Morž

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Morž
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Podred:
(nerangirano):
Porodica:
Rod:
Odobenus

Brisson, 1762
Vrsta:
O. rosmarus
Binomno ime
Odobenus rosmarus
Podvrste

O. rosmarus rosmarus
O. rosmarus divergens

Areal rasprostranjenosti morža
Sinonimi

Morž (lat. Odobenus rosmarus) je veliki sisar koji naseljava hladna arktička mora Severne hemisfere. Postoje šest populacija na Arktiku: četiri u Atlantskom okeanu, jedna u Tihom okeanu i jedna populacija oko Laptevskog mora.

Postoje dve ili tri podvrste morževa:[2][3] Odobenus rosmarus rosmarus iz Atlantskog okeana, O. r. divergens sa Pacifika i O. r. laptevi iz Laptevskog mora, kojeg neki smatraju trećom podvrstom. Pacifički morževi su najkrupniji - mužjaci teže do 1.900 kilograma i dostižu dužinu od 3,5 metara,[4] dok arktički ili atlantski morževi dostižu težinu do 1.600 kilograma.

Morževi su mesojedi i pripadaju kladusu perajara (Pinnipedia). Jedini su savremeni predstavnici porodice Odobenidae. Složenica Odobenus dolazi od grčkih reči odous što znači „zub“ i baino što je u prevodu „ići“. Ovo je zasnovano na činjenici da morževi koriste svoje kljove kako bi izašli iz vode.

Obeležja[uredi | uredi izvor]

Mužjaci morževa dosegnu dužinu od oko tri i po metra, a ženke oko tri. Masa mužjaka može čak doseći i više od hiljadu dvesta kilograma, dok ženke, zavisno od podvrste, imaju između 600 i 800 kilograma. Mogu živeti do 40 godina.

Teško i masivno telo prekriveno im je oko 4 cm debelom naboranom kožom, često punom brazdotina od međusobnih borbi. Ispod kože imaju sloj masnoće od 5 do 8 cm. To štiti životinje od ozleda na oštrim rubovima santi leda. Kod mužjaka, sloj masnoće na području šije i ramena je dodatno zadebljan kao zaštita u borbama s drugim mužjacima u borbama za prevlast. Izdaleka, čini se da je koža gola, mada to nije tako, obrasla je oko 1 cm dugom dlakom koja se sa starošću proređuje. Mladunci se kote snažno crvenosmeđi, a sa starošću ta boja bledi i postaje žućkasto smeđa. Na temelju boje morža može mu se približno odrediti starost. Prsni i trbušni deo im je u pravilu tamniji od leđnog dela tela.

Kljove i ostatak vilice[uredi | uredi izvor]

Najuočljivija osobina morževa su njihove kljove. To su u stvari očnjaci gornje vilice. Imaju ih oba pola. Kod mužjaka su po pravilu duži i krupniji, a u preseku malo uglati i rastu gotovo ravno, dok su kod ženki u preseku okrugli i više savinuti. Prosečna dužina im je oko 50 cm, ali su viđeni i izuzetno dugi od jednog metra. Kod mladunaca kljove još nisu razvijene, izbijaju se tek u uszrastu od 6 do osam meseci, a zbog krupne gornje usne okružene naborima, postaju uočljivi tek u dobu od godine i po. Dok su u početku prekriveni zubnom gleđi, s vremenom se ona istroši i pre ili kasnije se sasvim izgubi. Od upotrebe, kljove su kod starijih životinja snažno zatupljene, a ponekad se čak i slome.

Kljove imaju ceo niz vrlo važnih funkcija. Od odbrane od neprijatelja, probijanja rupe za disanje u ledu ili kao pomoć pri izlasku iz vode, kljove imaju i vrlo važnu ulogu u pokazivanju pola, starosti i socijalnog statusa životinje. Jednostavnim pokazivanjem svojih kljova dominantne životinje oba pola po pravilu mogu podređene jedinke navesti da napuste najpovoljnije mesto za odmor i prepuste ga dominantnoj jedinki. Do odmeravanja snage, borbe, može doći samo između jedinki jednako velikih kljova.

Dok mlade životinje imaju u početku sve zube, čim im izbiju kljove, gube donje sekutiće. Imaju tri do četiri prednja kutnjaka, a zadnji kutnjaci su im zakržljali. Ukupan broj zuba im je između 18 i 24.

