Crna Gora je posljednja iskra srpske slobode

Dodaj veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Crna Gora je posljednja iskra srpske slobode, izreka je (u različitim oblicima) mnogih generacija Crnogoraca koji su se narodno-nacionalno osjećali Srbima.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Dolaskom Turaka na Balkan zetski i hercegovački Srbi se povlače ka teže pristupačnim brdima Stare Crne Gore, da bi sačuvali svoju slobodu i nezavisnost. Tu vremenom, od dijela Zete i Hercegovine svetog Save, nastaje Crna Gora i lokalni crnogorski identitet. On je imao, a preko Srba u Crnoj Gori i danas ima, srpski narodni karakter. Crnogorci su se smatrali jedinim preživjelim dijelom srpskog carstva, pa je tu nastala izreka da je Crna Gora posljednja iskra srpske slobode. Slobodarska ideja Srba se ogleda i u tradiocionalnoj narodnoj izreci-pokliču: Za krst časni i slobodu zlatnu.

Neka svjedočanstva o Crnoj Gori kao posljednjoj iskri srpske slobode[uredi | uredi izvor]

18. vijek[uredi | uredi izvor]

Mitropolit skenderijsko-primorski Danilo Petrović je u proljeće 1712. godine, pred napad Ahmet paše na Crnu Goru, crnogorskim glavarima na velikoj skupštini na Cetinju, između ostaloga rekao: Čuli ste da se varvar azijatski krenuo da i ovu poslednju iskru naše slobode ugasi! Nedajte se Crnogorci!... Naprijed junaci za krst časni i slobodu zlatnu.[1] Iste godine, u pismu kučkom vojvodi Petru Ilikovu Drekaloviću, od 30. avgusta 1712., mitropolit Danilo je zapipisao: ... Pozdravite sve kučke vitezove, kao vazda slobodne i svoje gospodare, koji su umjeli čuvati svoju srbsku slobodu...[2]

Petar I Petrović Njegoš 1796. godine piše (Proglas Petra Prvog i crnogorskih glavara) narodu da je Crna Gora iskra slavenoserbske volnosti koju Mahmut-paša Bušatlija želi da ugasi. [3]

19. vijek[uredi | uredi izvor]

Petar I Petrović Njegoš i Miloš Obrenović su se dopisivali. U jednom od pisama knezu Milošu, mitropolit cetinjski Petar I mu je u odgovoru, između ostaloga, napisao svoje viđenje tadašnje Crne Gore: ... No evo, ljubazni Knjaže, moje teške žalosti, što ja sa suzama vidim, da je ovaj bijedni narod prinuđen od gladi i ćeskote rasijati se, i da se ova mala iskra slavenosrpska slobodna ugasiti hoće, koja je od davnih vremena u ovim gorama sunastavovaše.[4]

Petar II Petrović Njegoš je po svjedočanstvu Ljubomira Nenadovića (knjiga Pisma iz Italije, prvi put objavljena 1881.) u Napulju (u martu 1851. godine), jedne večeri govorio o Crnoj Gori, okupljenim žiteljima Napulja i jednom Rotšildu. Između ostaloga je rekao: Crna Gora je grad, u kome je opsjednuta posljednja iskra srpske nezavisnosti. Crna Gora je kremen, koji na svaki udar oganj daje.[5]

Mihovil Pavlinović je u Podgori 1865. godine napisao tekst Iz povjesti Crnogorske Arbanaske koji je objavljen 1866. godine u crnogorskom godišnjaku Orlić. U tekstu piše da se Ivan-beg, sin Stefanov sa Žabljaka sklonio na Cetinje, da hrani (čuva) zastavu srbske slobode. [6]

Glas Crnogorca je 1896. godine, povodom 200 godina dinastije Petrovića objavio proglas Odbora za proslavu tog jubileja, u kome, pored ostaloga, piše: Teški su nastali dani za srpski narod poslije propasti srpske države na Kosovu. Istina, pojedini dijelovi još neko vrijeme životarili su, polagano izdišući, ali se najposlije i potonja iskra slobode i nezavisnosti umalo nije ugasila... Još jedan mali udarac, i potonja iskra srpske slobode i nezavisnosti ugasi se!... Pojavi se Danilo Petrović Njegoš, i Srbin ponovo oživlje... [7]

