Edvin Moziz
Edvin Moziz | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Edvin Korli Moziz[1] |
Datum rođenja | [1] 31. avgust 1955. |
Mesto rođenja | Dejton, Ohajo[2], SAD |
Visina | 188 cm |
Masa | 82 kg |
Sportske informacije | |
Sport | 400 m prepone[1][3] |
Nagrade i medalje
| |
www |
Edvin Korli Moziz (engl. Edwin Corley Moses; Dejton, 31. avgusta 1955), američki atletičar, koji je osvojio zlatne medalje u disciplini 400 m sa preponama na Olimpijskim igrama 1976. i Olimpijskim igrama 1984. i bronzanu na Igrama u Seulu 1988. Moziz je i dvostruki svetski prvak, na Svetskom atletskom prvenstvu u Helsinkiju 1983 i Rimu 1987. i trostruki pobednik Svetskog kupa u atletici, 1977, 1979. i 1981.
Između 1977. i 1987. godine Moziz je pobedio u neprekidnom nizu na 107 uzastopnih finalnih takmičenja, te, u sklopu toga, u tom periodu, na 122 uzastopne trke nije doživio poraz. Četiri puta je postavljao svetski rekord na 400 m prepone, poslednji puta 1983. godine, u Koblencu, Nemačka, a s tim, sada bivšim svetskim rekordom, i danas drži drugi rezultat svih vremena u toj disciplini. Prvi je uveo tehniku trčanja s 13 koraka između visokih prepona, s 12 koraka između pojedinih prepona. Zbog tih svojih uspeha, ali i traga koji je ostavio u svetskoj atletici, s pravom se smatra ne samo najvećim preponskim trkačem u istoriji atletike, nego i jednim od najvećih atletičara u istoriji.[1]
Karijera[uredi | uredi izvor]
Edvina Moziza sportski je svet upoznao na Olimpijskim igrama u Montrealu, 1976.
Kvalifikujući se na američkim trialsima, pobedio je u finalu Igara u Montrealu, i to sa novim svetskim rekordom, 47,64 s, oborivši četiri godine star rekord sa Olimpijskih igara u Minhenu 1972., koji je postavio Džon Aki-Bua iz Ugande.
Iduće, 1977. godine, odmah početkom sezone, 11. juna, u Vestvudu, u Kaliforniji, je ponovo postavio svetski rekord na 400 m sa preponama u vremenu 47,45 s. Međutim, 26. avgusta, Moziz je izgubio svoju prvu trku otkada se pojavio na međunarodnoj sceni, i to od nemačkog preponaša Haralda Šmida. Ovaj poraz koštao je Moziza (neslužbene) titule atletičara s najvećim neprekidnim nizom finalnih pobeda. Sakupivši 107 pobeda u karijeri zauzima drugo mesto, iza svog sunarodnika, bacača kugle Perija O'Brajena, koji ima niz od 116 uzastopnih finalnih pobeda. Krajem te sezone je pobedio i na Prvom svetskom kupu u atletici u Diseldorfu.
Godine 1978. Moziz je pobedio na svim atletskim mitinzima na kojima je nastupio. Iduće godine je ponovo trijumfovao na Drugom svetskom kupu, u Montrealu.
Međutim, predsednik SAD Džimi Karter je naredio bojkot Olimpijskih igara u Moskvi 1980 i Moziz je izgubio priliku da ponovi uspeh iz 1976.[4] Na Igrama u Moskvi, u disciplini 400 m sa preponama je pobedio istočnonemački atletičar Volker Bek. Moziz je 3. jul a 1980. godine u Milanu popravio svoj svetski rekord na 47,13 s.
Godine 1981. je po treći put trijumfovao na Svetskom atletskom kupu u Rimu. Godine 1982. i 1983. su vrhunac karijere Edvina Moziza.
Na Prvom svetskom atletskom prvenstvu u Helsinkiju 1983, Moziz je osvojio zlato. Nakon tog svetskog prvenstva, a na svoj rođendan 31. avgusta je postavio svoj četvrti svetski rekord u trci na 400 m sa preponama, 47,02 sekunde. Ovaj rekord je ostao na snazi 9 godina kada ga, na Olimpijskim igrama u Barseloni, 1992. ispod granice 47 sekundi (i danas važećih 46.78 sec) spustio Mozizov sunarodnik Kevin Jang.
Na Igrama u Los Anđelesue 1984. godine Mozizu je pripala čast da izgovori Olimpijsku zakletvu na otvaranju Olimpijskih igara.[5] Moziz je u trci na 400 m sa preponama uzeo svoje drugo olimpijsko zlato. Najveći konkurenti u to vreme Deni Haris i Nemac Harald Šmid osvajaju srebro i bronzu.
