Ljudevit Gaj

Ljudevit Gaj
Lični podaci
Datum rođenja	(1809-07-08)8. jul 1809.
Mesto rođenja	Krapina, Austrijsko carstvo, danas Hrvatska
Datum smrti	20. april 1872.(1872-04-20) (62 god.)
Mesto smrti	Zagreb, Austrougarska, danas Hrvatska

Ljudevit Gaj (Krapina, 8. jul 1809 — Zagreb, 20. april 1872), rođen kao Ludvig Gaj, je bio političar, doktor filozofije, lingvista, ideolog, novinar i književnik. Bio je jedna od središnjih figura panslavističkog Ilirskog pokreta.

Biografija

Mladost

Gaj se rodio u Krapini (u tadašnjoj Varaždinskoj županiji unutar kraljevine Hrvatske i Slavonije) od roditelja Johana fon Gaja, apotekara i majke Julijane Šmit. Odrastao je u domaćinstvu u kome se "mislilo i govorilo" nemačkim jezikom. Na školovanju u Beču, Gracu, Lajpcigu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. Na formiranje nacionalne svesti za njega je bilo presudno studiranje filozofije u Gracu 1828. godine i prijateljstvo sa Demetrom i Baltićem, sa kojima je već tada osnovao prvi "Ilirski klub". U Gracu je mladi Gaj naučio "štokavštinu". Na studijama prava u Pešti 1829. godine upoznaje Jana Kolara, slovačkog književnika koji je razvio ideju o slovenskoj uzajamnosti čiju ideju Gaj kasnije prihvata.

Književni rad

Gaj je rano počeo sa objavljivanjem knjiga. Njegova brošura od 36 strana o dvorcima u njegovom okrugu, napisana na nemačkom jeziku, pojavila se 1826. godine kao Die Schlösser bei Krapina (sr.Krapinski Dvori).

Njegova zdravica Još Horvatska ni propala (sr.Još Hrvatska nije propala), napisana 1833. godine, bila je najpopularnija pesma u Hrvatskoj onoga doba, a peva se još i danas. Oni nose izrazito književna obeležja: živih slika i događaja, dobrog stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma.

Još 1829. godine predlagao je Gaj da se u Zagrebu ustanovi jedno književno društvo a uz njega i muzej. Ideju je obrazložio opet 1836. godine na hrvatsko-slavonskom saboru.

Naslovnica Gajevog dela Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana (1830)

Godine 1830. u Budimu štampa knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisana (sr.Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisa), prvi opšteprihvaćeni hrvatski pravopis nakon dela Ignjata Đurđevića i Pavla Ritera Vitezovića. Pisana je dvojezično, na hrvatskom i nemačkom jeziku, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis uvodi za svaki glas u hrvatskom jeziku po jedan znak u latiničnom pismu. Postao je središnja ličnost oko koje se okupljaju mladi, nadareni intelektualci, vođeni istom idejom. Godine 1834. uspelo mu je ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku saglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom. Napokon, 6. januara 1835. pojavile su se „Novine Horvatske“ (sr.Novine hrvatske), a 10. januara i njihov književni prilog Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska (sr.Danica hrvatska, slavonska i dalmatinska); bio je to veliki napredak u ostvarivanju preuzetog cilja: znak da se hrvatska književnost konstitiše kao jedinstvena celina. Sve do kraja 1835. godine, ta glasila vodiće preporodni pokret pod hrvatskim imenom; samo, dok će Novine Horvatske do kraja te godine izlaziti na kajkavskom, „Danica“ će uporedo s kajkavskim štampati i štokavski pisane priloge. Promena njihovog imena u Ilirske narodne novine (sr.Ilirske narodne novine) i Danicu ilirsku (sr.Danica ilirska), početkom 1836, značila je korak dalje u sprovođenju Gajevih zamisli. Godine 1835, tačnije 5. decembra te godine, Gaj je objavio proglas o napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvatanju štokavštine i novog pravopisa. U skladu s tim i njegov list je štampan novim pravopisom i štokavskim narečjem.

