Ivan Čarota

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ivan A. Čarota
Lični podaci
Puno imeIvan Aleksejevič Čarota
Datum rođenja(1952-09-16)16. septembar 1952. (71 god.)
Mesto rođenjaSovjetski Savez Beloruska SSR, SSSR
Državljanstvo SSSR →  Belorusija
Porodica
DecaAleksej I. Čarota, Vladimir I. Čarota
Književni rad
Jezik stvaranjabeloruski jezik, ruski jezik, srpski jezik
Žanrknjiževna kritika, prevodna književnost

Ivan Aleksejevič Čarota (blr. Іван Аляксеевіч Чарота; Liščiki, 16. septembar 1952. godine) beloruski je književni kritičar, slavista, kritičar, istoričar kulture, prevodilac, javna ličnost. Čarota je doktor filoloških nauka (1998) i profesor (1999). Laureat Nagrade Republike Belorusije „Za duhovni preporod“ (2003). Inostrani je član Srpske akademije nauka i umetnosti (2009)[1]. Član je Udruženja književnika Belorusije, Udruženja književnika Rusije i Udruženja književnika Srbije (1985).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 16. septembra 1952. godine u selu Liščiki, Kobrinskog rejona, Brestke oblasti, u Sovjetskoj Belorusiji.

Od 1969. do 1974. studirao je na Katedri za ruski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Beloruskog državnog univerziteta. Nakon završetka studija tri godine je radio kao nastavnik u Paljackiškoj srednjoj školi Voronovskog okruga, Grodne oblasti. Godine 1977. angažovao ga je Beloruski državni univerzitet, kao predavača - višeg predavača, vanrednog profesora, a zatim, nakon odbranjene doktorske disertacije (studije trajale od 1991. do 1994. godine, postao je šef novoformirane Katedre za slavistiku (slovenske književnosti). Kandidatsku disertaciju "Tvorčestvo M.A. Šolohova i literaturnый process Юgoslavii (1956—1986)", odbranio je na Institutu u Lenjingradu 1986). godine, a doktorsku disertaciju - «Belaruskaя lіtaratura HH stagoddzя і pracэsы nacыяnalьnaga samavыznačэnnя» na Beloruskom državnom univerzitetu u Minsku, 1998. godine.[2]

Naučni radovi i knjige[uredi | uredi izvor]

Svoja naučna interesovanja Ivan Aleksejevič Čarota usmerio je prvenstveno na književnosti i kulture slovenskih naroda. Istražujući njihove genetske, tipološke i konkretne povezanosti, postao je vodeći jugoslavista Belorusije, visokoautoritetni specijalista u oblasti komparativne književnosti i kulturologije, autor oko 600 naučnih radova, među kojima su knjige: «Belaruskaя saveckaя lіtaratura za mяžoй» (Mіnsk, 1988 – u saaўtarstve), «Pošuk spradvečnaй іsnascі: Belaruskaя lіtaratura HH stagoddzя ў pracэsah nacыяnalьnaga samavыznačэnnя» (Mіnsk, 1995), «Serbskaя Pravaslaўnaя Carkva» (Mіnsk, 1998), «Belaruskaя mova і Carkva» (Mіnsk, 2000), «Kosovskaя bitva prodolžaetsя» (Mіnsk, 2000), «Antologija beloruske poezije», (Beograd: 1993; 2-e vыdanne – 2012), «Юgaslavяnskія kazkі» (Mіnsk, 1999), «Antologija lirike istočnih Slovena” (Beograd, 2000), «Nasustrač Duhu. Antalogія belaruskaй hrыscіяnskaй paэzіі» (Mіnsk, 2001), «Nasustrač Duhu. Antalogія belaruskaй hrыscіяnskaй prozы» (Mіnsk, 2002), «Slovo i Duh. Antologiя russkoй duhovnoй poezii HH –HH vv.» (Minsk, 2003, 2005, 2010), “Nі na nebe, nі na zяmlі. Kazkі slavяnskіh narodaў” (2013), «Srpska književnost. Antologija tekstova. Knj.І -V» (Mіnsk, 2002—2007 – na serbskaй move), “Tэorыя і praktыka mastackaga perakladu” (Mіnsk, 2012), «Ispod krila rode. Antologija savremene beloruske poezije» (Podgorica, 2014), “Belarusы pra Serbію-Юgaslavію” (Mіnsk, 2015, «Belorusija i Srbija: Tragom uzajamnog upoznavanja i delovanja»(Šabac, 2016)[3], «U susret Duhu - Antologija beloruske hrišćanske poezije», Beograd, 2019[4], «Zlatna ptica - Beloruske narodne bajke», Beograd, 2020[5], «Nasleđe» - zbirka pesama Janka Kupale, Beograd, 2020[6], u poslednje tri navedene knjige profesor I. Čarota je u svojstvu priređivača i pisca predgovora ili pogovora.

