Живот Емила Золе

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Život Emila Zole
Filmski poster
Izvorni naslovThe Life of Emile Zola
Žanrdrama
ScenarioHajnc Herald
Geca Herceg
Norman Rajli Rejn
ProducentHenri Blanke
Temelji se naZola and His Time
Metju Džozefson
Glavne ulogePol Muni
Glorija Holden
Gejl Sondergard
Džozef Šildkraut
MuzikaMaks Štajner
Direktor
fotografije
Ernest Palmer
MontažaVoren Lou
DistributerWarner Bros. Pictures
Godina1937.
Trajanje116 minuta
Zemlja SAD
Jezikengleski
IMDb veza

Život Emila Zole (engl. The Life of Emile Zola) je američki biografski film iz 1937. godine o francuskom piscu iz 19. veka Emilu Zoli sa Polom Munijem u glavnoj ulozi, u režiji Vilijama Diterlija. Premijerno je prikazan u pozorištu Carthay Circle Theatre u Los Anđelesu, uz veliki kod kritike i po pitanju zarade. Savremene kritike rangirale su ga kao najveći biografski film napravljen do tog vremena. Godine 2000, Kongresna biblioteka ga je odabrala za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Država kao „kulturološki, istorijski ili estetski značajan“.[1][2]

Produciran tokom Velike depresije i nakon što je Nacistička partija preuzela vlast u Nemačkoj, film nije uspeo da istraži ključno pitanje antisemitske nepravde u Francuskoj krajem 19. veka, kada se Zola uključio u Drajfusovu aferu i radio na oslobađanju oficira. U nekim novijim studijama film je zabeležen kao primer holivudske bojažljivosti u to vreme: antisemitizam nije pominjan u filmu, niti je u dijalogu rečeno „Jevrejin“. Neki eksplicitno antinacistički filmovi su otkazani u ovom periodu, a drugi sadržaji su bili izmenjeni. Ovo je takođe bio period kada je Holivud uspostavio Kodeks produkcije, uspostavljajući unutrašnjeg cenzora, kao odgovor na pretnje spoljne cenzure.

Život Emila Zole postao je drugi biografski film koji je osvojio Oskara za najbolji film.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Godine 1862. u Parizu, pisac u usponu Emil Zola deli stan na tavanu sa svojim prijateljom, postimpresionističkim slikarom Polom Sezanom. Njegova verenica Aleksandrin mu obezbeđuje posao službenika u knjižari, ali ubrzo biva otpušten pošto izazove gnev svog poslodavca i policijskog agenta svojim provokativnim romanom Klodove ispovesti. Zatim svedoči mnogim nepravdama u francuskom društvu, kao što su pretrpani sirotinjski kvart na reci, nezakoniti rudarski uslovi, kao i korupcija u francuskoj vojsci i vladi. Konačno, slučajni susret sa uličnom prostitutkom koja se krije od policijske racije inspiriše njegov prvi bestseler, Nanu, koji razotkriva najniže porive pariskog društva.

Uprkos molbama glavnog cenzora, Zola piše i druge uspešne knjige, kao što je Slom, oštra osuda francuske vrhovne komande čije su greške i nejedinstvo doveli do katastrofalnog poraza u Francusko-pruskom ratu 1870. godine. On postaje bogat i slavan, ženi se Aleksandrin i nastanjuje u vili. Jednog dana, njegov stari prijatelj Sezan, još uvek siromašan i neznan, poseti ga pre nego što napusti grad. Optužuje Zolu da je postao samozadovoljan zbog svog uspeha, daleko od revnosnog reformatora svoje mladosti i prekida njihovo prijateljstvo.

U međuvremenu, jedan francuski tajni agent krade pismo upućeno vojnom atašeu u nemačkoj ambasadi. U pismu se potvrđuje da postoji špijun u francuskom generalštabu. Uz malo premišljanja, komandanti vojske odlučuju da je kapetan Alfred Drajfus izdajnik. Izveden je pred vojni sud, javno degradiran i zatvoren na Đavoljem ostrvu u Francuskoj Gvajani.

Kasnije, pukovnik Pikar, novi šef obaveštajne službe, otkriva dokaze koji impliciraju majora Valsen-Esterhazija, pešadijskog oficira mađarskog porekla, kao špijuna. Međutim, Pikaru njegovi pretpostavljeni naređuju da ćuti kako bi sprečio zvaničnu sramotu i brzo je premešten na udaljenu službu.

Prošle su četiri godine od Drajfusove degradacije. Konačno, Drajfusova odana supruga Lusi moli Zolu da preuzme slučaj njenog muža. Zola je nerad da odustane od svog udobnog života, ali ona iznosi nove dokaze da izazove njegovu radoznalost. On objavljuje otvoreno pismo, poznato kao „Optužujem”, u novinama L'aurore optužujući vrhovnu komandu da prikriva monstruoznu nepravdu, koje izaziva žestoke reakcije po Parizu. Zola jedva pobegne od gnevne rulje podstaknute vojnim agentima provokatorima, dok nemiri izbijaju na gradskim ulicama.

Kao što je i očekivao, Zola je optužen za klevetu. Njegov advokat Fernand Labori daje sve od sebe protiv odbijanja predsedavajućeg sudije da mu dozvoli da prinese dokaze o aferi Drajfus i krivokletstvu i pristrasnom svedočenju svih vojnih svedoka, osim Pikara. Zola je proglašen krivim i osuđen na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od 3000 franaka. Nevoljno prihvata savet svojih prijatelja da izbegne rizik da postane mučenik i umesto toga pobegne u London, da nastavi kampanju u ime Drajfusa.

