Etnometodologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Etnometodologija je smer u sociologiji koji je osnovao Harold Garfinkel, a nastao je kao kritika funkcionalističke teorije društvenog delovanja i pozitivističkog ili objektivističkog poimanja stvarnosti. Polazeći od fenomenoloških radova Alfreda Šuca, etnometodolozi smatraju da društveno delovanje proizilazi iz predznanja pojedinca koje, premda zdravorazumsko, tj. subjektivno i neprecizno, igra odlučujuću ulogu u stvaranju smisla društvenog delovanja i društva uopšte. Društveno delovanje je rezultat zajedničkog, intersubjektivnog razumevanja, a ne unapred danih ili univerzalnih normi. Oni koji sude međusobno dogovaraju značenja ispravnog ili neispravnog, istinitog ili neistinitog, lepog ili ružnog, pa su ta značenja stvar interpretacije ili konteksta. Analizom ljudske konverzacije, kao i analizom ponašanja ljudi na radnom mestu, etnometodolozi su ustanovili da pored službenih, postoje druge procedure i očekivanja putem kojih se odvija interakcija i međusobno razumevanje ljudi te da nije moguće strogo razlučiti racionalne od neracionalnih oblika društvenog delovanja.[1][2][3]

Harold Garfinkel, Majkl Link i Erik Livingston navode sledeću priču od začetku ideje o etnometodologiji[4]:

Godine 1954., Fred Strodbek bio je angažovan od strane Pravnog Fakulteta Univerziteta u Čikagu da analizira audio-snimke dobijene od ozvučene sudnice gde je u toku bilo zasedanje porote. Edvard Šils bio je u odboru koji ga je angažovao. Kada je Strodbek predložio da upravlja Bejlovim Interakcija-proces Analizama, Šil se požalio: Koristeći BI-PA, siguran sam da ćemo saznati iz razmatranja porote, šta ih to čini malom grupom. Međutim mi stremimo tome da saznamo šta ih to čini porotom.

Garfinkel je 1967. godine izbacio odgovor na Šilovu žalbu. Počeo je da istražuje osobine rezonovanja i praktičnih operacija koje su karakteristične za pojedinca ili grupu koja se bavi određenom aktivnošću. Cilj etnometodologije razlikuje je od klasičnih nauka koje se bave generalnim i prosečnim rezultatima o fenomenu. Etnometodologija pokušava da zahvati definišuće osobine, neke eto što mi se može (žargonski) karakteristike koje čine objekat tim što jeste.

Etnometodologija je inspirisana fenomenološkim filozofskim tumačenjima Huserla i Šuca, međutim, uvek je radila na prelasku granice od fenomenološkog ispitivanja pojave fenomena, na ispitivanja učesnika, njihovih metoda, uslova, uglova shvatanja, koji svi nesumnjivo doprinose tom fenomenu svaki na svoj način. Širina u koju etnometodologija ide, može delovati vrlo zbunjujuća. Istraživanja pokrivaju teme i radove kao što su :"džez improvizacije" (Sudno 1978), "cinkarenja i tračevi" (Veder 1974), "raditi na običnosti" (Saks 1992 i Garfinkel 1986, 2002). Zajedničko za sve teme jeste to što je svima glavni fokus metod činjenja... ako ništa, biti običan, odnosno kako ljudi upravljaju svojim ponašanjem ne bi li ostavili utisak nekoga ko nije drugačiji na neki poseban način. Na običnost se ne gleda kao na statistički prosek, već kao određeno dostignuće postignuto umećem.

Ključ etnometodologije je u stvari zamena teme i resursa (Zimerman i Polner 1970). Cilj je uzeti u obzir neka preskočena i zdravo za gotovo uzeta znanja i uvrstiti ih u istraživanja. Osnovne osobine socijalnih delovanja treba da budu glavna tema izučavanja, kroz koja etnometodologija teži da pokrije osnove socijalnih interakcija, analizirajući ih na poprilično prizemnom nivou. Centar etnometodološkog istraživanja svodi se na to da je značenje socijalnog fenomena ekvivalentno metodičkoj proceduri kroz koju učesnik obrazuje svoju sitaciju. Validnost (negde tumačeno kao -odgovornost) je značajan pojam za etnometodologiju. To je metod koji pomaže subjektima da učine svoja iskustva obradivim, a istovremeno da zadrže svoje prisustvo kao subjekta takođe uračunjivim pojmom za istrađivanje. Ovakav refleksivan metod omogućava postojanje zdravog razuma subjekata kao sjajne teme za izučavanje.

