Mitropolit berlinski i nemački Marko
Arhiepiskop Marko | |
---|---|
Osnovni podaci | |
Pomesna crkva | Ruska pravoslavna crkva |
Mitropolija | Berlinsko-nemačka |
Čin | mitropolit |
Titula | arhiepiskop, mitropolit berlinski i nemački eparhija RPCZ |
Sedište | Berlin, Nemačka |
Godine službe | 2019. |
Prethodnik | Teofil Narko |
Prethodna eparhija | Eparhija Velike Britanije i Irske |
Godine službe | 1980—1982 |
Prethodnik | Serafim Lijada |
Prethodna eparhija | Minhen i Južna Nemačka |
Godine službe | 1982-2019 |
Prethodnik | Konstantin Esenski |
Lični podaci | |
Svetovno ime | Mihail Arndt |
Datum rođenja | 9. januar 1941. |
Mesto rođenja | Kemnic, Nemačka |
Arhiepiskop Marko (svetovno Mihael Arnt; 29. januar 1941. godine), Saksonija) je mitropolit berlinski i nemački Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije i nadzornik ruske pravoslavne crkvene misije u Jerusalimu.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Nakon što je položio ispite u 13-godišnjoj školi u Frankfurtu na Majni 1960. godine, budući vladika Marko u vojsci Zapadne Nemačke proveo je godinu i po dana. Godine 1962. upisao se na Univerzitet u Frankfurtu na katedri za istoriju i filologiju, a posle je prešao na Hajldeberški univerzitet, gde se specijalizovao za slovenske jezike. Napisao je doktorsku tezu na temu „Biografska književnost Tverskog kraljevstva 14. i 15. veka“. Studirajući ruski jezik mladi student je došao u dodir sa ruskom emigrantskom zajednicom u Frankfurtu. Kao student prof. Dimitrija Čiževskog u Hajdelbergu, posetio je crkvu Ruske Zagranične crkve u Manhajmu posvećenu Svetom Aleksandru Nevskom, gde je prešao u pravoslavlje 1964. godine, a potom je ubrzo postao čtec. Putovao je na Svetu Goru, sprijateljio se sa duhovnicima Svete Gore u Karulji (shi-jeromonahom Serafimom i shi-jeromonahom Nikolajem, shi-monahom Nikodimom), posetio skitu Svetog Ilije i manastir Svetog Pantelejmona, gde je upoznao shi-jeromonaha Avelja (koji je sada arhimandrit manastira Svetog Jovana Bogoslova u Rjazanu), a sve to je doprinelo utvrđivanju duhovnog puta doktora slovenskih nauka. Njegov budući naučni rad je potom posvećen znamenitom Svetom Filaretu, mitropolitu moskovskom.[2]
Na jesen 1973. godine, budući arhijerej je počeo da studira bogoslovlje na Pravosloavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao i stekao diplomu iz bogoslovlja 1979. godine. Njegovopoznanstvo sa tada od vlasti progonjenim arhimandritom Justinom (Popovićem) iz manastira Ćelije dovelo ga je do unutrašnjeg kruga učenika ovog srpskog arhimandrita koji su tada bili jeromonasi a danas arhijereji Srpske pravoslavne crkve, mitropolitom Amfilohijom, episkopom Atanasijem i episkopom Irinejem. Rukopoložen u čin đakona 1975. godine, budući vladika Marko uskoro je prekinuo predavanja crkvenoslovenskog i staroruskog jezika i književnosti u Erlangenu i zaustavio svoj naučni rad kako bi postao monah, što se desilo 1975. u manastiru Lesni u Francuskoj. Tri dana kasnije, otac Marko je rukoproizveden u jeromonaha i postavljen za zamenika upravitelja ruske crkve u Vizbadenu. U leto 1976. godne, odlukom Arhijerejskog Sinoda postao je arhimandrit. Arhimandrit je služio u parohijama u Visbadenu, Darmštatu i Sarbrikenu.[3]