Iduće dve godine Moziz pobeđuje na svim mitinzima, a 1987. godine Deni Haris, 4. juna, u Madridu je pobedio Moziza i prekinuo njegov niz koji je trajao tačno 9 godina, 9 meseci i 9 dana. Međutim, na Drugom svetskom prvenstvu u atletici, te godine u Rimu, Moziz je osvajio svoju drugu titulu svetskog prvaka, dve stotinke ispred Harisa i Šmida.
Na olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, Edvin Moziz je ponovo bio favorit u svojoj disciplini, prethodno ponovno pobedivši na američkim kvalifikacijama. Međutim, Andre Filips, Mozizov zemljak koji je redovno gubio od njega, kao i Senegalac Amadu Dija Ba, su pobedili Moziza koji je osvojio bronzu.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]
Moziz je prvi dobitnik tada novoustanovljene nagrade američke atletske federacije „Džesi Ovens“ 1981, zatim nagrade „Džejms E. Saliven“ kao najbolji amaterski atletičar u SAD 1983. U izboru Ej-Bi-Sija za najboljeg sportistu 1984. osvojio je prvo mesto, kao i u izboru magazina „Sports Ilustrejted“.[1] Godine 1984, njegov rodni grad Dejton preimenovao je Vest Majami bulevar i Sanrajz aveniju u Bulevar Edvina K. Moziza. Godine 1999, Moziz je bio na 47. mestu na ESPN-ovom spisku 50 najboljih sportista veka.[6]
Prilikom ustanovljenja nove prestižne sportske nagrade Laureus World Sports Academy, 2000. godine Savet ove institucije izabrao je Moziza za svog prvog predsednika.
Reforme podobnosti[uredi | uredi izvor]
Godine 1979, Moziz je uzeo odsustvo sa svog posla u Dženeral Dinamiksu da bi se posvetio trčanju sa punim radnim vremenom. U naredne dve godine imao je ključnu ulogu u reformi međunarodnih i olimpijskih pravila o podobnosti. Na njegov nagovor, osnovan je program Poverilačkog fonda za sportiste kako bi se sportistima omogućilo da imaju koristi od državnih ili privatnih stipendija, direktnih plaćanja i novca od komercijalne podrške, a da pritom ne ugroze svoje kvalifikacije za Olimpijske igre. Moziz je predstavio plan Huanu Antoniju Samaranu, predsedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, i koncept je ratifikovan 1981. Ovaj fond je osnova mnogih programa izdržavanja, stipendija i korporativne podrške olimpijskih sportista, uključujući progreme direktne pomoći sportistima Olimpijskog komiteta Sjedinjenih Država.
Testiranje na drogu[uredi | uredi izvor]
Kao sportski administrator, Moziz je učestvovao u razvoju brojnih politika za borbu protiv droge i pomogao je atletičarskoj zajednici da razvije jedan od najstrožih sistema nasumičnog testiranja na droge u sportu. U decembru 1988. dizajnirao je i kreirao prvi program testiranja droga u amaterskom sportu nasumičnim izborom van takmičenja. Više decenija, Moziz je bio lider u stvaranju strukture i protokola koji su značajno smanjili upotrebu ilegalnih lekova koji poboljšavaju performanse u atletici.[7]
Ostala dostignuća[uredi | uredi izvor]
Nakon što se povukao iz atletike, Moziz se takmičio u bob trkama Svetskog kupa 1990. u Vinterbergu u Nemačkoj. On i dugogodišnji američki olimpijac Brajan Šimer osvojili su bronzanu medalju u dvoboju.
Godine 1994, Moziz je stekao MBA na Univerzitetu Peperdin i primljen je u Nacionalnu atletsku aleju slavnih.[8]
Od izbora 2000. godine, Moziz je bio predsednik Svetske sportske akademije Laureus, koja nastoji „da promoviše i poveća učešće u sportu na svim nivoima, kao i da promoviše korišćenje sporta kao alata za društvene promene širom sveta“.[9] Nekoliko desetina sportista olimpijskih i svetskih šampiona, preko Fondacije Laureus sportovi za dobro, radi na pomoći mladima u nepovoljnom položaju širom sveta.
Godine 2008, Moziz je uručio nagradu za životno delo Dejtonsku nagradu za književni mir Tejloru Branču, biografu Martina Lutera Kinga mlađeg.
U maju 2009, godine, Univerzitet Masačusetsa u Bostonu dodelio je Mozizu počasni doktorat za njegove napore da održi integritet olimpijskih sportova i za njegovu upotrebu sporta kao alata za pozitivne društvene promene.
