Miodrag Čeperković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Miodrag Čeperković
Lični podaci
Datum rođenja(1927-11-23)23. novembar 1927.
Mesto rođenjaRuđinci, Kraljevina SHS
Datum smrti6. decembar 2006.(2006-12-06) (79 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
ObrazovanjeRudarsko-geološki fakultet Univerziteta u Beogradu
Naučni rad
Poljerudarstvo, metalurgija
InstitucijaFON
Institut „Kirilo Savić”
Njujorška akademija nauka
odbor za ugalj i čelik pri OUN
Poznat poGraditelj nove Smederevske železare i podružnih preduzeća

Miodrag Čeperković (Ruđinci, 23. novembar 1927Beograd, 6. decembar 2006) bio je rudarski inženjer, jedan od osnivača i profesor na Fakultetu organizacionih nauka, od 1982. član Njujorške akademije nauka. Smatra se zaslužnim za građenje metalske industrije Srbije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 23. novembra 1927. godine u Ruđincima,[1] kod Vrnjačke Banje. Gimnaziju je završio u Kraljevu, Vrnjačkoj Banji i Kruševcu,[1] od oca Milivoja.[2]

U Drugi svetski rat je otišao sa nepunih 17 godina. Učesnik je NOB-a. Godine 1944. bio je vodni delegat 1. čete 4. bataljona u Drugoj ličkoj proleterskoj brigadi.[2] Oslobođenje je dočekao ranjen, u Šestoj proleterskoj brigadi.[3]

Nakon što je gimnaziju završio u Kruševcu, upisao se na Rudarsko-geološki fakultet u Beogradu, gde je diplomirao 1950. godine. Doktorirao je na istom fakultetu na temi iz oblasti zaštite na radu u rudarstvu i metalurgiji „Doprinos borbi protiv prašine u rudarstvu i metalurgiji” 1965. godine.[3]

Jedanaest godina je radio na Kosovu i Metohiji. Počeo je kao pogonski inženjer u RMK Trepča,[4] u rudniku „Stari Trg”. Nakon toga je obavljao funkciju direktora rudnika olova i cinka „Ajvalija” i „Kišnica”, kod Gračanice.[3]

U okviru rada u rudarstvu, imao je veliki uspeh u eksploataciji olovno-cinkane rude i rekonstrukciji nekoliko više starih rudnika.[3] U oblasti metalurgije, na Kosovu i Metohiji se istakao brojnim projektima. Izgradio je Fabriku šavnih cevi u Uroševcu, „Pocinkovaonicu” u Vučitrnu, Fabriku akumulatora i sumporne kiseline u Kosovskoj Mitrovici.[4]

Sa Kosova i Metohije je otišao u Beograd, s namerom da se zaposli Rudarsko-geološkom institutu u Zemunu i da se bavi proučavanjem uzročnika silikoze. Uporedo je kao već afirmisan stručnjak istraživao rudna bogatstva,[4] ruda gvožđa, nikla i kobalta na području Srbije, kao i na projektovanju i izgradnji rudnika gvožđa „Rudište” i „Suva Ruda”.[3] Postavljen je za prvog direktora novoformiranog preduzeća za istraživanje ruda gvožđa u Srbiji „Mokra Gora”.[3]

Bio je generalni direktor nove Železare u Smederevu, u periodu od 1960. do 1974. Prvo je rekonstruisao pogone Stare železare, a zatim je radio na projektovanju, rukovođenju kompletnom izgradnjom i pustio je u rad većinu osnovnih proizvodnih pogona integralnog metalurškog ciklusa za proizvodnju gvožđa i čelika: visoka peć (1971), konvertorska čeličana (1974), valjaonica hladnih limova (1974). Za valjaonicu toplih limova je potpisao ugovor o kupoprodaji opreme marke Tisen. Železara je izgrađena zahvaljujući njegovom zalaganju, i pored protivljenja brojnih političkih krugova.[1]

Tokom izgradnje železare, nastale su i Fabrika za proizvodnju belog lima u Šapcu i Fabriku za proizvodnju profila i profilisanih cevi u Aleksincu (počela sa radom 1976), čiji proizvodni program predstavlja dalju preradu proizvodne trake u Smederevu, s obzirom da je topla valjaonica u Smederevu još uvek bila u izgradnji.[5]

Formirao je i rukovodio združenim preduzećem „Jugometalkombinat” u Beogradu,[3] koji je uključivao Železaru Smederevo“, „Jugometal – obojenu metalurgiju“ (osnovan 8. oktobra 1946) i koji se isključivo izvozom i uvozom metala, ruda, koksa, ali i procesne opreme za veliki broj preduzeća u tadašnjoj Jugoslaviji i „Metalservis“, za unutrašnju trgovinu.

Dobitnik je Ordena zasluga za narod sa zlatnom zvezdom (1975) za posebne zasluge i postignute uspehe u poslovima od značaja za napredak zemlje.[6]

Iako nije imao vremena da se bavi politikom,[4] godine 1974. (ili 1976) je smenjen sa svih funkcija, pod optužbom da je „tehnomenadžer”.[3]

Nakon toga je radio kao predstavnik Privredne komore Jugoslavije u Kairu. Pošto je bez naročitog objašnjenja odatle otpušten, radio je kao direktor predstavništva „Progresa” u Njujorku, kao predstavnik „Metalservisa”, zatim kao predstavnik „Beogradske banke” u Njujorku, gde je do 1983. radio na poslovima strateškog razvoja elektroprivrede i sirovinske baze u Srbiji na projektu u Avramovićevom timu. Takođe je u banci „Meri Linč” iz Njujorka bio savetnik za investiranje u Srbiju i Crnu Goru. Bio je savetnik za pitanja rudarstva i metalurgije u „Goši” i predsednik Naučnog veća Instituta „Kirilo Savić” u Beogradu.[3]

Jedan je od osnivača,[4] a radio je kao vanredni profesor, organizovao i održavao nastavu na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu.[3]

Govorio je engleski, ruski, nemački, a služio se italijanskim i arapskim jezikom.[3]

Autor je pet knjiga i više od 40 naučnih i stručnih radova, posvećenih rudnicima i rudarima. Bio je član odbora za ugalj i čelik OUN-a i član Akademije nauka u Njujorku (SAD).[1]

Preminuo je 6. decembra 2006. godine u Beogradu, a sahranjen je tri dana kasnije na Novom groblju u Beogradu.[1]

Objavljeni radovi[uredi | uredi izvor]

  • „Priručnik o zaštiti pri podzemnom rudarenju”, zbirka propisa o radnim odnosima (1968)
  • „Crna metalurgija”, sa Miroslavom Stefanovićem, povodom 25 godina privrede i tehnike SR Srbije (1971)
  • „Zaštita na radu”, udžbenik za FON (1973)
  • „Druga lička proleterska brigada - Sjećanja boraca” - odeljak U borbama na Sremskom frontu i nastupanje do Zagreba - „Od Šida do Čazme” (1988)[7]
  • „Nesreće u rudnicima: glavni uzroci nesreća u nekim rudnicima sveta” (1989)
  • „Infrastruktura Srbije”, u grupi autora (1995)
  • „Stalag 12 D” (2003)
  • „Metalurški kombinat Smederevo”, zbornik priča o izgradnji, zajedno sa Radoslavom Ranisavljevićem

Vidite još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]