Pokret je uspeo okupiti veći deo hrvatske inteligencije, i pozivajući se na književnu tradiciju Dubrovnika i Dalmacije, usmenu književnost na štokavskom, prihvatio štokavsko narečje za osnovu hrvatskog jezičkog standarda. Pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama prihvati jezički standard zasnovan na novoštokavskim govorima, da se ustanove početne pravopisne i gramatičke norme, da se odbaci kajkavski književni jezik. Pokret je uspeo učvrstiti nacionalnu svest Hrvata, razviti književnost na novim osnovama, pa se zato radije govori o hrvatskom narodnom preporodu.

Pod stare dane

Gaj je u vrhuncu svoje snage 1840. godine posetio carsku Rusiju, a 1846. godine i kneževinu Srbiju. Najzaslužniji je za instalaciju hrvatskog bana Jelačića 1848. godine, koji će mu međutim ubrzo postati neprijatelj. Sve je krenulo naopako 1848. godine, sa aferom oko srpskog kneza Miloša Obrenovića. Zbog optužbi da je zatočio u zagrebačkom hotelu "Lovački rog", i ucenom uzeo novac starom Obrenoviću. Radilo se o 17.000 f. u banknotama i pride 2.000 zlatnih dukata, navodno pribavljenih za politički rad. Jelačić je izbavio Obrenovića iz ropskog položaja, a ovaj je prešao u Ljubljanu, odakle je podneo tužbu. Nakon sprovedene istrage koju je naredio Jelačić, iako stvar do kraja raščišćena, jer se knez nije hteo-smeo suočiti sa optuženim, pretrpio je Ljudevit javne kritike (od strane političkih neprijatelja) i izgubio dotadašnji ugled: On je prekonoć, 10. lipnja (juna) 1848. godine politički uništen. Sa vremenom Gaj sve više gubi društveni uticaj, a dočekao je 1853. godine da ga optuži vlast za navodnu veleizdaju. Sakcinski ga je pokušao kasnije rehabilitovati. Od tih nevolja se nije više povratio. Živeo je povučeno i nemaštini, radeći u svojoj štampariji. Umro je razočaran i zaboravljen od mnogih 1872. godine u Zagrebu, i sahranjen na Jurjevskom groblju.

Ilirstvo i hrvatstvo

Gajev spomenik u Krapini.

Na Ljudevita Gaja i njegovo ilirstvo su veliki uticaj imala dela Pavla Ritera Vitetovića (1652-1713), hrvatskog političkog ideologa i istoričara. Vitezović je svojim radom ostavio veliki uticaj na pitanje jezika i nacionalnog identiteta, a njegovim tezama će se koristiti i Iliristi poput Gaja.

Gaj je postigao da ilirska ideja bude prihvaćena u Hrvatskoj. Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron. (sr.Za Ilirstvo ne bijaše drugog nego da budeš Ilir ili Mađar. Reći da si Hrvat, znači da si Mađar). Tako je, poslije tri decenije, posvedočio već prvom rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević. I dok je Vitezović bio nosilac hrvatske svesti odjevene u ruho ilirskog mita, Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom. Punih sedam godina trajaće u Hrvatskoj ilirski zanos i davati ton celokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorije, jezika i književnosti: sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo pesama ispevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog jedinstva. Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izašla je 17. januara 1843. godine, s obrazloženjem da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima seje seme razdora; a da bi se stvorili uslovi za slogu i saradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njen narodni jezik i književnost.

Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. januara 1843. godine, izišle su Ilirske narodne novine (sr.Ilirske narodne novine) poslednji put. I kao da se ništa nije dogodilo: već idući broj izašao je pod naslovom Narodne novine (sr.Narodne novine), s književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvoj godini izlaženja Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska (sr.Danica hrvatska, slavonska i dalmatinska). Sedmogodišnja ilirska epizoda bila je tako završena; ali razdoblje hrvatskog narodnog preporoda nije time ni prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je da deluje na istim osnovama, hrvatskim, na kojima je i počeo osam godina ranije. Bilo je to moguće upravo zato što je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez protesta. Zabrana ilirskog imena je ublažena početkom 1845: "hrvatsko-slovenski književni jezik" je mogao biti nazvan ilirskim ako to ne bi značilo neke političke pretenzije.

