Dinastija Đin (1115—1234)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Dinastija Jin (plavo) oko 1141. god.
Istorija Kine
Istorija Kine
ANTIKA
Neolit c. 8500 – c. 2070 p. n. e.
Dinastija Sja c. 2070 – c. 1600 p. n. e.
Dinastija Šang c. 1600 – c. 1046 p. n. e.
Dinastija Džou c. 1046 – 256 p. n. e.
 Zapadni Džou
 Istočni Džou
   Proleće i Jesen
   Zaraćene države
CARSTVO
Dinastija Ćin 221–206 p. n. e.
Dinastija Han 206 p. n. e. – 220 n. e.
  Zapadni Han
  Dinastija Sin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Vej, Šu i Vu
Dinastija Đin 265–420
  Zapadni Đin
  Istočni Đin Šesnaest
kraljevstava
Južne i Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Suej 581–618
Dinastija Tang 618–907
  (Druga Džou dinastija 690–705)
Pet dinastija i
deset kraljevstava

907–960
Dinastija Ljao
907–1125
Dinastija Sung
960–1279
  Severni Sung Zapadni Sja
  Južni Sung Đin
Dinastija Juan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Ćing 1644–1911
SAVREMENO DOBA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina

1949–sadašnjost
Republika
Kina (Tajvan)

1949–sadašnjost

Dinastija Đin (kineski jezik: 金朝, pinjin: Jīn Cháo; džurdženski: Anchun Gurun; mandžurski: Aisin Gurun; kitanski jezik: Nik, Niku;[1][2]; mongolski jezik: Altan Ulus), takođe poznata kao Džurdženska ili Džurdžijska dinastija je bila dinastija džurdženskih vladara iz klana Vanjan (完顏 Wányán) koja je u 12. i 13. veku vladala područjem današnje Mandžurije, Ruskog dalekog istoka i severne Kine. Njeni potomci su u 17. veku osnovali mandžurijsku dinastiju Ćing.[3]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Pagoda Čengling u Šengdingu, pokrajina Hebej, je izgrađena od 1161—89. god.

Dinastiju je 1115. god. osnovao džurdženski poglavica Vanjan Aguda (完顏阿骨打). U njegovo vreme su glavni neprijatelj Džurdža bili Kitani čija je Dinastija Ljao vladala severnom Kinom. Kako bi ih porazili, Džurdži su sklopili tzv. „Savez na moru” (海上之盟) s dinastijom Song koja je vladala južnom Kinom. Zahvaljujući njemu država Ljao je 1123. god. uništena. Međutim, samo dve godine kasnije Džurdži su se, osetivši slabost cara Ćin-cunga okrenuli protiv svojih saveznika, napali ih i početkom 1127. god. osvojili kinesku prestonicu Kajfeng zarobivši Ćin-cunga i skoro sve članove njegove porodice. Ostaci dinastije Song su se povukli na jug gde su sledećih par decenija pružali otpor sve dok se sporazumom u Šaoxingu (紹興和議) 1141. god. nije uspostavila reka Huaj He kao granica između dve države. Južni Song je morao plaćati i danak od 250.000 taela i 250.000 paketa svile svake godine (do 1164). Ukratko, sporazum je sveo Južni Song na polu-vazalnu državu dinastije Đin. Iako su se Džurdži masovno doselili u novoosvojena područja na jugu, njihova elita se relativno brzo sinizirala, uprkos pokušaja pojedinih vladara dinastije koji su promovisali džurdženski jezik i kulturu. Razdoblje dugog mira i prosperiteta je okončano početkom 13. veka kada su Džurdži došli u sukob sa Mongolima i njihovim vođom Džingis Kanom. Na kraju su Mongoli pod kanom Ogedejem, uz pomoć Južnog Songa, 1232. god. napali dinastiju Đin i zauzeli Kajfeng. Sledeće godine je poslednji car Ai-cung izvršio samoubistvo, okončavši tako dinastiju Đin.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Provizorni rodonačelnici naroda Đurčen je možda bio narod Mohe koji je živeo na teritoriji današnje severoistočne Kine i bio je deo kraljevstva Bahaj (698–926). Mohe su bili prvenstveno sedentarni narod koji se bavio lovom, uzgojem svinja i useva kao što su soja, pšenica, proso i pirinač. Konji su bili retki u regionu sve do perioda Tang, a stočarstvo nije bilo široko rasprostranjeno sve do 10. veka pod dominacijom Kidana. Narod Mohe je izvozio proizvode od irvasa, a pretpostavlja se i da su ih i jahali. Oni su praktikovali masovno ropstvo i koristili robove za pomoć u lovu i poljoprivrednim radovima.[4][5] Tang su opisali Mohe kao žestok i nekultivisan narod koji je koristio otrovne strele.[6]

