Slovačko-mađarski rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slovačko-mađarski rat
Deo Međuratnog perioda

Plavom bojom označena teritorija koja je posle rata ustupljena Mađarskoj (3)
Vreme23. mart 193931. mart 1939.
Mesto
Istočna Slovačka
UzrokSpor Mađarske oko slovačko-mađarske granice
Ishod Mađarska pobeda
Teritorijalne
promene
Slovačka ustupa zemljišni pojas na istoku do Mađarske
Sukobljene strane
Mađarska Mađarska
Slovačka Slovačka
Komandanti i vođe
Mađarska Mikloš Horti
Mađarska Andraš Litaj
Slovačka Jozef Tiso
Slovačka Ogisten Malar
Ubijen 51 civil
Jačina
5 pešadijskih bataljona
2 bataljona konjice
1 motorizovani bataljon
5 lakih tenkova
70 tanketa
3 oklopna vozila
3 pešadijska puka
2 artiljerijska puka
3 tenka
9 oklopnih vozila
Žrtve i gubici
8 ubijenih
30 ranjenih
Uništen nepoznat broj vozila
1 lovački avion uništen
22 ubijena
671 uhvaćeno
Uništeno ili oštećeno 9 lovačkih aviona

Slovačko-mađarski rat ili Mali rat (mađ. Kis háború, slč. Malá vojna), bio je rat koji se vodio od 23. marta do 31. marta 1939. između Slovačke Republike i Mađarske u istočnoj Slovačkoj.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Posle Minhenskog sporazuma, koji je oslabio Čehoslovačku na zapadu, mađarske snage su ostale u stanju pretnje na slovačkoj granici. Oni su navodno imali artiljerijsku municiju za samo 36 sati operacija i očigledno su bili umešani u blef, ali ih je Nemačka ohrabrila, koja bi morala da je vojno podrži da je mnogo veća i bolje opremljena čehoslovačka vojska odlučila da se bori. Čehoslovačka vojska je izgradila 2.000 malih betonskih uglova duž granice gde god nije bilo veće rečne prepreke.

Sredinom 1938. njegovo ministarstvo je naoružalo Razderanu gardu, koja je počela da se infiltrira u južnu Slovačku i Karpatsku Ukrajinu. Situacija je sada bila na ivici otvorenog rata. Sa nemačke i italijanske tačke gledišta, to bi bilo preuranjeno i zato su izvršili pritisak na čehoslovačku vladu da prihvati njihovu zajedničku arbitražu u Beču. Dana 2. novembra 1938. doneto je uglavnom u korist Mađarske i obavezao Čehoslovačku da ustupi Mađarskoj 11.833 km2 južnog dela Slovačke, koji je bio pretežno naseljen Mađarima (prema popisu iz 1910.). Podela je takođe koštala Košice, drugi po veličini grad u Slovačkoj, a glavni grad Bratislavu je ostavila podložnim daljem pritisku Mađarske.

Prva bečka arbitraža nije u potpunosti zadovoljila Mađarsku, koja je izvela 22 granična sukoba između 2. novembra 1938. i 12. januara 1939. godine.