Glava i čula[uredi | uredi izvor]

Najuočljiviji deo kvadratno oblikovane glave im je Processus mastoideus, deo Osi temporale na koji se nadovezuje snažna muskulatura šije. Za razliku od ušatih foka, morževi nemaju na čeonoj kosti (Os frontale) izbočinu nad očnom dupljom (Orbita). Rostrum, njuška, im je tupa a koža s gornje strane vrlo rožnata.

Čekinjasti brkovi, koji se sastoje od oko 450 snažnih dugih čekinja koje im vise s gornje usne, su vrlo karakteristični, a služe za prepoznavanje i razlikovanje plena. U prirodi, te čekinje se troše, a izraženo su uočljive kod jedinki koje žive u zoološkim vrtovima.

U odnosu na veličinu lubanje, oči su im vrlo male, a za razliku od ušatih tuljana nemaju vidljive uši.

Peraje[uredi | uredi izvor]

Slika iz 1927. - porodica morževa

Imaju kratke, široke i plosnate noge oblikovane poput peraja, pa se zato tako i naziva. Poput svojih verovarno bliskih srodnika ušatih foka, i morževi imaju vrlo pokretljive peraje s kojima mogu dosegnuti gotovo svaki deo tela.

Na kopnu im ta pokretljivost „peraja” omogućave bitno lakšu i bolju pokretljivost nego što je to moguće nekim vrstama pravih foka, iako na tlu ipak nisu tako spretni kao ušate foke. Peraje su im oblikovane trokutasto. Gornja strana peraja je obrasla retkom dlakom, dok je donja gola. Pet prstiju svakog peraja završava se hrskavičastim vrhovima na kojima se, malo pre završetka prstiju, nalaze nokti.

Unutrašnja građa[uredi | uredi izvor]

Mužjaci u dušniku imaju dve vazdušne kesice koje mogu naduvati i pomoću njih ispuštaju različite glasove. Celo telo spolja je prekriveno poprečnim vezama između vena i arterija (arteriovenozne anastomoze), što omogućuje bržu razmenu toplote. Po tome su morževi slični pravim fokama.

Penisna kost mužjaka je dužinom od preko 60 cm, najduža u životinjskom carstvu, kako apsolutno, tako i relativno u odnosu na veličinu tela. Mošnice su im smeštene u unutrašnjosti tijela. Ženke imaju dvaput po četiri mlečne žlezde.

Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]

Morževi žive uglavnom na santama leda koje plutaju Arktikom. Zimi se povlače južnije kako bi izbegli potpuno zaleđene površine, ali ni tada ne idu južnije od polarnih širina. Postoje četiri međusobno odvojene populacije:

  1. Pacifički morževi zadržavaju se zimi u Beringovom moru, a leti ova populacija prelazi Beringov prolaz prema severu u potrazi za santama leda.
  2. Zapadna populacija atlantskog morža źivi između Hudsonovog zaliva i zapadne obale Grenlanda.
  3. Istočna populacija atlantskog morža živi na istočnoj obali Grenlanda, kao i u području između Špicberških ostva i severozapadne obale Sibira. Retko se mogu sresti južnije. Iz istorijskih zapisa je vidljivo, da su više od 20 puta morževi ulovljeni i na Britanskim ostrvima. Morževi su viđani i sa holandske, francuske i španske obale.
  4. Uz severne obale Sibira živi još jedna populacija koju ponekad svrstavaju kao zasebnu, treću podvrstu (laptevski morž, O. r. laptevi).

Atlantski morževi imaju nešto kraće kljove i malo drugačije oblikovanu glavu. Stražnji deo glave im je širi, a prednji uži.

Životinje se gotovo uvek zadržavaju u plićim delovima obalnih voda ili na santama. Iako uglavnom ne zaranjaju dublje od 80 metara, u nekim pojedinačnim slučajevima dokazani su i zaroni do 180 metara.

Način života[uredi | uredi izvor]

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Morževi se skupljaju u ogromnim krdima na plažama i santama leda. Mogu provesti nekoliko dana s vremena na vreme u vodi ili na kopnu. Dobri su plivači i mogu da zarone na dubinu od 90 metara, gde se mogu zadržati čak pola sata. Koriste se svojim grudnim perajima kako bi se kretali i izlazili iz vode, a na kopnu se nezgrapno kreću pomoću sva četiri peraja.