Grgur Jakšić je pišući o mnogobrojnim poturicama na Cetinju, u selu Dubovcu na putu iz Bajica u Njeguše, u Ćeklićima, Ozrinićima, Cucama... napisao: ...oni su u svakoj prilici služili kao most za prenos turskoga upliva u ovu, jedinu iskru, već pogašenog ognja srpske slobode![8]

Mitropolit Crne Gore, Brda i Primorja Mitrofan Ban je nakon osvećenja crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, 1900. godine rekao: Slavni gospodar Zete, današnje Crne Gore, Ivan Crnojević... potisnut od kletog neprijatelja, sa jednom šakom jadne izmučene srbadije crnogorske, ukloni se u ove naše tvrde planine, da u njima čuva potonju iskru srpske slobode. [9]

Učitelj Arso Minić je u pismu iz Kolašina, od 23. septembra 1900. godine, u kontekstu pisanja o 22 godine od oslobođenja toga mjesta od Turaka, zapisao da su tu padali srpski mučenici za krst časni i slobodu zlatnu i da je to za njih trajna uspomena. Crna Gora mu je jedina iskra srpske slobode, na koju su svi Srbi gledali kao na svoju izbaviteljku. [10]

Lazar Tomanović je u jednoj prigodnoj besjedi istakao da su svi crnogorski vladari - od posljednjeg Crnojevića do svjetovnih gospodara iz porodice Petrović-Njegoš, čuvali u Crnoj Gori posljednju iskru srpske slobode. [11] On je i u svom djelu G. Ruvarac i Montenegrina zapisao: Meni se čini, da su u ono doba, kad je između bijesnijeh vijorova ckimela posljednja iskra srpske slobode pod Orlovijem Kršom, da savremeni pisac nije mogao jače posvjedočiti onda postojeću nezavisnost Crne Gore... sačuvali posednju iskru slobode drevnaja serbska carstva... [12]

20. vijek[uredi | uredi izvor]

Glas Crnogorca je povodom smrti cuckog vojvode Miloša Krivokapića, 1907. godine objavio pohvalni tekst o pokojniku, u kojem je između ostaloga navedeno: ...vojvoda se Miloš iz mladih godina dao na izučavanje one surove četničke škole, koja je u njegovoj otadžbini osiguravala opstanak, koja je njegovu otadžbinu i stavljala kao žižu, kao kulu svjetiljku unakrst raskomadanog Srpstva... [13]

Marko Đukanović, djed-stric Mila Đukanovića je prilikom proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910. godine, u svojstvu predsjednika Skupštine, održao govor na otvaranju sjednice Narodne Skupštine Crne Gore, u kojem je između ostaloga rekao: ...zna se, pošto je srpsko propanulo carstvo, da se Zetski gospodar Ivan Crnojević nije pokorio zloj sudbini ostaloga srpskoga naroda, nego se sklonio u ove zetske planine, i tako osnovao Crnu Goru, koja je vjekovima vodila junačku borbu, da sačuva ovu pošljednju stopu srpske zemlje, i zna se, da je na njoj sačuvala do naših dana pošljednju iskru srpske slobode i nezavisnosti. [14]

Krsto Popović je 1919. godine u pismu objavljenom u glasilu crnogorske vlade u izgnanstvu, Glasu Crnogorca, istakao važnost Crne Gore u Srpstvu napisavši da je: Crna Gora ona zemlja đe se čuvala i sačuvala iskra slobode Srbinove [15]

Nikola Petanović je u Americi, kao vatreni pristalica obnove crnogorske nezavisnosti, napisao: Vojska na Grahovu je bila obeshrabrena crnogorskom odbranom Lovćena, gdje je 500 godina čuvan barjak, simbol slobode Srba.[16]

Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko-primorski je pred pogubljenje od komunista, 15. juna 1945. godine, rekao majoru OZNE Radojici Raki Ivanoviću da zna da odatle neće živ izaći i vidjeti svoje najbliže i Crnu Goru, Srpsku Spartu, zrno slobode.[17]