Lični život[uredi | uredi izvor]
Mozizov otac je bio Taskigi vazduhoplovac. Moziz je vegetarijanac, humanitarac i zagovornik mira.[10][11]
Od 1986. do 1988. godine, još uvek u vrhuncu svoje trkačke karijere, patio je od nedijagnozirane rupture diska, otkrivene magnetnom rezonancom godinama kasnije.[12]
Moziz ima jednog sina Džulijana, odbojkaša, rođenog 29. avgusta 1995. godine u južnoj Kaliforniji.[12] On se oženio Mirelom Bord 1982. godine; razveli su se 1992. godine.[13][12] Moziz se oženio sa Mišel Moziz u februaru 2007; ona je podnela zahtev za razvod 2016. godine.[14]
Godine 2017, Moziz je pretrpeo dve traumatske povrede mozga u roku od nekoliko meseci, ali se oporavio tako ponovo može da hoda.[12]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d „Edwin Moses”. Sports-Reference.com. Sports Reference LLC. Arhivirano iz originala 17. 4. 2020. g. Pristupljeno 10. 6. 2015.
- ^ „Edwin Moses”. usatf.org. USA Track & Field. Arhivirano iz originala 11. 3. 2016. g. Pristupljeno 10. 6. 2015.
- ^ Edwin Moses. trackfield.brinkster.net
- ^ Caroccioli, Tom; Caroccioli, Jerry (2008). Boycott: Stolen Dreams of the 1980 Moscow Olympic Games. Highland Park, IL: New Chapter Press. str. 243—253. ISBN 978-0942257403.
- ^ He's Hurdled into History, New York Times, Dave Anderson, Aug. 6, 1984.
- ^ „ESPN unveils SportsCentury's 20 greatest athletes”. ESPN.com. 14. 9. 1999. Pristupljeno 7. 10. 2021.
- ^ Edwin Moses still leading the fight against doping in athletics, Irish Times, Donald McRae, February 10, 2020. Retrieved July 30, 2021.
- ^ „Edwin Moses... The Icon: Biography & Stats”. The Official Website of Edwin Moses.
- ^ „Laureus”. laureus.com.
- ^ Finn, Adharanand (30. 7. 2012). „Olympic vegetarians: the elite athletes who shun meat”. The Guardian. London.
- ^ „Top 10 Historic Vegetarian and Vegan Olympians”. SikhNet. 30. 7. 2012.
- ^ a b v g Edwin Moses remarkably recovers from traumatic brain injurie NBC Sports (AP), December 4, 2017. Retrieved July 30, 2021.
- ^ Two-Time Olympic Gold Medalist Moses Files for Uncontested Divorce, Los Angeles Times, January 1, 1992. Retrieved July 30, 2021.
- ^ U.S. Olympic Legend Edwin Moses Wife Files For Divorce, TMZ, September 4, 2016. Retrieved July 30, 2021.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- "Edwin Moses: An Era Unto Himself" (1999). In ESPN SportsCentury. Michael MacCambridge, Editor. New York: Hyperion-ESPN Books. pp. 254–5.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Edwin Moses - Web de la IAAF
- Schwartz, Larry. Moses made winning look easy. ESPN.com.
- Edwin Moses Biography. Major Taylor Association, Inc.
- IOC 1984 Summer Olympics na sajtu Wayback Machine (arhivirano avgust 30, 2008)
- Georgia Sports Hall of Fame
- Rođeni 1955.
- Američki atletičari
- Atletičari na Letnjim olimpijskim igrama 1976.
- Američki olimpijci na Letnjim olimpijskim igrama 1976.
- Osvajači medalja na Letnjim olimpijskim igrama 1976.
- Atletičari na Letnjim olimpijskim igrama 1984.
- Američki olimpijci na Letnjim olimpijskim igrama 1984.
- Osvajači medalja na Letnjim olimpijskim igrama 1984.
- Atletičari na Letnjim olimpijskim igrama 1988.
- Američki olimpijci na Letnjim olimpijskim igrama 1988.
- Osvajači medalja na Letnjim olimpijskim igrama 1988.
- Osvajači olimpijskih medalja u atletici, 400 metara prepone za muškarce
- Osvajači zlatnih olimpijskih medalja za Sjedinjene Američke Države
- Osvajači bronzanih olimpijskih medalja za Sjedinjene Američke Države
- Olimpijski pobednici u atletici
- Svetski prvaci u atletici
- Osvajači medalja na Svetskom prvenstvu u atletici na otvorenom 1983.
- Osvajači medalja na Svetskom prvenstvu u atletici na otvorenom 1987.