Kolonija morževa

Ponekad love ribe dok su moru, ali većinom vreme provedu duž morskog dna u potrazi za školjkama i drugim mekušcima koje isisaju iz svoje ljuske. Pacifički morževi se hrane sa preko 60 vrsta morskih organizama uključujući račiće, krabe, mnogočekinjaste crve, meke korale, plaštaše, morske krastavce, različite mekušce, pa delom čak i druge perajare. Ponekad se koriste tehnikom ispljuvavanja vode kako bi pronašli školjke. Krupni mužjaci su posmatrani kako napadaju foke ako ne mogu da pronađu druge izvore hrane.

Jedini prirodni neprijatelji morževa su kitovi ubice i polarni medvedi. Polarni medvedi ih napadaju naglim jurišem, terajući krdo u beg. Na kraju ubijaju mladučad ili ostale zaostale jedinke.

Morževi koriste svoje dugačke kljove, koje su u stvari izduženi očnjaci, za borbu sa drugim mužjacima i pomažu im oko dominacije nad drugim morževima. Mužjaci imaju debeli sloj kože oko vrata i ramena koja je debljine od pet centimetara.

Kretanje[uredi | uredi izvor]

Morževi za kretanje u vodi koriste svoje mišićave stražnje peraje, a prednjim usmeravaju kretanje. Na kopnu se često za „hodanje” koriste sa sva četiri ekstremiteta. Pri tome, masa tela počiva na „dlanovima” prednjih peraja i na stražnjim „kolenima”. Prsti i prednjih i stražnjih ekstremiteta su im okrenuti prema spolja, prednji uz to i prema nazad, a stražnji prema napred. Ponekad, za kretanje koriste samo prednje peraje, dok stražnje samo povlače za sobom kao prave foke.

Neprijatelji, paraziti i bolesti[uredi | uredi izvor]

Morževi jedva da imaju neprijatelja. Beli medvedi ponekad pokušaju da nateraju krdo morževa u beg, kako bi u gužvi ulovili zaostalu jedinku ili mladunca, ali neće ni pokušati da napadnu odraslu životinju koja se svojim kljovama može jako dobro braniti. Povremeno se opažaju napadi kitova ubica na morževe.

Koža morževa je pogodna okolina za različite vrste insekata koji se hrane krvlju (Anoplura), dok su Acanthocephala i oblići najčešći paraziti unutar tela.

Slomljene kljove i bakterijske upale peraja ili očiju vrlo brzo rezultiraju gubitkom težine i smrću morževa. Vrlo često su kod uginulih životinja nađene bakterije iz roda Brucella. Delovanje virusnih infekcija je još potpuno neistraženo.

Socijalno ponašanje[uredi | uredi izvor]

Polovinu svog života morževi provode na obalama arktičkih ostrva ili na rubovima leda zaleđenog mora, gde se okupljaju u velika krda. Kad nije razdoblje parenja, ova krda su uglavnom odvojena po polovima. Izuzetak od ovog pravila postoji u nekim populacijama u severnoj Kanadi, gde mužjak i ženka ostaju zajedno i izvan sezone parenja.

Za međusobno sporazumijevanje unutar grupe morževi koriste niz različitih zvukova, mumljaju, riču ili puštaju vriskave glasove. Životinje često leže tesno jedna uz drugu ili jedna preko druge i telima se trljaju ili se uzajamno češu. To je ponašanje koje služi, kako se pretpostavlja, uzajamnoj pomoći u uklanjanju parazita. Unutar grupe postoji čvrsta hijerarhija koja zavisi od veličine tela i kljova. Do sukobljavanja i izvan razdoblja parenja dolazi, pre svega među mužjacima, i izvan sezone parenja. Razlog je najčešće omiljeno mesto za sunčanje na kopnu. Ako preteće ponašanje nije dovoljno, može doći do pravog sukoba u kojem se koriste kljove pa je moguć i njegov krvavi išod.

Socijalna struktura krda u vreme parenja kao i samo parenje ponešto se razlikuju između podvrsta. Morževi pacifičke podvrste okupljaju se u srednje velike grupe koje se sastoje od brojnih ženki s mladuncima i nekoliko mužjaka. Te grupe se mogu, u područjima gde ljudski lov na njih još nije izazvao velike posledice, okupiti povremeno ili trajno u vrlo velika krda koje tada broje više hiljada jedinki. Tada se njihove kolonije mogu pružati duž 100 i više kilometara obalske crte. Mužjaci provode većinu vremena u vodi i međusobno se žestoko nadmeću. Za razliku od atlantske podvrste, oni ne mogu obraniti individualno jednu ženku ili zadržati „harem”. Posledica takve situacije je da su razvili vrlo komplikovane rituale za osvajanje ženki. Pod vodom ispuštaju, koristeći svoje vazdušne vrećice, niz zvukova koji podsećaju na zvonjavu zvona, dok iznad vode ispuštaju različite tonove koji liče na zviždanje. Zvukove koji liče na zvonjavu ispuštaju samo u vreme parenja. Danas se polazi od pretpostavke, da ova bogata lepeza glasova i njihovo neumorno izvođenje odgovara ulozi ptičjeg peva, čime se privlači pažnja konkurenata, ali i osvojaju moguće partnerke. Važna podloga ovom ponašanju je činjenica, da je odabir partnera pravo ženke. Mužjaci koji još nisu dosegli polnu zrelost, okupljaju se uglavnom izvan područja parenja u zasebne istopolne grupe.