Ljudevit Gaj i srpski jezik

Pojedini srpski intelektualci su smatrali da je Ljudevit Gaj samo prisvojio standard srpskog jezika koji je ustanovio Vuk Karadžić, radi postizanja političkih ciljeva ujedinjenja svih južnoslovenskih katolika oko Zagreba. I pojedine tvrdnje Ljudevita Gaja idu tome u prilog koje govore da je smatrao ilirski jezik srpskim:

"Kako da se prepiremo što je kod Srbljah narodno, što li nije, kod Srbljah, u kojih od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo: kod Srbljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i svojoj čistoći učiti moramo ako hoćemo da ilirski život obnovimo: kod Srbljah koji su u svetinji svoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, koji smo i mi u novije doba, radi sloge, pod prostranim imenom ilirstva novim životom uskrsnuli: kod Srbljah, koji su nama od starine sve sačuvali, a kojim mi malo ali sasvim ništa glede samoga narodnoga dati ne možemo?"

"a n. p. sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli, nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvarditi, da to nije serbski već ilirski jezik, pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu što mi Hervati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo."

Vuk Karadžić je smatrao da je jedino čakavsko narečje pravi hrvatski jezik, a srpskim jezikom on naziva sve štokavske govore, što su neki njegovi savremenici, ali i naslednici, a posebno hrvatski filolozi, ocenjivali kao pristrasnost i nacionalizam. Međutim, to nije bilo samo Vukovo mišljenje, već stav i mnogih drugih tadašnjih stručnjaka poput Jerneja Kopitara, Pavla Šafarika i drugih. Oni su smatrali da je čitavo štokavsko narečje srpski jezik, čakavsko narečje pravi hrvatski, a kajkavsko narečje deo slovenačkog jezika. U Vukovoj studiji Srbi svi i svuda, između ostalog, navodi se da Srbi žive u Dalmaciji, Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini, Lici, Slavoniji, Makedoniji, Baranji, Dubrovniku i Kosmetu. Takođe se kaže da Srba ima i u Istri i Trstu.

Jedan od najglasnijih u tvrdnji da je Ljudevit Gaj prisvojio srpski jezik, zarad političkih ciljeva, bio je srpski pesnik Jovan Dučić. Dučić u svom radu Jugoslovenska Ideologija smatra da je Ilirizam hteo da Hrvati, prisvajajući sebi za književni jezik onaj kojim su dotle pisali samo Srbi, pomoću zajednice jezične nametnu onim drugim svoj duh hrvatsko-katoličko-austrijski. Kajkavski govor kojim se govori oko Zagreba, i na kome se razvijala zagrebačka književnost sve do Ljudevita Gaja, nije održavao dovoljnu vezu ni među samim Hrvatima, pošto su čakavske oblasti od Istre na Hrvatsko Primorje do Senja i do nekih ostrva, bile bliže Srbima nego Hrvatima. Jugoslavizam je zato u prvom momentu imao da se najpre brani od Srba u tim oblastima, a tek zatim da pređe u napad. Dučić je o tome mislio da kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini, isto onakvoj na kakvoj su pisane i Vukove srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika, značilo bi i anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima.

Takođe su dubrovačku književnost mnogi smatrali delom srpske književnosti. Hrvatski istoričar, Natko Nodilo pisao je:

"U Dubrovniku, ako ne od početka a ono od pamtivijeka, govorilo se srpski, govorilo kako od pučana tako od vlastele; kako kod kuće tako u javnom životu. Jeste istina da su zapisnici raznih vijeća vodili latinski, a prilika je takođe da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vijećima se ponešto raspravljalo i mletačkim i kojekakvim govorom. Nego u općini od mletaka oslobođenoj, srpski je raspravni jezik."

Literatura

• Đuro Šurmin (1904). Hrvatski preporod (na jeziku: Croatian). University of Michigan. Tisak dioničke tiskare. CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
• Banac, Ivo (2015). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9493-2. 

Spoljašnje veze

• Istorijska biblioteka: Kopitareva ljutnja na Gaja i ilirce
• Poreklo Ljudevita Gaja. "Politika", 6-9. jan. 1937