Sa zahtevom za pravdom koji dostiže svetski nivo, nova administracija francuske vojske konačno proglašava da je Drajfus nevin; oni koji su odgovorni za prikrivanje bivaju otpušteni ili izvršavaju samoubistvo. Valsen-Esterhazi sramotno beži iz zemlje. Zola umire od trovanja ugljen-monoksidom izazvanog neispravnim šporetom noć pre javne ceremonije na kojoj je Drajfus oslobođen krivice i odlikovan ordenom Legije časti. Njegovo telo je sahranjeno u pariskom Panteonu, gde ga ispraćaju kao heroja i ratnika.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Pol Mjuni Emil Zola
Glorija Holden Aleksandrin Zola
Gejl Sondergard Lusi Drajfus
Džozef Šildkraut kapetan Alfred Drajfus
Donald Krisp Fernand Labori
Erin O’Brajen-Mur Nana
Džon Litel Šarpantje
Henri O’Nil pukovnik Pikar
Moris Karnovski Anatol Frans
Luis Kalhern major Dor
Ralf Morgan komandir Pariza
Robert Barat major Valsen-Esterhazi
Vladimir Sokolov Pol Sezan
Grant Mičel Žorž Klemanso

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Na 10. dodeli Oskara, film je dobio deset nominacija (i time postao prvi film u istoriji Oskara koji je dostigao dvocifrenu nominaciju) i osvojio tri nagrade.[3]

Kategorija Osoba Ishod
Najbolji film Warner Bros. (Henri Blanke, producent)
Pobedio
Najbolji režiser Vilijam Diterle
Nominovan
Najbolji glumac Pol Mjuni (Emil Zola)
Nominovan
Sporedna mušku uloga Džozef Šildkraut (kapetan Alfred Drajfus)
Pobedio
Najbolji scenario Hajnc Herald, Geza Herceg i Norman Rajli Rejn
Pobedio
Najbolja scenografija Anton Grot
Nominovan
Najbolja muzika, partitura Mak Štajer
Nominovan
Najbolji zvuk, snimanje Nejtan Levinson (Vorner Bros. SSD)
Nominovan
Najbolji tekst, originalna priča Heinz Herald i Geza Herczeg
Nominovan
Najbolji asistent direktora Rus Sanders
Nominovan

Kontroverze[uredi | uredi izvor]

U svojoj knjizi iz 2013. pod nazivom The Collaboration: Hollywood's Pact with Hitler, Ben Urvand je napisao da su holivudski producenti sklopili pakt kako bi izbegli antagonizaciju Adolfa Hitlera i pomogli nacistima potiskivanjem filmova koji su prikazivali brutalnost nacista: „Studiji su otkazali nekoliko eksplicitno antinacističkih filmove koji su planirani za produkciju i iz nekoliko drugih filmova izbrisali sve što bi se moglo protumačiti kao kritično prema nacistima, zajedno sa svime što bi se moglo smatrati povoljnim za Jevreje — ili čak jednostavno priznanje da oni postoje."[4]

Urvand je napisao da je šef jevrejskog studija Džek L. Vorner naredio da se reč „Jevrej” izbaci iz scenarija i da je Džordžu Gislingu, nacističkom konzulu u Sjedinjenim Državama u Los Anđelesu, povremeno bilo dozvoljeno da pregleda i daje preporuke o filmovima pre nego što su distribuirani, sa izmenama koje su ponekad napravljene na osnovu njegovih komentara.[5][6] Međutim, Urvandovu tezu da je Vorner sarađivao sa nacistima oštro su osporili članovi Vornerove porodice, posebno Ališa Majer.[7]

U svojoj studiji Hollywood and Hitler, 1933–1939, Tomas Doerti je takođe analizirao ovu temu.[4] Dejvid Denbi, koji je napisao dugačak pregledni članak o ovom pitanju u Njujorker-u, ističe da, iako Doherti podržava neke od Urvandovih teza, Doherti pruža više konteksta za ponašanje studija, postavljajući ga protiv političke kulture tog perioda. Studiji su bili pod društvenim pritiskom tokom Velike depresije da produciraju filmove koji su pomagali Sjedinjenim Državama da prebrode krizu. U SAD je postojao strah od političkog radikalizma, dok su evropski pokreti, od nacista do komunizma u Sovjetskom Savezu, smatrani pretnjama. Denbi veruje da su šefovi studija, pretežno Jevreji, bili stidljivi i preterano oprezni, u strahu za svoja mesta u američkom društvu.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Librarian of Congress Names 25 More Films to National Film Registry”. Library of Congress. Pristupljeno 2020-11-23. 
  2. ^ „Complete National Film Registry Listing”. Library of Congress. Pristupljeno 2020-11-23. 
  3. ^ „The 10th Academy Awards (1938) Nominees and Winners”. oscars.org. Pristupljeno 2011-08-10. 
  4. ^ a b v Denby, David (16. 9. 2013). „Hitler in Hollywood”. The New Yorker. 
  5. ^ „Scholar Asserts That Hollywood Avidly Aided Nazis”. 25. 6. 2013. Pristupljeno 26. 6. 2013. ; Ben Urwand, The Collaboration: Hollywood’s Pact with Hitler, Belknap Press, (2013) ISBN 9780674724747
  6. ^ "Hollywood's Pact with Hitler." by Ben Urwand, C-SPAN Program, 11 December 2013
  7. ^ „A Rebuttal to Ben Urwand and The Collaboration: Hollywood's Pact with Hitler”. 21. 8. 2013. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]