Stabilniji uslovi u Atlantiku i generalno manje grupe verovatno su omogućili da tamošnja podvrsta umesno opisanog, ima sistem harema. Iako se i ovde mogu čuti glasanja mužjaka, to ima verovatno, u odabiru partnera, podređenu ulogu. Za razliku od pacifičke podvrste, ovde su izgrađeni stabilni hijerarhijski odnosi pa mužjaci mogu monopolisati veću grupu ženki. Tako u većini kolonija na oko 20 ženki dolazi jedan snažan mužjak dok mlađi i slabiji mužjaci u konkurenciji s tim dominantnim mužjacima nemaju šanse i bivaju potisnuti na rub kolonije. S druge strane, među jednako snažnim mužjacima može doći do vrlo žestokih borbi.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Mužjaci dostižu polnu zrelost sa oko 10 godina, neki čak sa 7 godina. Ženke počinju da ovuliraju već sa 4-6 godina. Zanimljivo je to da su ženke „u teranju“ dva puta godišnje: kasno u leto i tokom februara. Mužjaci su spremni za oplodnju samo tokom februara, tako da se jedino tada pare. Nejasno je zbog čega ženke imaju taj drugi potencijalni period ovulacije. Sa punih deset godina ženke su dostigle svoju maksimalnu veličinu i tada su spremne za parenje. Parenje se odvija od januara do marta. Trudnoća traje od 15 do 16 meseci. Morževi se pare u vodi, dok mlade rađaju na kopnu ili na ledenim santama. Mužjaci se bore za svoje pravo oko ženki, a pobednik će se pariti sa velikim brojem ženki. Stariji mužjaci imaju ožiljke od takvih krvavih borbi, koje se veoma retko završavaju smrću jednim od protivnika. Kada se mladunče rodi dugačko je preko jednog metra i spremno je da zapliva. Mladi se rađaju na ledenim santama obično između aprila i juna sledeće godine. Hrane se majčinim mlekom od 8 do 11 meseci posle čega počinju sami da se hrane ribom, dok sa majkom ostaju dok ne napune 3 do 5 godina.

Podvrste[uredi | uredi izvor]

Pacifički morževi[uredi | uredi izvor]

Danas postoji oko 200.000 pacifičkih morževa. Leto provode severno od Beringovog moreuza u Čukotskom moru duž severnih obala istočnog Sibira; oko ostrva Vrangel, u Bofortovom moru duž severnih obala Aljaske, i u vodama između ovih prostora. U proleće i jesen se sakupljaju u Beringov moreuz koji se graniči sa zapadnim obalama Aljaske. Zimu provode južno, u Beringovom moru duž istočnih obala Sibira na jug do severnih delova Kamčatke. Pacifički morževi imaju duže kljove i manje noseve.

Arktički morževi[uredi | uredi izvor]

Postoji oko 15.000 arktičkih ili atlantskih morževa. Naseljavaju kanadski deo Arktika, vode oko Grenlanda, ostrva Svalbard i zapadnih delova ruskog Arktika. Nekada su živeli sve do rta Kod i zaliva Sveti Lorenc. Istrebljeni su iz Kanade.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lowry, L. (2016). Odobenus rosmarus. The IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T15106A45228501. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-1.RLTS.T15106A45228501.en. Arhivirano iz originala 5. 4. 2019. g. Pristupljeno 13. 1. 2018. 
  2. ^ Wozencraft, W.C. (2005). „Order Carnivora”. Ur.: Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 532—628. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494. 
  3. ^ Fay, F.H. (1985). „Odobenus rosmarus”. Mammalian Species. 238 (238): 1—7. JSTOR 3503810. doi:10.2307/3503810. 
  4. ^ Walrus: Physical Characteristics Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. jul 2012). seaworld.org

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]