Naučno-metodološka sfera[uredi | uredi izvor]

Profesor Ivan Čarota je član 11 redakcija periodičnih izdanja (6 stranih), naučni savetnik Beloruske Enciklopedije; Sekretar biblijske komisije Beloruskog Egzarhata Ruske pravoslavne crkve i izvršni urednik časopisa "Pravoslavlje" (Pravaslaўe).

U naučno-metodološkoj sferi, profesor je sastavio sledeće priručnike: «Sovetskaя literatura v svяzяh i vzaimodeйstviяh: Načala sravnitelьnogo i sistemnogo analiza» (Mіnsk, 1989), «Mastackі peraklad na belaruskuю movu : Asnovы tэorыі і praktыčnыя rэkamendacыі» (Mіnsk, 1997), «Юgaslavяnskія lіtaraturы і kulьturы» (Mіnsk, 1999 – u saaўtarstve), Pragrama «Gіstorыя slavяnskіh lіtaratur» (2000), «Gіstorыя serbskaй lіtaraturы. Praktыkum» (2007).[7]

Prevodilački rad[uredi | uredi izvor]

Član Udruženja književnika SSSRa (odnosno, Udruženja književnika Belorusije), kao i Rusije i Srbije; aktivno se javlja u štampi kao književni kritičar, kritičar, esejista, publicista. Više od dvadeset i pet godina, nalazi se na čelu biroa za umetničko prevođenje i književne veze Udruženja književnika Belorusije, a bavi se prevođenjem sa srpskog, hrvatskog, slovenačkog, makedonskog, poljskog i drugih jezika na beloruski i ruski jezik, kao i sa beloruskog i ruskog na srpski jezik. Njegova postignuća su: više od 1200 štampanih prevoda, uključujući i više od 70 knjižnih izdanja, među kojima su i radovi poznatih pisaca, kao što su: Patrijarh srpski Pavle, Nikolaj Velimirović, Justin Popović, Marko S. Marković, Tadej Štrbulović, Ivo Andrić, Branislav Nušić, Rade Drainac, Dobrica Ćosić, Nevena Vitošević Ćeklić, Zoran Gavrilović, Mira Radojević i Ljubodrag Dimić, Momir Lazić, Dragan Lakićević, Dragoslav Mihailović, Grozdana Olujić, Goran Petrović, Ljiljana Habjanović-Đurović, Beno Zupančič, Prežihov Voranc, Josip Jurčič, Drago Jančar, i drugi. Osnivač, sastavljač i prevodilac serije «Serbskae bagasloўe HH stagoddzя», u okviru koje je već izašlo više od četrdeset knjiga. Zbornik srpskih narodnih bajki, koju je prof. Čarota preveo na beloruski jezik: ”Movы ўsяgo žыvoga: Serbskія narodnыя kazkі” (Mіnsk: Mastackaя lіtaratura, 2007), proglašena je za najlepšu knjigu u Belorusiji u oblasti prevoda 2008. godinu i nagrađena Nacionalnom nagradom.[8]

Jedan je od osnivača "Odbora za podršku Srba i Crnogoraca" i javne organizacije "Belorusija - Sestra Srbije", vršilac dužnosti potpredsednika društva "Belorusija - Jugoslavija", predsednik društva "Belorusija - Srbija i Crna Gora."

