Silvije Strahimir Kranjčević
 | Ovom članku potrebni su dodatni izvori zbog proverljivosti. |
| Silvije Strahimir Kranjčević | |
|---|---|
 Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski književnik | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 17. februar 1865. |
| Mesto rođenja | Senj, Hrvatska pod Habzburzima |
| Datum smrti | 29. oktobar 1908. (43 god.) |
| Mesto smrti | Sarajevo, Austrougarska |
| Književni rad | |
| Najvažnija dela | Bugarkinje |
| Zvanični veb-sajt | |
| www | |
Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. februar 1865 — Sarajevo, 29. oktobar 1908) bio je hrvatski književnik.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Kranjčević se rodio u Senju, od oca Spiridiona (1814—1885) i majke Marije (1832—1880). Njegovom ocu to je bio treći brak, a majci drugi, pa je Silvije imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. Nakon njega Spiridion i Marija dobili su još jednog sina, Spiridiona, i ćerku Ernestinu.
Osnovnu školu (1871—1875) i gimnaziju (1875—1883) zvaršio je u Senju, ali je odbio da polaže ispit zrelosti zbog sukoba sa školskim vlastima. Zaslugom senjskog biskupa Jurja Posilovića odlazi u Rim, u Collegium Germanico-Hungaricum, na teološke studije.[1] Već 1884. napušta Rim i vraća se u Hrvatsku, u Zagreb. Moli vlasti da mu dopuste polaganje ispita zrelosti u senjskoj gimnaziji, ali je odbijen. Uveliko objavljuje pesme i priče po časopisima, a prvu zbirku pesama Bugarkinje objavljuje 1885. Zahvaljujući Štrosmajerovim preporukama upisuje i završava učiteljski tečaj u Zagrebu.[1] Radi kao učitelj u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.[1] Godine 1894. javljaju se prvi simptomi oboljenja bubrega. Objavljuje svoje stihove u mnogim hrvatskim i bosanskim časopisima, kao što su Nada, Vijenac, Pobratim, Prosvijeta, Lovor i drugi, a često anonimno objavljuje i kritičke radove. Moli vlasti da mu odobre službovanje u Hrvatskoj, ali ga odbijaju zbog političke nepodobnosti.
Osam godina (1895 – 1903) je uređivao književni časopis Nada koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine.[2] Svoja dela je objavljivao i u drugim hrvatskim i bosanskim časopisima: Vijenac, Pobratim, Prosvijeta, Lovor i drugi.[2]
Oženio se 1898. godine Grabrijelom Anom Kašaj (1876—1911) i sa njom otputovao u Zagreb i Beč, na Svetsku izložbu, a iste godine upoznaje i češkog naučnika i pesnika Adolfa Černija. Matica hrvatska objavljuje njegove Izabrane pjesme (1899), a jedan praški časopis objavljuje dve njegove pesme sledeće godine. Sa suprugom obilazi italijanske gradove Veneciju, Padovu i Veronu tokom 1901, a 1902. izlazi iz štampe i treća njegova zbirka Trzaji. Tokom 1904. unapređen je u zvanje profesora i postavljen za upravitelja trgovačke škole u Sarajevu. U Lajpcigu su prevedene i objavljene tri njegove pesme u okviru zbirke hrvatske lirike. Godine 1907. je u Hrvatskom narodnom kazalištu izvedena opera u tri čina Prvi grijeh za koju je tekst napisao Kranjčević. Sledeće godine je časopis Behar posvetio ceo jedan broj dvadesetpetogodišnjici njegovog književnog rada, a poljski profesor slavistike Tadeus Grabovski objavio je opsežnu monografiju o Kranjčeviću.
Njegovo zdravstveno stanje je sve lošije i pored više operacija. Umire 1908. godine u Sarajevu, a sahranjen je na sarajevskom groblju Koševo.[2] Sahrani su, pored rodbine, prisustvovali i predstavnici gradskih i školskih vlasti, crkve, književnici, između ostalih i Antun Gustav Matoš, i veliki broj Sarajlija. Sa suprugom Anom Kranjčević je imao samo jednu ćerku, Ivanu Višnju, koja je tada imala četiri godine.