Episkop Minhena[uredi | uredi izvor]
Posle smrti arhiepiskopa australijskog i novozelandskog Teodosija, Arhijerejski Sinod je episkopa Pavla, vikara Nemačke eparhije, postavio na njegovo mesto. Arhimandrit Marko je onda izabran za episkopa i hirotonisan za Episkopa Minhena i Južne Nemačke. Hirotonija je obavljena 30. novembra 1980. godine u Sabornoj crkvi Presvete Bogorodice Znamenja u Njujorku. Na ovom svečanom činu govorio je o svojim duhovnim vezama sa velikim srpskim podvižnikom i bogoslovom Justinom Popovićem (umro 1979) i o svojoj bliskosti sa Svetom Gorom.[4] Posle posvećenja vladika Marko se s malom grupom monaha nastanio u manastiru Svetog Jova Počajevskog u Minhenu, gde su otpočeli radovi na obnovi. Počev od 1981. godine ovde se publikuje Vestnik Germanskoj Eparhii, ustanovljena je izdavačka kuća za objavljivanje dela na ruskom i nemačkom jeziku, kao i fabrika tamjana i sveća. Manastir se drži svetogorskog tipika.[5]
U jesen 1982. godine, episkop Marko je usled bolesti arhiepiskopa Teofila (Narko) postavljen za eparhijskog Episkopa berlinskog i nemačkog, ali je nastavio da obitava u manastiru Svetog Jova, odakle upravlja eparhijom. Sredinom 80-tih godina vladika Marko je postavljen za administratora Eparhije velikobritanske kao i za administratora parohije Svetog Aleksandra Nevskog u Kopenhagenu. Godine 1991. Arhijerejski Sinod je uzdigao vladiku Marka u čin Arhiepiskopa. Godine 1997. postavljen je za nadzornika Ruske crkvene misije u Jerusalimu.
Odlikovanja[uredi | uredi izvor]
- Orden prijateljstva (29. oktobar 2008. godine, Rusija), za veliki doprinos očuvanju, razvoju i popularizaciji ruske kulture u inostranstvu.[6][7]
- Počasni sertifikat predsednika Ruske Federacije (14. jun 2012. godine), za veliki doprinos očuvanju i popularizaciji kulturno-istorijskog nasleđa Rusije, jačanje prijateljstva i saradnje među narodima[8]
- Orden Prepodobnog Sergija Radonješkog II stepena (29. januar 2011. godine)[9]
- Sinodalni orden Kurske-Korenske ikone Bogorodice I stepena (10. decembar 2015 godine[10])
- Orden Inokentija Moskovskog[11]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Archbishop Mark (Arndt)
- ^ Mark, mitropolit Berlinskiй i Germanskiй (Arndt Mihail)
- ^ „Arhiepiskop berlinski i sve Nemačke Marko”. Arhivirano iz originala 02. 12. 2020. g. Pristupljeno 12. 01. 2021.
- ^ Mark Arndt
- ^ Monastery of St Job of Pochaev
- ^ Ukaz Prezidenta Rossiйskoй Federacii ot 29 oktяbrя 2008 goda № 1539 «O nagraždenii gosudarstvennыmi nagradami Rossiйskoй Federacii inostrannыh graždan»
- ^ Prezident Rossii vručil arhiepiskopu Berlinskomu i Germanskomu Marku Orden Družbы Na oficialьnom saйte MP 5 noяbrя 2008 g.
- ^ Rasporяženie Prezidenta Rossiйskoй Federacii ot 14 iюnя 2012 goda № 264-rp «O pooщrenii»
- ^ Patriaršee pozdravlenie arhiepiskopu Berlinsko-Germanskomu Marku s 70-letiem so dnя roždeniя
- ^ Russkaя Pravoslavnaя Cerkovь Zagraniceй — Oficialьnaя Stranica
- ^ „Mitropolit Marko berlinski odlikovan Ordenom Svetog Inokentija Moskovskog”. Arhivirano iz originala 12. 07. 2021. g. Pristupljeno 12. 01. 2021.