U martu 1939. nova kriza pogodila je političku scenu Čehoslovačke. Predsednik Emil Haha razrešio je slovačku vladu Jozefa Tisa i imenovao novog slovačkog premijera Karola Sidora. Slovačka je proglasila nezavisnost i zatražila da Nemačka pruži zaštitu od Mađarske, čije su snage, naveo je Ribentrop, okupljajući se na granici, zauzele još više zemlje. Uveče 13. marta 1939. Tiso i Ferdinand Đurčanski su se u Berlinu sastali sa Hitlerom, Ribentropom i generalima Valterom fon Brauhičem i Vilhelmom Kajtelom. U međuvremenu, svesna nemačkog položaja, Mađarska se pripremala za akciju na susednoj rusinskoj granici. Tokom popodneva i noći 14. marta, Slovački parlament je proglasio nezavisnost od Čehoslovačke. Haha je Hitlera pozvao u Berlin 14. marta 1939. godine. Bio je primoran do 1:30 narednog dana, nakon čega su mu predočene dve opcije. Unija sa Nemačkom kao protektoratom sa nominalnom autonomijom ili ratom. Haha je prvo odbio, ali nakon što su nacisti zapretili da će bombardovati Prag u 4 sata ujutro, doživeo je srčani udar. Sa medicinskim osobljem pored sebe, Haha je potpisao dokument kojim se ono što je preostalo od Čehoslovačke ujedinjuje sa Nemačkom formirajući Protektorat Češke i Moravske i obavestio Prag o svojoj odluci. Otišao je vozom tog dana u Prag, ali su Nemci namerno usporili voz kako bi bili sigurni da je Hitler stigao u Prag pre Hahe.[2]

Slovačka je bila iznenađena kada je Mađarska priznala svoju novu državu već 15. marta. Međutim, Mađarska nije bila zadovoljna granicom sa Slovačkom i, prema slovačkim izvorima, slabi elementi njihovog 20. pešadijskog puka i granična straža odbili su pokušaj Mađara da zauzmu brdo 212.9 nasuprot Užgorodu. U ovom i naknadnom granatiranju i bombardovanju pograničnih sela Njižnje Njemecke i Višnje Njemecke, Slovačka je tvrdila da je pretrpela 13 mrtvih i odmah je podnela peticiju Nemačkoj, pozivajući se na Hitlerovo obećanje o zaštiti.

Mađarsko ministarstvo spoljnih poslova je 17. marta saopštilo Nemačkoj da Mađarska želi da pregovara sa Slovacima oko istočne slovačke granice pod izgovorom da je postojeća linija samo unutrašnja čehoslovačka administrativna podela, a ne priznata međunarodna granica, i da je zato potrebno sada definisati da je Karpatska Ukrajina pripala Mađarskoj. Priložena je mapa njihovog predloga koja je pomerila granicu za oko 10 kilometara zapadno od Užgoroda, iza Sobrance, a zatim je išla skoro na sever do poljske granice.

Mađarska tvrdnja se delimično oslanjala na popis iz 1910. godine, koji je naveo da su Mađari i Ruteni, a ne Slovaci, činili većinu u severoistočnoj Slovačkoj. Pored demografskog pitanja, Mađarska je imala još jednu svrhu na umu: zaštitu Užgoroda i ključne pruge za Poljsku uz reku , koja je bila u vidokrugu sadašnje slovačke granice. Stoga je odlučila da pomeri granicu nazad na bezbednu udaljenost iza zapadnog sliva doline Už.

Nemačka je Mađarskoj i Slovačkoj stavila do znanja da će pristati na takvu reviziju granice. Dana 18. marta slovački lideri, u Beču na potpisivanju Ugovora o zaštiti, bili su primorani da to prihvate, a Bratislava je naredila slovačkim civilnim i vojnim vlastima da se povuku. Svi ostali potencijalni mađarski zahtevi trebalo je da budu nezakoniti u Slovačkoj.

Mađarska je bila svesna da je Slovačka 18. marta potpisala sporazum kojim se garantuju granice Slovačke i da će on stupiti na snagu kada ga Nemačka potpiše. Stoga je odlučila da odmah deluje kako bi iskoristila neorganizovanu slovačku vojsku, koja se još nije u potpunosti konsolidovala. Tako su mađarske snage u zapadnoj Karpatskoj Ukrajini počele da napreduju sa reke Už u istočnu Slovačku u zoru 23. marta, nekih šest sati pre nego što je Ribentrop potpisao Ugovor o zaštiti u Berlinu.