21. vijek[uredi | uredi izvor]

Krunisanje kralja Nikole i proglašenje Kraljevine Crne Gore.
(u Cetinju na Veliku Gospojinu, 1910)
Knjaževska proklamacija od 28. avgusta 1910.

u 21. vijeku u narodu izostaje ova tradicionalna izreka, jer se ponavljanje ove tradicije, da je Crna Gora srpska država i država srpskog naroda, u današnjoj Croj Gori kažnjava raznim sankcijama. Tako je učenik 7. razreda iz Podgorice, 2016. godine dobio jedinicu iz istorije, kada je rekao da je Crna Gora srpska država. [18] Učiteljica iz Bara je 2020. godine dobila uslovni otkaz jer je zadala učenicima da slikaju trobojku, [19] koja je ukidana u vrijeme austrijske i italijanske okupacije. [20] [21] Nastavnica fizičkog iz podgoričke Osnovne škole „Sutjeska“ 2020. godine dobila je otkaz, jer je đacima na času rekla da su Crnogorci zapravo Srbi. [22]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jakšić 1896, str. 52.
  2. ^ Svetigora, br. 297., Vavedenjski broj, Arhiv avgust. Cetinje: Svetigora. 2021. str. 45. 
  3. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela, Proglas Petra Prvog i crnogorskih glavara narodu, pismo 65., 1796. Cetinje: Svetigora. str. 228. 
  4. ^ Tomanović 2018, str. 434.
  5. ^ Nenadović 1907, str. 21.
  6. ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, Iz povjesti Crnogorske Arbanaske. Cetinje. str. 36. 
  7. ^ Glas Crnogorca, 6. jul, br. 28. PROGLAS. Cetinje. 1896. str. 1. 
  8. ^ Jakšić 1896, str. 31.
  9. ^ Balaban, Olivera (2018). Svetigora, avgustovski broj, br. 272., Saborna crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Cetinje: Svetigora. str. 20—22. 
  10. ^ Minić, Arso (1900). Onogošt, br. 40., 5. oktobar, članak: NAŠI DOPISI, Kolašin, 23. septembra 1900. Nikšić. 
  11. ^ Andrijašević, Živko. Srpstvo u Crnoj Gori, poglavlje: Mit o "iskri srpske slobode" i "stjecištu kosovskih osvetnika". 
  12. ^ Tomanović, Lazar (1899). G. Ruvarac i Montenegrina. Sremski Karlovci. str. VI. 
  13. ^ Glas Crnogorca, br. 50. Cetinje. 1907. str. 5.,6. 
  14. ^ Đukanović, Marko (1910). Cetinjski vjesnik, br. 66, članak: Crna Gora kraljevina,. Cetinje. str. 2. 
  15. ^ Popović, Krsto (1919). Glas Crnogorca, br. 80. od 27.11.1919., po novom kalendaru: 10.12.1919., članak: Oporuka crnogorskih ustaša na poruku srbijanskih siledžija u CG. Neji kod Pariza. str. 4. 
  16. ^ Petanović 2006, str. 150.
  17. ^ Srpsko Kolo, br. 64, za maj-jun, Major Udbe o posljednjimanima mitropolita Joanikija Lipovca (PDF). Beograd. 2021. str. 11. 
  18. ^ "Dečak rekao da je CG srpska država, dobio jedinicu". 
  19. ^ Učiteljica iz Bara dobila uslovni otkaz jer je deci zadala da crtaju trobojku. 
  20. ^ Cetinjske novine, članak: Dozvoljene zastave u Crnoj Gori, br. 73 za 26. april. Cetinje. 1917. 
  21. ^ Glas Crnogorca, br. 7, članak: Nova zastava Crne Gore. Cetinje. 1941. str. 3. 
  22. ^ Rekla đacima da su Crnogorci Srbi i dobila otkaz: Nastavnica iz Podgorice ostala bez posla. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Црна_Гора_је_посљедња_искра_српске_слободе&oldid=27676864”