Poezija[uredi | uredi izvor]
Bugarkinje[uredi | uredi izvor]
Prva Kranjčevićeva pesnička zbirka Bugarkinje objavljena je 1885. godine u Senju, s posvetom Augustu Šenoi, jednom od najznačajnijih hrvatskih pisaca. Zbirka je ispunjena rodoljubivom tematikom. U njoj Kranjčević peva o svom narodu, o njegovoj gorkoj i teškoj sudbini koju nijedan drugi narod ne poznaje. Hrvatski narod kao da je proklet da se muči i da nikad ne pronađe svoju sreću i svoj mir. Ako je i bilo slobode ona je ostvarena samo u slavnoj prošlosti i pesniku služi da još jače istakne svoju ogorčenost zbog gubitka slobode. Pevajući o svom rodnom gradu pesnik ga naziva „leglom bune“ i izražava veru u srećniju i slobodniju budućnost za koju će se izboriti upravo potomci slavnih senjskih uskoka.
I motiv žene obrađen je u Bugarkinjama sa stanovištva rodoljublja. Žena je predmet pesnikovog divljenja zato što je upravo ona ta koja će „dati plemeniti porod“, decu koja će izrasti u oslobodioce Hrvatske od tuđinske vlasti. Ljubav žene nije za pesnika samo ljubav prema muškarcu nego i ljubav za sve one koji trpe i snose tešku sudbinu, za braću po patnji. Izražava se i sažaljenje prema ženi čiji je muž u ratu i prema majci koja je u ratu izgubila tri sina, ali i odlučan stav da je bolja i časna smrt od kukavičkog bežanja i ropskog života. Pored rodoljubivih prisutni su i socijalni motivi, ali su i oni podređeni pesnikovom patriotskom osećanju. On veruje u rad i radnika koji jedini može da stvori bolji svet, ali za takav poduhvat mora da ima izgrađenu samosvest. Vrhunac Kranjčevićevih rodoljubivih težnji izražen je kroz veru u snagu poezije i stvaralaštva da menja svet i oslobađa potlačene. Poezija, pesma, izjednačena je sa pojmom slobode, jer pesma nastavlja da živi i nakon smrti pojedinca. I sam naziv zbirke je poetskog porekla, jer glagol „bugariti“ znači naricati, tužno pevati. U Bugarkinjama Kranjčević, pretežno sentimentalno-patetičnim tonom, bugari nad tužnom sudbinom svog naroda, ali izražava i stoički optimizam u pogledu njegove budućnosti.
Dela[uredi | uredi izvor]
Pesništvo[uredi | uredi izvor]
Kranjčevićev pesnički opus sastoji se od 421 objavljene pesme. Glavnina je objavljena u četiri zbirke pesama, dok su neke objavljene posmrtno u izborima pesama.
Zbirke pjesama[uredi | uredi izvor]
- Bugarkinje, Troškom i tiskom Marijana Župana, Senj, 1885.
- Izabrane pjesme, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1898.
- Trzaji, Tisak i naklada N. Pissenbergera i J. Schnürmachera komanditnog društva, Donja Tuzla, 1902.
- Pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1908.
Proza[uredi | uredi izvor]
Prozni radovi štampani su mu posmrtno u zbirci Pjesnička proza (1912.). Kranjčevićeva proza nije toliko značajna kao pjesništvo, a u opusu se ističu kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod...?, Priča iz pradavnih dana, te posebno Prvi grijeh iz 1893. godine.
Drama[uredi | uredi izvor]
Iza Kranjčevića u rukopisu ostao je nacrt i prvi prizori aktualne društvene drame Za drugoga, a po tome nacrtu je, po želji njegove supruge Gabrijele, Milan Ogrizović napisao dramu koju je 1910. godine ponudio zagrebačkome teatru, no cenzura nije dozvolila izvođenje.[3]
Izabrana i sabrana dela[uredi | uredi izvor]
- Djela, priredio Branimir Livadić, Minerva, Nakladna knjižara d. d., Zagreb, 1933. – 1934.
- Svezak I: Za narod, 1933.
- Svezak II: Za čovjeka, 1934.
- Svezak III: Pred vizijama, 1934.
- Svezak IV: Kroz život i djelo, 1934.
- Sabrana djela, JAZU, Zagreb, 1958–1967, kritičko izdanje Kranjčevićeva opusa
- Svezak I: Pjesme I, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
- Svezak II: Pjesme II, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
- Svezak III: Proza, uredio Ivo Frangeš, 1967.[4]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 392.
- ^ a b v „Silvije Strahimir Kranjčević”. poezijasustine.rs. Pristupljeno 1. 2. 2022.
- ^ Dubravko Jelčić, Kranjčević, Biblioteka Portreti, Globus, Zagreb, 1984., str. 28.
- ^ Dubravko Jelčić, Kranjčević, Biblioteka Portreti, Globus, Zagreb, 1984., str. 249.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Kranjčević (monografija), Dubravko Jelčić, Globus, Zagreb, 1984.
- Istorija književnosti za drugi razred srednje škole, Jovan Deretić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997.