Rat[uredi | uredi izvor]

Kopneni rat[uredi | uredi izvor]

U zoru 23. marta 1939. Mađarska je iznenada napala Slovačku sa Karpatske Ukrajine, sa uputstvima da se „nastavi što dalje na zapad“[traži se izvor]. Mađarska je napala Slovačku bez objave rata, uhvativši slovačku vojsku nespremnu jer su mnogi slovački vojnici bili u tranzitu iz češke oblasti i još nisu stigli do svojih slovačkih jedinica. Češki vojnici su napuštali novu Slovačku, ali su mnogi od njih nakon mađarskog napada odlučili da ostanu u svojim bivšim jedinicama u Slovačkoj.

Na severu, nasuprot Stakčina, major Matejka je okupio pešadijski bataljon i dve artiljerijske baterije. Na jugu, oko Mihalovca, Štefan Hašik, rezervni oficir i lokalni sekretar Slovačke narodne partije, okupio je grupu od oko četiri pešadijska bataljona i nekoliko artiljerijskih baterija. Dalje na zapad, na frontu Košice – Prešov (na kome je Mađarska držala pešadijsku brigadu) major Šivica je okupio treću slovačku koncentraciju. Iza, jedna konjička grupa i nekoliko tenkova su bačeni zajedno na Martin, a artiljerijski odredi su se spremali kod Banske Bistrice, Trenčina i Bratislave. Međutim, nemačko mešanje je poremetilo ili paralisalo njihovo kretanje, posebno u V korpusu. Slovačka odbrana je bila vezana, pošto su mađarske aneksije prethodne jeseni prebacile jedinu železničku liniju za Mihalovce i Humenje u Mađarsku, čime su odložena sva slovačka pojačanja.

Mađarske trupe brzo su napredovale u istočnu Slovačku, što je iznenadilo i Slovačku i Nemačku. Uprkos konfuziji izazvanoj užurbanom mobilizacijom i akutnim nedostatkom oficira, slovačke snage u Mihalovcu su se udružile dovoljno da pokušaju da izvrše kontranapad do sledećeg dana. To je uglavnom bilo zbog češkog majora Kubičeka, koji je preuzeo komandu od Hašika i počeo da se bolje snalazi u situaciji. Pošto su bili bazirani na široko dostupnom civilnom kamionu, ubrzo su pronađeni rezervni delovi za popravku pet sabotiranih OA-30 oklopnih automobila u Prešovu, a u Mihalovce su stigli 24. marta u 05:30. Njihove češke posade zamenili su timovi slovačkih signalista iz drugih tehničkih oružanih snaga. Odmah su upućeni u izviđanje Budkovca, jedno 15 kilometara južno od Mihalovca, ali nije mogao da nađe nikakav trag o Mađarima.

Slovaci su odlučili da krenu u kontranapad prema istoku, gde se znalo da je najnaprednija mađarska ispostava oko 10 kilometara daleko kod Zavadke[traži se izvor] Oklopna vozila koja su se kretala na putu su gađala Mađare sa fronta, dok je slovačka pešadija radila oko njihovih bokova. Ubrzo su naterali mnogo brojnije Mađare da se povuku od Zavadke ka njihovoj glavnoj liniji na reci Okna, neposredno ispred Njižne Ribnjice.

Oklopna vozila su nastavili niz put malo pored Zavadke, dok se slovačka pešadija raširila i počela da se rasporedi na frontu nekih 4 kilometara sa obe njihove strane, između sela Ubrež i Višnje Revištija. Pešadija je prvi put došla pod vatru mađarske artiljerije prilikom zauzimanja Ubreža, severno od puta. U 23:00 počeo je opšti napad na glavnu mađarsku liniju kod Nižnje Ribnjice. Mađarski odgovor je bio žestok i efikasan. Slovaci su napredovali preko otvorenog terena na kilometar od reke Okne kada su počeli da pucaju iz mađarske poljske i protivtenkovske artiljerije.