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Nagrada Republike Belorusije "Za duhovni preporod" (2003)
  • Međunarodna nagrada imena K. Ostroškog (Poljska, 1999)
  • Međunarodna nagrada imena Fjodora Dostojevskog (Srbija, 2007) (uručena 2012. godine)
  • Nagrada Udruženja književnika Srbije (2000)
  • Nagrada časopisa "Zbilja / Reality" (SRJ, Beograd, (2000, 2006);
  • Međunarodna Pravoslavna književna nagrada "Bogorodica Trojeručica" (srpska fondacija Ivanke Milošević - (Čikago, SAD, 2011)
  • Međunarodna književna nagrada imena Rada Drainca (Srbija, 2014)
  • 2014: Nagrada Braća Karić
  • Orden Prepodobnog Sergeja Radonješkog 3. stepena (Ruska pravoslavna crkva, 2002)
  • Komemorativna medalja Udruženja slovačkih pisaca (2003)
  • Orden Svetog Save 3. stepena (SPC, 2004)
  • Zlatni znak Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2008)
  • Orden svetitelja Kirila Turovskog 2. stepena (Beloruska pravoslavna crkva, 2012)
  • Srebrna medalja "Za zasluge" (Srbija, 2014)
  • Medalja Aleksandra Puškina (Ruska Federacija, 2015).[9]
  • Nagrada Republike Belorusije "Za duhovni preporod" (2019)[10]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Članovi”. Srpska Akademija Nauka i Umetnosti. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  2. ^ „Іvan Čarota atrыmaў ordэn svяcіcelя Kіrыla Turaўskaga”. SPPS - saйt prihoda Svяto-Petro-Pavlovskogo sobora g. Minska. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  3. ^ „BELORUSIJA I SRBIJA”. Carsa. Centar akademske reči. Arhivirano iz originala 25. 05. 2019. g. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  4. ^ Čarota, Ivan. „U SUSRET DUHU - Antologija beloruske duhovne poezije”. Žrnov. Arhivirano iz originala 17. 05. 2022. g. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  5. ^ Čarota, Ivan. „O bajkama uopšte, a posebno o beloruskim”. Književni časopis. Udruženje poetskih stvaralaca. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  6. ^ „NOVE KNjIGE: Zbirka pesama „Nasleđe“ Janka Kupale na srpskom jeziku”. Nauka i kultura. Pristupljeno 31. 1. 2021. 
  7. ^ Čarota, Іvan. „ŠLЯHІ STANAЎLENNЯ” (PDF). ELIB BSU. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 06. 2020. g. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  8. ^ Ždanovіč, Іvan. „Služэnne slovam і spravaй”. SB. Arhivirano iz originala 25. 05. 2019. g. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  9. ^ „Ukaz Prezidenta RF” (PDF). Static Kremlin. Pristupljeno 6. 3. 2019. 
  10. ^ Ščarbačэvіč, Nіna. „Perakladčыkі Bіblіі na rodnuю movu ўšanavanы vыsokaй uznagarodaй”. Sozvučie. Arhivirano iz originala 19. 02. 2021. g. Pristupljeno 6. 3. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Čarota, Ivan (2017). Belorusko-srpski odnosi kao naučni problem : [pristupna beseda održana u SANU, 26. oktobra 2015. godine]. Beograd: SANU. str. 55—68. 
  • Gardzіckі A.K. Čarota Іvan Alяkseevіč // Belaruskія pіsьmennіk:Davednіk. Mіnsk,1994.S.584.
  • Garэlіk L.M, Mahnač T.M. Čarota Іvan //Belaruskія pіsьmennіkі: Bіяbіblіяgrafіčnы sloўnіk. T. 6. Mіnsk, 1995. S. 275 – 277.
  • Lяšuk V.Я., Snіtko G.N. Lіtaratura Berasceйščыnы. Brэst, 1999. S.326, 368.
  • Trus M. V. Čarota Іvan Alяkseevіč // Belaruskaя Эncыklapedыя. U 18 t. T. 17. Mіnsk, 2003. S.245.
  • B.p. Čarota Ivan Alekseevič // Regionы Belorussii. Эnciklopediя. T.1. Kn. 2. Minsk, 2009. S. 453.
  • B.p. // Fіlalagіčnы fakulьtэt. Da 70-goddzя zasnavannя. Mіnsk : BDU, 2009. S. 133-136.
  • Sibinović M. Čarota Ivan // Enciklopedija srpskog naroda. – Beograd, 2008. S.1249.
  • Navoйčыk P. Čarota Іvan Alяkseevіč // Gіstorыя slavяnskіh lіtaratur і prablemы іh paraўnalьnaga vыvučэnnя: tэorыя і praktыka. – Mіnsk, 2015.S. 141-142.
  • Štэйner І. Z lюboўю da slavяnskaga pіsьmenstva // Polыmя.2017, №9. S. 39-42.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иван_Чарота&oldid=27674872”