Pređi na sadržaj

Franc Vaniček

Dodaj veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Franc Vaniček
Prikaz crteža lika Franca Vaničeka u listu Dom i svijet, br. 23 iz 1889.
Lični podaci
Datum rođenja(1809-07-06)6. jul 1809.
Mesto rođenjaValtersdorf, Austrijsko carstvo
Datum smrti8. april 1894.(1894-04-08) (84 god.)
Mesto smrtiOsijek, Austrougarska

Franc Vaniček (Valtersdorf, kod Praga, 6. jula 1809 — Osijek, 6. aprila 1894) bio je austrougarski istoričar, gimnazijski profesor, publicista i direktor gimnazije u Vinkovcima - češkog porijekla, prvi pisac knjige o Vojnoj krajini.

Biografija

[uredi | uredi izvor]
Naslovnica 3. dijela knjige Franca Vaničeka o Vojnoj granici-krajini, na njemačkom. Ovo djelo je do danas ostala osnovna literatura za istoriju Vojne krajine.
Naslovnica knjige Franca Vaničeka o Istoriji Vojničke krajine, prijevod 1. dijela knjige na srpski jezik, iz 1881.

Rođen je u Valtersdorfu u Češkoj (tada su i Valterice i obližnje selo Bistrec, imali to njemačko ime - Valtersdorf).[1] Rođen je kao sin seljaka na posjedu knezova Lihtenštajn. Bio je nadareno dijete koje je trudom i zalaganjem postiglo obrazovne uspjehe, što se vidjelo i u tome da je svoj slab početni položaj nadoknadio i u kontinuitetu je širio svoje znanje. U gimnaziju u Litomišlu nije primljen zbog nepoznavanje njemačkog jezika, a kasnije je svoje radove uglavnom objavljivao na tom jeziku, bio je profesor njemačkog u Vinkovcima, a i svoj glavni rad, knjigu o Vojnoj krajini piše na njemačkom.[2] Studije filosofije završio je u Brnu. U Olomucu je položio državni ispit iz austrijske državne istorije.[3] Bio je privatni učitelj u Brnu u Moravskoj i aktivan saradnik nekoliko čeških i austrijskih časopisa (Istok i Zapad, Moravia, Morgenblat, Adler). Po smrti Franca Sirovog, dolazi na upražnjeno mjesto nastavnika gramatičkih razreda vinkovačke gimnazije. Tu je bio od 1841.-1861. i od 1864.-1869.[4] Na početku rada u toj gimnaziji je predavao latinski jezik, istoriju i zemljopis,[5] a još je predavao i logiku, psihologiju i statistiku.[2] Uz predan rad u nastavi, paralelno je dopunjavao i pisao nove gimnazijske udžbenike. Nastavio je publicističku saradnju sa nekim časopisima od ranije, a započeo je saradnju i sa Agramer cajtungom, Pester Tageblat... Nuđeno mu je da bude urednik Agramer cajtunga, ali je tu ponudu odbio. Bio je član više strukovnih društava: zemljopisnog društva u Brnu, statističke sekcije Društva za poljoprivredu u Beču, Carskog geološkog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva.[6]