Jedan oklopni automobil je pogođen u motor i morao je da bude povučen, a drugi je izbačen na sred puta protivoklopnim topom kalibra 37 mm. Pešadija, koja nije bila upoznata sa svojim novim oficirima, prvo je pala na zemlju, a zatim počela da se povlači, što je ubrzo preraslo u paniku koja se za neke nije mogla zaustaviti pre Mihalovca, 15 kilometara nazad. Oklopna vozila su svojim mitraljezima pokrivala pešadiju u povlačenju da bi sprečili svaku moguću mađarsku poteru.

Kasno 24. marta, još četiri oklopna automobila OA-30 i tri laka tenka Pancer 35 i jedan protivtenkovski top od 37 mm stigli su u Mihalovce iz Martina da bi našli potpunu zabunu. Početkom 25. marta krenuli su na istok, ponekad zaustavljajući pešadiju u povlačenju pucajući preko njihovih glava, čime su obezbedili ponovnu okupaciju svuda do stare linije Ubrež – Višnje Revištija, koju Mađari nisu zauzeli. Međutim, protivtenkovska sekcija je greškom prošla pored nokautiranih oklopnih automobila i naletela pravo na mađarsku liniju, gde je zarobljena.

Do sada su elementi 41. pešadijskog puka i baterija 202. brdskog artiljerijskog puka počeli da stižu do Mihalovca, a Kubiček je za podne planirao veliki kontranapad, koji će predvoditi tek pristigli tenkovi i oklopna vozila. Međutim, nemački pritisak je doveo do prekida vatre pre nego što je mogao da uđe.

Dana 26. marta počeli su da pristižu ostatak 202. brdskog artiljerijskog puka i delovi 7. i 17. pešadijskog puka. Sada je bilo oko 15.000 slovačkih vojnika u Mihalovcu i oko njega, ali čak i sa ovim pojačanjima, drugi kontranapad nije imao mnogo bolje izglede za uspeh od prvog, jer su brojniji i kohezivniji Mađari bili dobro ukopani i imali su više nego dovoljno 37 mm protivtenkovskih topova da se efikasno nose sa tri moderna laka tenka koja su predstavljala jedinu malu prednost koju su posedovali Slovaci.

Vazdušni rat[uredi | uredi izvor]

Slovačko vazduhoplovstvo[uredi | uredi izvor]

Posle podele Čehoslovačke podeljeno je i šest pukova bivšeg čehoslovačkog vazduhoplovstva. Jezgro ovog vazduhoplovstva na slovačkoj teritoriji činio je 3. vazduhoplovni puk Milana Rastislava Štefanika, koji je bio pod kontrolom slovačkog Ministarstva odbrane. Međutim, oficiri, iskusni piloti i vazduhoplovni stručnjaci bili su uglavnom Česi.

Pre 14. marta, Slovačko vazduhoplovstvo (slč. Slovenské vzdušné zbrane) imalo je oko 1.400 pripadnika. Posle podele, Slovačkoj je ostalo samo 824 pripadnika.[3] Povratne posade iz okupiranog Protektorata Češke i Moravske samo su polako pojačavale novonastalo Slovačko vazduhoplovstvo. Taktička situacija je bila najkritičnija u istočnoj Slovačkoj, na aerodromu Spiška Nova Ves. Dve borbene eskadrile na tom aerodromu imale su samo devet pilota, a u sedištu aerodroma bila su samo tri oficira. Takođe, situacija je postajala sve kritičnija kako su se mađarski napadi povećavali.[4] Mnogi piloti koji su leteli zajedno su tada bili iz različitih delova Slovačke i nisu imali vremena da zajedno treniraju, što ih je dovelo u izrazito nepovoljan položaj u odnosu na pripremljene i kompletne mađarske eskadrile.

Najbolji slovački borbeni avion tog vremena bio je češki Avija B-534.