Drugi aspekti etnometodologije zaduženi su za predstavu odgovorne (uračunjive) akcije. Shodno tome, društveni poredak nije tek tako dan, već je nešto za šta objekti treba malo da porade. Pravila i regulative su srestva koja navode objekte (učesnike), a ne spoljne sile koje na bilo koji način primoravaju bilo koga. Ideja nije da se ospori postojanje jakih odnosa, već da se razume da su ti odnosi, bilo kakvi bili, objekat procedura i metoda rezonovanja. Etnometodologija odbija da tretira ljudska bića kao glupake koji sude, i to je jedan od glavnih slogana ove grane sociologije.

Gledano od spolja mnoštvo eksperimenata koji su probili led, u kojima je Garfinkel navodio ispitivače da se u normalni svakodnevnim situacijama ponašaju besmisleno i neshvatljivo, načinili su etnometodologiju poznatom. Eksperimenti su takođe istakli pojam validnosti. U ovim eksperimentima, subjekti su se očajnički trudili da načine svoje čudne radnje prihvatljivim i da vrate normalnost situaciji u kojoj se nalaze. Ovi eksperimenti su pokazali korišćenje zdravorazumskih očekivanja, proračunjive sklonosti, i snažna moralna težnja za prihvaćenošću.

Detaljnije, Girfinkelovi eksperimenti otkrivaju generično-refleksne odgovornosti prema socijalnom delovanju (akcijom). U eksperimentu gde je istražitelj pitao subjekta da definiše značenje nekih pitanja i fraza koje je sam subjekat uputio, kao na primer Kako si (razumljivije na engleskom kroz njihovo klasično i generičko - How are you)i Ja sam umoran. Ispitanici su proizveli široki opus reakcija na ovav zahtev. U nekim slučajevima, razumeli su kao uvredu: Gledaj, samo sam hteo da budem pristojan, zaista me nije briga kako se ti osećaš. Neki su razumeli kao pitanje: Ne znam, pretpostavljam da ste dobro, odlično štaviše.. A takođe je moglo biti shvaćeno kao jedno pitanje u seriji, pa dobijen odgovor: Zašto me pitate ova besmislena pitanja?

Rezultati eksperimenata nisu relevantni samo za takve kakvi su, već im je kontekst primenjiv za svaki sleći eksperiment. U tom smislu, svaka akcija je pod snažnim uticajima bilo koje prethodne. Zato je ranije pomenuti eksperiment dobio toliko različite odgovore na isto pitanje. Shodno tome, odgovori doprinose razumevanju predstojeće akcije i dublje, kreiraju očekivanja vezana za akciju u budućnosti.

Kasnija razvića u etnometodologiji

Etnometodologija se razvila na dve velike grane. Harvi Seks i njegove kolege nastavile su sa tradicionalnim etnometodološkim istraživanjima sredinom 1960—ih godina, i oni se smatraju zaslužnima za pokretanje novog programa istraživanja, tzv. konverzacione analize. Harold Garfinkel je zamislio malo drugačiju sudbinu za etnometodoligu 1960—ih godina. Njegovi stavovi biće dosta kasnije smatrani vrlo radikalnima.

Radikalna etnometodologija počela je da stasava na poljima istraživanja o radu 1970—ih godina. Ova istraživanja su praktično analize podataka sakupljnih posmatranjem jednog klasičnog radnog okruženja. Sve u svemu, one su obećale rigorozne analize međusobnih nadležnosti u radnoj atmosferi, okruženju i provedenom vremenu. Teme ovih istraživanja obuhvataju postizanje timskog rada, uloge i korišćenje artefakta pri svakodnevnom radu, kao i same prostorne organizacije na radnom mestu. Etnometodološka istraživanja otvorila su nove poglede na radno mesto, praktikovanje timskog rada, kao i uzimanje u obzir uloga pri izvršavanju svakodnevnih zadataka. Pokazali su kako je generalno kordinisanje poslom jako podržano artefaktima, kao što su interaktivni dijagrami, mape, opisi posla i planovi projekata. Dalje, etnometodološka istraživanja priznaju i daju značaj prostornom uređenju radnog mesta radi ostvarivanja određenih aktivnosti.

