne aspekty integracji wojskowej Białorusi i Rosji (PDF) (na jeziku: poljski). Warsaw: Centre for Eastern Studies. Arhivirano (PDF) iz originala 19. 3. 2022. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  98. ^ a b Piss, Piotr (2018-06-01). „'Belarus – a significant chess piece on the chessboard of regional security”. Journal on Baltic Security (na jeziku: engleski). 4 (1): 39—54. ISSN 2382-9230. S2CID 55095725. doi:10.2478/jobs-2018-0004 Slobodan pristup. 
  99. ^ Dyner, Anna Maria (2017). „The Armed Forces of Belarus”. The Polish Quarterly of International Affairs (na jeziku: engleski). 26 (1): 38—58. ISSN 1230-4999. 
  100. ^ Orzech, Krzysztof (2021). „The threats to Poland posed by the Republic of Belarus in the context of the crisis situation on the Polish-Belarusian border” (PDF). National Security Studies (Poland) (na jeziku: poljski). 22. Arhivirano (PDF) iz originala 29. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  101. ^ Kofman, Michael (8. 9. 2021). „Zapad-2021: What to Expect From Russia's Strategic Military Exercise”. War on the Rocks (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 30. 4. 2022. g. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  102. ^ „Lukašenko soobщil o zakupke u Rossii raket "Iskander" i S-400”. RBK (na jeziku: ruski). 19. 5. 2022. Arhivirano iz originala 14. 6. 2022. g. Pristupljeno 14. 6. 2022. 
  103. ^ Matthews, Owen (31. 3. 2022). „The Putin show: what Russians really watch on TV”. The Daily Telegraph. Arhivirano iz originala 3. 4. 2022. g. Pristupljeno 3. 4. 2022. 
  104. ^ Aristov, V.V.; Kovalev, V.I.; Belonozhkin, V.V.; Mitrofanova, S.V. (12. 2019). „Metodika ocenki эffektivnosti vыpolneniя ognevыh zadač podrazdeleniяmi armeйskoй aviacii v tёmnoe vremя sutok s učёtom meteorologičeskih usloviй” (PDF). Operativnoe isskustvo i taktika. Arhivirano (PDF) iz originala 30 4. 2022. g. Pristupljeno 2 4. 2022.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date=, |archive-date= (pomoć)
  105. ^ Schmies, Oxana (30. 4. 2021). NATO's Enlargement and Russia (na jeziku: engleski). Columbia University Press. str. 233. ISBN 978-3-8382-1478-8. 
  106. ^ Milne, Richard (20. 2. 2022). „Baltic states fear encirclement as Russia security threat rises”. Financial Times. Arhivirano iz originala 26. 3. 2022. g. Pristupljeno 2022-04-29. 
  107. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom :13.
  108. ^ Klocek, Faustyna (2018). „Mocarstwowa polityka Federacji Rosyjskiej współczesnym zagrożeniem dla bezpieczeństwa Polski i regionu Morza Bałtyckiego”. De Securitate et Defensione. O Bezpieczeństwie i Obronności (na jeziku: Polish). 4 (2): 145—157. ISSN 2450-5005. Arhivirano iz originala 2. 4. 2022. g. Pristupljeno 2. 4. 2022 — preko CEEOL. 
  109. ^ Kofman, Michael (12. 10. 2018). „Permanently Stationing U.S. Forces in Poland is a Bad Idea, But One Worth Debating”. War on the Rocks (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 27. 4. 2022. g. Pristupljeno 16. 4. 2022. 
  110. ^ Lanoszka, Alexander (14. 7. 2022). „Myths and misconceptions around Russian military intent: Myth 2: 'The Suwałki Gap matters'”. Chatham House. Pristupljeno 19. 4. 2024. 
  111. ^ „Putin 'is ready to invade Ukraine in the new year'”. The Times. 6. 12. 2021. Arhivirano iz originala 6. 12. 2021. g. Pristupljeno 30. 3. 2022. 
  112. ^ Ciobanu, Claudia (15. 11. 2022). „Fog of War Thickens on Poland-Russia Border at Kaliningrad”. Balkan Insight (na jeziku: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Сувалкски_коридор&oldid=27831065”