Okupacija aerodroma Spiška Nova Ves 22. marta 1939:[4]

Eskadrima Avioni Posada
49. (lovci), deo II/3 krila 10 × Avija B-534 5 pilota
12. (patrole), deo II/3 krila 5 × Aero Ap.32, 5 × Letov Š-328 9 pilota, 6 stražara
13. (patrole), deo II/3 krila 10 × Letov Š-328
45. (lovci), deo III/3 krila 10 × Avija B-534 7 pilota

Ostali elementi 3. vazduhoplovnog puka Milana Rastislava Štefanika bili su na aerodromima u Vajnorima, Pješćanima, Njitri, Žilini i Tri Dubiju. Međutim, nedostatak pilota je u velikoj meri ometao njegovu efikasnost. Neke posade iz Pješćana i Žiline su poslate da podrže Spišku Novu Ves. U tom stanju, slovačko vazduhoplovstvo je moralo da podržava kopnene jedinice u borbi i da ometa mađarsko snabdevanje. Da bi to uradili, morali su da lete nisko i, pošto nisu imali oklop, postali su laka meta mađarske artiljerije ili čak vojnika kopnenih jedinica.[pojasniti]

Mađarsko kraljevsko vazduhoplovstvo[uredi | uredi izvor]

Mađarska je koncentrisala svoja vazdušna sredstva na ciljeve u istočnoj Slovačkoj:[5]

Jedinica Avioni Lokacija
1/1 lovačka eskadrila 9 × Fiat CR.32 Užgorod
1/2 lovačka eskadrila 9 × CR.32 Miškolc
1/3 lovačka eskadrila 9 × CR.32 Čop
3/3 bombarderska eskadrila 6 × Ju-86K-2 Debrecin
3/4 bombarderska eskadrila 6 × Ju-86K-2 Debrecin
3/5 bombarderska eskadrila 6 × Ju-86K-2 Debrecin
VII izviđačka eskadrila 9 × VM-21 Miskolc
VI izviđačka eskadrila 9 × VM-21 Debrecin

Najbolji avion u Mađarskom kraljevskom vazduhoplovstvu bio je lovac Fiat CR.32. Njegov motor je bio manje moćan od motora Slovačke Avije, pa su mađarski piloti pokušavali da se bore na horizontalnim nivoima, dok su Slovaci pokušavali da prevedu borbu u vertikalnu ravan. Fijatima bi se moglo bolje upravljati, posebno ako bi Avije leteli sa bombama ispod krila, što ih je činilo nespretnijim. Fiat CR.32 je imao bolje mitraljeze.

Borba[uredi | uredi izvor]

Mađarsko kraljevsko vazduhoplovstvo izvršilo je 15. marta temeljno vazdušno izviđanje istočne Slovačke. Sutradan su mađarske eskadrile premeštene na aerodrome bliže granicama Slovačke i stavljene u stanje pripravnosti.

Ujutro 23. marta, dve slovačke patrolne eskadrile koje su delovale iz Spiške Nove Vesi tražile su neprijatelja, ali misije još nisu bile koordinisane sa kopnenim jedinicama. Kasnije tog dana, slovački štab je izdao naređenje za kompletno vazdušno izviđanje svih oblasti. Patrole su uočile široko kretanje Mađara na teritoriji Slovačke. U 13 časova upućen je let tri izviđačka aviona Letov Š-328 u napad na neprijatelja u rejonu Uliča, Ublja i Velikog Bereznjog. Misija je propala nakon što piloti nisu mogli da identifikuju neprijatelja zbog magle. Kasnije se ispostavilo da su to bili Mađari koji su se doselili iz Ublja u Kolonjicu.