Njegovim zalaganjem 1851. vinkovaka niža gimnazija postaje viša, i 1854. postaje već osmorazredna gimnazija, kao i sve druge gimnazije u tadašnjoj Austriji. Motiv njegovih zalaganja za unapređenje ove gimnazije bio je da privuče Srbe na ustanovu kako bi ih se što više pridobilo za naklonost Austriji.[7] Rad u gimnaziji je nailazio na brojne prepreke od strane profesora naklonjenih Štrosmajeru. Franc Vaniček je u svom životopisu, za godinu 1858, zapisao da se u ovu gimnaziju uvukla agitacija za kroatizam koja je veliku podršku imala u Đakovu od Štrosmajera,[8] hrvatskog biskupa njemačkog porijekla. Vaničekova želja je bila da učenici uče slovenski jezik u oba pisma i smatrao je da se jednako odnosio prema Srbima i Hrvatima. Optuživan je od novohrvata da je germanizator, a bilo je i zlonamjernih kleveta da je pijanac. Njegov stav nije bio protiv narodnog jezika u školi, ali je bio protiv toga da Vinkovačka gimnazija postane mjesto južnoslovenske agitacije. Predstojniku Vojnikrajiškog odjela u Beču, prilikom svog zalaganja 1850. za unapređenje Vinkovačke gimnazije u veliku gimnaziju, je obećao da to neće dozvoliti. Premješten je u Senj zalaganjem Štrosmajera. Sukob sa profesorima naklonjenih Štrosmajeru je izbio povodom proslave Šilera 1860, jer su ti profesori tu proslavu bojkotovali, iako se Šiler proslavljao svuda u svijetu. Sukob se proširio i na učenike i taj dan je ostao bez svečanosti, tek uz recitovanje Šilerovih djela. Tom prilikom je gimnaziju posjetio i Štrosmajer, koji je nezakonito uveo nastavu vjeronauka na ilirskim, narodnim jeziku.[9] Vaniček je ubrzo premješten u Senj, zbog intrigiranja Štrosmajerove klike. Bio je omiljen među učenicima, posebno među onima srpske nacionalnosti, koji su bili spriječeni da se pozdrave s njim. Vinkovčanima je zamjerio nezahvalnost i distanciranost prema njemu, jer je on zaslužan da je gimnazija unapređena u veliku gimnaziju.[10]

U proljeće 1861. stiže u Senj, gdje je tada bilo aktuelno željezničko pitanje. Radio je u Senjskoj gimnaziji.[3] Tu je bio do 1863.[11] Zalagao se za to da pruga ide od Zemuna do Senja, a ne do Rijeke. Interesi Ugarske to nisu dozvolili, pa je data prednost Rijeci. U to vrijeme (1862. i 1863) je pisao za njemački zagrebački list Agramer cajtung brojne članke o istoriji pojedinih krajeva, gradova i mjesta u Vojnoj krajini. U tom kontekstu je u martu 1862. pisao o srpskom pravoslavnom svešteniku (jeromonahu) Neofitu Ajdukoviću, koji je za vrijeme borbi protiv Francuza 1809. organizovao otpor provali Osmanlija iz Bosne u Liku. Nazvao ga je ličkim Andreasom Hoferom (rođen u St. Leonardu), imajući na umu njegovog savremenika i vođu oružanog ustanka protiv Francuza u Tirolu.[12] [13] Rukopisi 3., 4. i 5. sveske za istoriju Ličke pukovnije na njemačkom jeziku i gotičkom pismu se pripisuju Francu Vaničeku, vezno za period boravka u Senju i Karlovcu. Rukopisi su zajedno s ostalim rukopisima za povijest Like i Ličke pukovnije bili u posjedu Bude Budisavljevića Prijedorskog, a danas se čuvaju u Zbirci rukopisa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Nedostaje 1. i 2. dio, a na naslovnici je Budisavljević napisao ćirilicom: Baš znam, ko mi je ukrao 1. i 2. svesku, jedan gospodin, što me je pohodio.[14] (Nejasno je kojem Budi Budisavljeviću su tekstovi pripadali. Autor navodi generala i književnika, a postoje trojica: general, veliki župan i književnik i novinar.)