Program istraživanja o radu je značajno kulminirao u naučnim istraživanjima (Garfinkel, Linč) i tehnometodologije , koja se odnosi na deo etnometodologije koji ima veze sa tehnološkim askpektom. Dauriš i Baton, u svom članku Tehnometodologija (1998) istražuju mogućnosti i posledice približavanja sistemu dizajna sa etnomedološke perspektive. Generalno, oni pokušavaju da tehnometodolgiju obezbede kao konkretan pojam, a ne kao nešto što se usput čisto pomene kao deo etnometodologije. Na primer, Dauriš i Baton uvode pojam odgovornosti za sistemske dizajnere. Oni su u stvari izmislili jedan računar. Aplikacija za procesovanje reči može se videti kao jedna apstraktna prestava koda. Kada kliknemo SAČUVAJ, mi ne znamo koji deo koda je u funkciji. Mada, kada bi odnos onoga što korisnik vidi i onoga što je zaista u kodu bio dosledan, korisnik bi mogao bolje da sagleda sistem u kome radi. Programu bi bilo dozvoljeno da vidi, kao što je programeru dozvoljeno, sve delove koda i njihove međusobne odnse i upotrebe. Ovo bi moglo da se koristi za reprogramiranje, otkrivanjem šta je bilo nevidljivo pri originalnom programiranju. Etnometodologija je obnovila svoj značajan položaj u nauci i tehnološkm istraživanjima, što je imalo značajnog uticaja na metode istraživanjima, što se najbolje vidi u ironičnom rezimeu Latura: Da li bi mogla poslednja osoba koja napusti socijalne studije nauke da napokon uključi audio rekorder?

Više teoretski, sva kasnija etnometologija je zasnovana na onome što Garfinkel zove razbristrujuća teorema, koja kaže da sva socijalna naučna istraživanja se mogu opisati sledećim iskazom:

[ ] => ( )

Uglasta zagrada predstavlja sve društvene pokrete, koji su pokrenuti zahvaljujući svojim metodama i uzrocima, koji su održali na površini kakve god svrhe i ciljeve imaju. Obična zagrada prestavlja pronalaske društvenih nauka kao i opise društva. Društvene nauke nas dakle snadbevaju teoretičkim , konstruisanim pogledima na svet.

Specfično, kasnija verzija Garfinkelove etnometodoligije bila je zainteresovana za šta to još ima istražiti u vezi društvenih nauka. Na ovaj način, Garfinkel je definisao cilj etnometologije, gde kaže da je to obnavljanje društvenog fenomena socijalnog sveta, koji su društvene nauke vremenom izgubile. Po Garfinkelu, društvene nauke ne poznaju red i tačne odnose strari. Tzv. formalna analiza ignoriše usvojen, neporedan, direktan i posvedočiv detalj od ovog našeg običnog društva. Nasuprot tome, radikalne etnometodloške studije uspostavljaju prakse koje su izuzeto detaljne o sebi, a ne nešto što opisuje nešto drugo ili treće.

Etnometodologija obećava da će da ponudi nešto više u odnosu na noramlnu nauku, tako što ima sebe zacrtanu kao dodatak običnoj (mejnstrim) nauci. Međutim, dovodi u rizik da podeli svoja saznanja sa drugim naučnicima kroz umeće da prikaže nešto više. Baton se žali da etnometodološka prestava socijalnih nauka biva konstantno preskočena, neshvaćena i pogrešno razumljena. Na primer, etnometodologija je sa strane smatrana jednom ukom mikrodisciplinom, ali sa druge strane, etnometodologija sebe prestavlja kao osnovu socijalnog reda i poredka, odnosno da je to smatranje mikrodisciplinom, krajnje izmišljeno i promašeno. Ipak, etnometodoliga je možda postala asimetrična alternativa savremenom svetskom pokretu društvenih nauka.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Arminen, Ilka (2005). Institutional Interaction—Studies of Talk at Work. Directions in Ethnomethodology and Conversation Analysis. Engleska: Alderšot. 
  2. ^ Baton, Graham. Talk & Social Structure. Engleska: Kembridž. 
  3. ^ Zimerman, Don. The Everyday World as a Phenomenon. Berlin. 
  4. ^ Garfinkel, Harold. Ethnomethodological Studies of Work. London, Engleska. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Arminen, Ilka (2005). Institutional Interaction—Studies of Talk at Work. Directions in Ethnomethodology and Conversation Analysis. Engleska: Alderšot.