Još dve lovačke eskadrile od tri B-534 su zatim poslate na misije. Prvi su otkrili mađarske trupe na železničkoj stanici u Uliču i u napadu uništili artiljeriju i drugi materijal. Drugi, takođe upućen Uliču, uspešno je uništio nekoliko mađarskih vozila i oštetio više opreme, ali je jedan avion oboren, a njegov pilot Jan Svetlik poginuo. Još jedna slovačka eskadrila je poslata u to područje, ovog puta da podrži slovačke kopnene jedinice. Naišao je na vatru mađarskog mitraljeza, a još jedan B-534 je oboren. Pilot je uspeo da sleti, ali je preminuo nekoliko minuta kasnije. Avion su potom uništili slovački vojnici. Dva druga B-534 napala su mađarske trupe i, teško oštećena i bez municije, vratila se u Spišku Novu Ves. Poslednju slovačku misiju od 23. marta činio je jedan Š-328, koji je kod Sobranca uništio nepoznat broj mađarskih tenkova i vozila. Njegov pilot je povređen i morao je da sleti kod Sekčovica. Slovački piloti tog dana nisu naišli na mađarsko vazduhoplovstvo.

Prvog dana slovačko vazduhoplovstvo je pretrpelo uništenje dva B-534, još četiri teško oštećena, a dva pilota poginula. Ali to je pomoglo u usporavanju mađarskog napredovanja i nanelo značajnu štetu. Sledećeg dana situacija se brzo promenila.

Ujutro 24. marta, jedna eskadrila od tri B-534 poletela je da podrži slovačke jedinice u Višne Remeti. Nakon što su stigli u to područje, iznenadila su ih tri mađarska Fiata CR.32, a dva slovačka aviona su oborena, sa jednim poginulim pilotom.[6] U 07:00, šest B-534 iz Pješćana je sletelo u Spišsku Novu Ves; trojica su potom krenula u podršku pešadiji kod Sobranca. Dva su oborena, a jedan slovački pilot je zarobljen.

U blizini Mihalovca, devet mađarskih lovačkih aviona oborilo je tri B-534, koji su pokrivali tri letova Š-328 dok su bombardovali mađarsku pešadiju. Jedan Š-328 je takođe oboren, a pilot poginuo. Drugi je morao da sleti zbog mehaničkih problema. Iz formacije šest aviona samo se jedan vratio u Spišku Novu Ves.

Bombardovanje Spiške Nove Vesi[uredi | uredi izvor]

Istog dana, 24. marta, Mađarsko kraljevsko vazduhoplovstvo je bombardovalo i Spišku Novu Ves, koja je bila baza svih slovačkih vazdušnih operacija. 36 bombardera je podržavalo 27 lovaca dodeljenih misiji, ali loša organizacija, neispravna navigacija, mehanički problemi i promene u poslednjem trenutku doveli su do toga da je samo oko 10 bombardera učestvovalo u napadu.

Pošto je Slovačkoj nedostajao sistem ranog upozorenja, Mađari su zatekli odbranu aerodroma nespremnom. Protivvazdušni topovi su bili bez posade i municije. Većina mađarskih bombi promašila je bazu vazdušnih operacija, ali je nekoliko pogodilo aerodrom, skladište, hangar, ciglanu i dvorište kasarne.[7] Mnoge bombe su pale u blato i nisu eksplodirale.

Iako su bombarderi oštetili šest aviona i nekoliko zgrada, njihova misija nije bila u potpunosti uspešna, pošto je aerodrom nastavio da radi do kraja sukoba.

Dana 27. marta, sahranjeno je 13 žrtava bombardovanja, među kojima su i civili, što je izazvalo intenzivno antimađarsko raspoloženje.

Jedini gubitak mađarskog ratnog vazduhoplovstva u celom sukobu bio je lovac Fiat, slučajno oboren od strane mađarske artiljerije. Posle bombardovanja Spiške Nove Vesi, major Jan Ambruš je stigao tamo 25. marta da organizuje osvetnički vazdušni napad na Budimpeštu, ali je rat završen pre nego što je to moglo da se izvede.