Nakon službe u Senju i Rakovcu kod Karlovca, Vaniček se vraća u Vinkovce 1864. i u gimnaziji postaje prefekt, a od 1866. direktor.[15] Zaslužan je za tu gimnaziju i time što je 1849. poklonio 50 knjiga za gimnazijsku knjižnicu, a iz Brna je za gimnaziju nabavio 254 minerala iz tamošnjeg muzeja i još 92 svezaka knjiga. Nabavio je i numizmatiku zbirku, nagovorivši bivšeg vlasnika da je daruje gimnaziji. Zaslužan je i za osnivanje pjevakog društva u Vinkovcima, kojemu je bio tajnik.[16] Zbog spletki nekih profesora napušta mjesto direktora 1868, a u penziju odlazi početkom 1869. Nastanjuje se u Andrijevce kod sina Romana, koji je bio upravni poručnik. Tada dobija ponudu da piše knjigu o Vojnoj krajini, što je prihvatio i uspješno učinio. Vlast se pobrinula da dobije potrebnu arhivsku građu, a to je bila prva knjiga o Vojnoj krajini.[17] Hrvatska romnatičarska historiografija je ranije ignorisla Franca Vaničeka i njegovu knjigu o Vojnoj krajini, jer im se činjenice o srpskom narodnom karakteru Vojne krajine nisu uklapale u novohrvatske i velikohrvatske istorijsko-političke projekcije. Tako je Franjo Rački imao hladan odnos prema Vaničeku i nije mu pomagao u pisanju ove četverotomne knjige.[18] Vaniček je i sam znao i govorio da se Hrvatima ta knjiga neće dopasti, ali je stručnost stavljao iznad službe hrvatskim političko-nacionalnim interesima.

U kasno ljeto 1872, krajem avgusta i početkom septembra, sa porodicom seli iz Andrijevaca u Osijek, gdje ostaje do kraja života. Od 1869.-1872. imao je više studijskih putovanja u Beč, Peštu, Grac, Zagreb, Petrovaradin i Temišvar, za potrebe pisanja knjige. Završava je u julu 1872.[19] U Osijeku je nastavio svoj publicistiki rad pišući za jevrejski list na njemačkom - Drava (Die Drau).[18] 1889. u Osijeku objavljuje svoj životopis na njemačkom jeziku (Ein arbeitsames Leben).[20] Bio je član osječkog pjevačkog društva Lipa, koje je osnovano 1876. u krilu Srpske štedionice.[21] Od 1854. postaje dopisni član Društva srbske slovesnosti (preteče SANU). Bio je član i Srpske čitaonice u Osijeku, osnovane 1868, čime se još jednom potvrdila njegova bliskost sa srpskim narodom. Čitaonicu je osnovao paroh Lazar Popović, koji je bio i prvi predsjednik.[22] Vaniček je bio fasciniran slavonskim svadbenim običajima, o kojima je pisao u tri opsžena članka za listove Moravia i Istok i Zapad (Ost und West).[23] 9. septembra 1893. proslavio je 50. godišnjicu braka, o čemu su pisale i Narodne novine. Umire u noći s 5. na 6. april 1894, nadomak 85. godine života. Sahranjen je 7. aprila na osjčekom donjogradskom rimokatoličkom groblju.[24] Na pokojnikov mrtvački sanduk vijenac je položila i srpska akademska omladina iz Zagreba. Supruga Marija (djevojački Sup - Supp) je živjela još nepune 2 godine. Umrla je u 75. godini života, 20. januara 1896.[25] Vaničekova ćerka Marija je rođena 1859, a sin Milan 1865.[26] Djeca su se vremenom pohrvatila. Sin Milan (Vinkovci, 13. avgust 1865. - Zagreb, 5. decembar 1936) se bavio privredom i bankarstvom, a bio je i direktor zagrebačke Jugoslavenske banke. Bio je pobornik srpsko-hrvatske saradnje protiv interesa Beča i Pešte, a u pismu Trumbiću iz jula 1903. savjetuje mu čvršće povezivanje sa Srbima.[27] Franc Vaniček je imao je imao još djece, ali za razliku od sina Milana, oni nisu ostavili većeg traga u društvenom životu.

23. i 24. oktobra 2014. u Slavonskom Brodu je održan međunarodni naučni skup Franc Vaniček i vojnokrajiška historiografija. Radovi autora iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Austrije... su objavljeni u zborniku istoga imena.

