Pređi na sadržaj

Branimir Jelić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Branimir Jelić
Datum rođenja(1905-02-28)28. februar 1905.
Mesto rođenjaDonji Dolac, Austrougarska
Datum smrti31. maj 1972.(1972-05-31) (67 god.)
Mesto smrtiZapadni Berlin, Zapadna Njemačka

Branimir Branko Jelić (Donji Dolac kod Omiša, 28. februar 1905. — Zapadni Berlin, 31. maj 1972) bio je hrvatski političar, ljekar i publicista i pripadnik Ustaškog pokreta.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Branko Jelić se rodio u Donjem Docu kod Omiša 28. februara 1905. godine. Rodio se kao četvrto od osmore djece porodice Ivana i Ive (djevojački Simunić) Jelić.[1] Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu od 1911. do 1915. godine, a u Splitu klasičnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1923. godine. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb, gdje upisuje studij medicine i ostaje sljedećih pet godina. Od đačkih dana djeluje politički, a djelovanje nastavlja i u Zagrebu tokom studija.[1] Jelić se aktivirao u Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava od 1926. godine kada je pokrenut i njen organ Starčević. Početkom oktobra 1928. godine osnovana je organizacija Hrvatski domobran, koja je pod okriljem legalnog sportskog društva trebalo da priprema omladince za ilegalne borbene akcije.[2] Ne dobivši dozvolu za legalno djelovanje, organizacija nastavlja tajno da okuplja omladince i priprema ih za terorističke aktivnosti.[2]

Iz knjige Hrvoja Matkovića Povijest Nezavisne Države Hrvatske:[2]

Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra 1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebačke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolića. Organizatori te akcije Branimir Jelić i Gustav Perčec tada su ilegalno napustili zemlju.

Nakon organizovanja demonstracija Jelić odlazi u Grac, gdje nastavlja i završava studij medicine.

Emigracija

[uredi | uredi izvor]

Prije Drugog svjetskog rata

[uredi | uredi izvor]

Jelić se u emigraciji priključio pokretu Anta Pavelića i dobija položaj poglavnog pobočnika (zamjenika poglavnika) i mogućnost političkog djelovanja među hrvatskom dijasporom u Evropi i Sjevernoj i Južnoj Americi.[3] U jednom od svojih zapisa bilježi lično viđenje prelomne odluke o novom pokušaju internacionalizacije hrvatskog pitanja i odlasku u političku emigraciju.[3]

Kasnije Jelić odlazi u Južnu Ameriku gdje organizuje Hrvatski domobran, zatim to isto čini i u Sjevernoj Americi.[1] Tokom drugog boravka u SAD u februaru 1939. godine biva interniran 56 dana, a nakon kampanje američkih Hrvata i nekih američkih političara, otvorenog pisma predsjedniku SAD Frenklinu D. Ruzveltu bio mu je dopušten ulazak u SAD.[3] U oktobru 1939. godine prilikom povratka u Evropu britanske tajne službe skidaju ga s talijanskog broda Conte di Savoia[4] u Gibraltaru i interniraju na ostrvo Men u Irskom moru, gdje je, uz povremena prebacivanja u druga mjesta zatočenja, boravio od juna 1940. godine[4] do decembra 1945. godine.[3]

Nakon Drugog svjetskog rata

[uredi | uredi izvor]

Nakon Drugog svjetskog rata, Jelić nastavlja političku djelatnost i borbu za samostalnu Hrvatsku.

Godine 1949. dolazi u Zapadnu Njemačku, u Minhen, gdje 1950. godine osniva Hrvatski narodni odbori počinje izdavati novine Hrvatska država.[1] Kao predsjednik HNO učestvuje na Svehrvatskom kongresu održanom u Njujorku od 29. avgusta do 2. septembra 1962. godine, iz kojega proizilazi prvo Hrvatsko narodno vijeće pod predsjedanjem Ibrahimbega Džinića.[1]

Istoričar dr Jere Jareb je prikupio, uredio i bilješkama popratio Jelićeve pisane uspomene i memorijalne članke te ih objavio kao Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, 1982. godine.[1][5]

Ubistvo

[uredi | uredi izvor]

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zvanični Beograd je razmišljao o ubistvu Branka Jelića. Milan Stojadinović u svojim je memoarima napisao kako je knez Pavle Karađorđević namjeravao tražiti od Hitlerove vlade izručenje Jelića, da bi ga, prilikom transporta za Jugoslaviju, izbacili iz aviona negdje nad Karavankama u današnjoj Sloveniji.[5] Nakon pokušaja otmice 1950. godine u Diseldorfu i atentata 10. septembra 1970. godine u Berlinu, kada je lakše ranjen od postavljenog eksploziva, UDBA je organizovala drugi pokušaj bombaškog atentata, 5. maja 1971. godine, postavljajući bombu pred ulazom u Jelićevu ljekarsku ordinaciju.[5] Jelić je zadobio teže povrede na nogama i desnom ramenu, a njegova sekretarica Valtrauda Gorski zadobila je lakše povrede. Prebačen je u berlinsku bolnicu gdje je dva dana kasnije, 7. septembra 1971. godine, ponovno pokušan atentat na njega.[5] Dragica Jeremić pokušala je ući u Jelićevu bolesničku sobu, ali je od policije spriječena a kod nje je pronađen pištolj s prigušivačem i nekoliko ručnih bombi.[5] Nakon izlaska iz bolnice Jelić se odselio na sigurnije područje, u Minhen, gdje je 31. maja 1972. godine umro od posljedica trovanja.[5]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b v g d đ Blažeković 1996, str. 200—201.
  2. ^ a b v Matković 2002, str. 11.
  3. ^ a b v g Matković 2011.
  4. ^ a b „Branimir Jelić”. mi5.gov.uk (na jeziku: engleski). MI5. Arhivirano iz originala 09. 08. 2012. g. 
  5. ^ a b v g d đ „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava: Poratne žrtve državnog terora SFRJ u inozemstvu” (PDF) (na jeziku: hrvatski). 30. 09. 1999. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 08. 2016. g. Pristupljeno 02. 01. 2019. 

Literatura

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Бранимир_Јелић&oldid=28503761”