Gubici[uredi | uredi izvor]

  • Ukupno: 807 žrtava sa obe strane, 81 ubijen (30 vojnika i 51 civil), 55+ ranjenih (nepoznato), 671 zarobljenih, (svi Česi / Slovaci, 46,3% Česi 53,7% Slovaci).
  • Mađari: 23 ubijena (8 vojnika, 15 civila), 55 ranjenih, nijedan zarobljen
  • Slovaci: 48 ubijenih (22 vojnih i 36 civila), nepoznato ranjenih, 671 zarobljenih (360 Slovaka i 311 Čeha iz Češke i Moravske).

Posledice[uredi | uredi izvor]

Spomen medalja za odbranu Slovačke ustanovljena je 8. maja 1939. godine. Dodeljivana je vojnim licima koja su učestvovala u ratu protiv Mađarske u martu 1939. ili u slovačkoj invaziji na Poljsku u septembru.

Slovačka je potpisala ugovor o zaštiti sa Nemačkom, koja je prekršila ugovor odbijajući da pomogne zemlji. Nemačka nije podržala Slovačku ni tokom slovačko-mađarskih pregovora početkom aprila. Kao rezultat toga, sporazumom potpisanim 4. aprila u Budimpešti, Slovačka je bila prinuđena da Mađarskoj ustupi deo istočne slovačke teritorije (1.697 km2, 69.930 stanovnika, 78 opština), što danas odgovara oblasti oko gradova Stakčin i Sobrance. U ratu je poginulo 36 slovačkih državljana.

Tvrdnje dve strane bile su kontradiktorne. U to vreme, Mađarska je najavila zarobljavanje četiri laka tenka i oklopnog automobila, ali nijedan slovački laki tenk nikada nije stupio u akciju, a medalja je dodeljena čoveku koji je u noći izvukao jedan nokautirani oklopno vozilo sa ničije zemlje. S druge strane, Mađari su sigurno zarobili najmanje jedan laki tenk LT vz.35 i jedno oklopno vozilo OA-27 u martu. Kontradikcije se mogu pripisati kombinaciji ratne magle, propagande i konfuzije između mađarskih zarobljavanja u Karpatskoj Ukrajini i istočnoj Slovačkoj.

Slovačke žrtve su zvanično registrovane kao 22 mrtva, svi su imenovani. Mađarska je 25. marta objavila svoje gubitke kao 8 mrtvih i 30 ranjenih. Dva dana kasnije dala je cifru od 23 mrtva i 55 ranjenih, ukupan broj koji može uključivati njihove ranije gubitke na okupaciji Karpatske Ukrajine. Takođe je izvestilo da je u njemu držano 360 slovačkih i 311 čeških zarobljenika. Mnogi Slovaci su verovatno pripadali dvema četama koje su navodno bile iznenađene kako spavaju u kasarni u prvim minutima invazije. Česi su bili zaostali iz garnizona Karpatske Ukrajine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Chen, Peter. „The Slovak-Hungarian War”. World War 2 Database. 
  2. ^ Janečková, Bronislava (mart 2012). „Emil Hácha: Odhodlal jsem se v hodině dvanácté”. 
  3. ^ Šipeky, Michal (11. 2. 2007). „Účasť slovenského letectva vo vojenskom konflikte s Maďarskom 23. marca 1939 – 28. marca 1939”. "Malá vojna" a účasť slovenského letectva v nej (na jeziku: češki). Valka. 
  4. ^ a b Šipeky, Michal (11. 2. 2007). „Účasť slovenského letectva vo vojenskom konflikte s Maďarskom 23. marca 1939 – 28. marca 1939”. "Malá vojna" a účasť slovenského letectva v nej (na jeziku: češki). Valka. 
  5. ^ „Druhasvetova”. Arhivirano iz originala 24. 11. 2010. g. 
  6. ^ Smith, Peter (2014). Combat Biplanes of World War II. United Kingdom: Pen & Sword. str. 45. ISBN 978-1783400546. 
  7. ^ Šipeky, Michal (11. 2. 2007). „"Malá vojna" a účasť slovenského letectva v nej 3. časť”. "Malá vojna" a účasť slovenského letectva v nej (na jeziku: češki). Valka. 

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]