Andrija Torkvat Brlić o Vaničeku

[uredi | uredi izvor]

Srbin katolik iz Broda na Savi Andrija Torkvat Brlić je imao negativno mišljenje o Vaničeku. Vaniček se u 212. broju Agramer cajtunga od 10. decembra 1849. usput osvrnuo na njegov dopis Iz Vinkovacah u Slavenskom jugu br. 183. od 6. novembra 1849. Vaniček nije znao da je Brlić autor priloga. U njemu je mladi pisac istaknuo da ne zna kuda teži bečka politika, ali ističe da je čudno da se njemački ranije samo u normalnim školama predavao, a sada se predaje il bolje da reknem nameće i slušateljima 5. i 6. škole (tj. 5. i 6. razred gimnazije). Svake nedjelje su đaci imali dva sata predavanja njemakog, a od našeg se jezika ovd ništ ne govori, nema zanjeg ni učitelja. Vaniček ga je nazvao vinkovakim studirendrom (studentom, đakom) koji je usto i slijepac u politici. Mladi je Brlić ovo primio s dosta emocija, pa je u pismu bratu Vaničeka opisao dosta tamno. Napisao je da pije, donosi i puši lulu u školi i prdi pred đacima.[28] Čudio se da Vaniček ne napada njegove teze (da se po Slavoniji mora švapski deklamirati) no njega. Zamjera mu i što nije učio naški, što mu je kao Čehu lakše. Smatra ga da je on jedna neprilika za profesora.[29] Brat Ignjat mu u pismu od 20. januara 1850. piše da bi mu bilo drago da napiše odgovor Vaničeku, da ne drže Vinkovačkog profesora za fušera.[30]

Djela

[uredi | uredi izvor]

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Grupa autora 2017, str. 355, 376.
  2. ^ a b Grupa autora 2017, str. 319.
  3. ^ a b Brlić 2015, str. 235.
  4. ^ Grupa autora 2017, str. 312.
  5. ^ Grupa autora 2017, str. 314.
  6. ^ Grupa autora 2017, str. 315.
  7. ^ Grupa autora 2017, str. 316.
  8. ^ Grupa autora 2017, str. 321.
  9. ^ Grupa autora 2017, str. 322.
  10. ^ Grupa autora 2017, str. 323.
  11. ^ Grupa autora 2017, str. 301 319.
  12. ^ Vaniček, Franc (1862). Agramer Cajtung, br. 67, godina 37., od 21. marta. Zagreb. 
  13. ^ Grupa autora 2017, str. 304.
  14. ^ Grupa autora 2017, str. 305, 306.
  15. ^ Grupa autora 2017, str. 324.
  16. ^ Grupa autora 2017, str. 320, 321.
  17. ^ Grupa autora 2017, str. 325.
  18. ^ a b Grupa autora 2017, str. 335.
  19. ^ Grupa autora 2017, str. 333.
  20. ^ Grupa autora 2017, str. 337.
  21. ^ Grupa autora 2017, str. 345.
  22. ^ Grupa autora 2017, str. 344.
  23. ^ Grupa autora 2017, str. 378.
  24. ^ Grupa autora 2017, str. 347.
  25. ^ Grupa autora 2017, str. 348.
  26. ^ Grupa autora 2017, str. 334.
  27. ^ Grupa autora 2017, str. 351.
  28. ^ Brlić 2017, str. 93, 94.
  29. ^ Brlić 2017, str. 235, 236.
  30. ^ Brlić 2017, str. 239.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Grupa autora (2017). Franc Vaniček i vojnokrajiška historiografija. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. ISBN 978-953-6659-44-9. 
  • Brlić, Andrija Torkvat (2015). Korenspodencija Anrije Torkvata i Ignjata Brlića, knjiga prva. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. ISBN 978-953-6659-94-4. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Франц_Ваничек&oldid=27824861”