Dve najmoćnije grupe Moha bile su Hejšui Mohe na severu, nazvani po reci Hejlong, i Sumo Mohe na jugu, nazvani po reci Songhua. Od Hejšui Moha nastali su Đurčeni u šumovitim planinskim oblastima istočne Mandžurije i ruskog Primorskog kraja.[7] Federacija Vuguo („Pet nacija“) koja je postojala severoistočno od modernog Đilina takođe se smatra precima Đurčena.[8] Ćurčeni se prvi put pominju u istorijskim zapisima u 10. veku kao nosioci danka na Ljao, kasnije Tang i Song dvorovima.[9] Bavili su se lovom, ribolovom i držali domaće volove, dok su im primarni izvoz bili konji.[8] Sredinom 11. veka nisu imali pismo, kalendar ili urede.[10] Đurčeni su bili mali politički akteri u međunarodnom sistemu u to vreme. Do 10. veka, Đurčeni su postali vazali dinastije Ljao, ali su takođe poslali brojne pritoke i trgovačke misije u songovu prestonicu Kajfeng, što su Ljao bezuspešno pokušali da spreče.[11] Neki Đurčeni su odali počast Gorjeu i stali na njegovu stranu tokom Kidan-Goreoskog rata. Oni su obema dvorovima odavali priznanje iz političke nužde i radi materijalne koristi.[12]

U 11. veku bilo je široko rasprostranjeno nezadovoljstvo protiv vladavine Kidana među Đurčenima, jer je Ljao nasilno iznuđivao godišnji danak od plemena Đurčen. Iskoristivši želju Đurčena za nezavisnošću od Kitana, poglavar Vugunaj (1021–1074) iz klana Vanjen se uspeo na istaknuto mesto, dominirajući celom istočnom Mandžurijom od planine Čangbaj do plemena Vuguo. Prema tradiciji, Vugunaj je bio Hanpuov potomak u šestoj generaciji dok je njegov otac imao vojnu titulu sa ljaoskog dvora, iako titula nije dodeljivala niti imala nikakvu stvarnu moć. Kao što je opisano, Vugunaj je bio veliki ratnik, gurman, pijanac i ljubitelj žena. Njegov unuk Aguda je na kraju osnovao dinastiju Đin.[10]

Spisak vladara dinastije Đin (1115—1234)[uredi | uredi izvor]

Kineski: 金朝 (Jīncháo)

Na vlasti od 1115. do 1234. godine.

Posthumno ime1 Hramovno ime Lično ime2 Vladarsko ime Period vladavine
Konvencija za navođenje: hramovno ime.
Car Vu-juen
武元皇帝 (Wǔyuán huángdì)
Tai-cu
太祖 (Tàizǔ)
Van-jen A-gu-da
完颜阿骨打 (Wányán Āgǔdǎ)
Šou-guo (收国)
Tijen-fu (天辅)
1115-1116
1117-1123.
Car Ven-lije
文烈皇帝 (Wénliè huángdì)
Tai-cung
太宗 (Tàizōng)
Van-jen Vu-ći-mai
完颜吴乞买 (Wányán Wúqǐmǎi)
Tijen-hui (天会) 1123-1134.
Car Sjao-čeng
孝成皇帝 (Xiàochéng huángdì)
Sji-cung
熙宗 (Xīzōng)
Van-jen H’-la
完颜合剌 (Wányán Hélá)
Tijen-hui (天会)
Tijen-đijen (天眷)
Huang-tung (皇统)
1135-1138
1138-1141
1141-1149.
Kralj Hai-ling
海陵王 (Hǎilíngwáng)
nema Van-jen Di-gu-nai
完颜迪古乃 (Wányán Dígǔnǎi)
Tijen-d’ (天德)
Džen-juen (贞元)
Dženg-lung (正隆)
1149-1153
1153-1156
1156-1161.
Car Žen-sjao
仁孝皇帝 (Rénxiào huángdì)
Š’-cung
世宗 (Shìzōng)
Van-jen Vu-lu
完颜乌禄 (Wányán Wūlù)
Da-ding (大定) 1161-1189.
Car Jing-sjao
英孝皇帝 (Yīngxiào huángdì)
Džang-cung
章宗 (Zhāngzōng)
Van-jen Ma-da-g’
完颜麻达葛 (Wányán Mádágé)
Ming-čang (明昌)
Čeng-an (承安)
Tai-h’ (泰和)
1190-1196
1196-1200
1200-1208.
Kralj Vei-šao
卫绍王 (Wèishàowáng)
nema Van-jen Sjing-šeng
完颜兴胜 (Wányán Xìngshèng)
Da-an (大安)
Čung-ćing (崇庆)
Dž’-ning (至宁)
1209-1212
1212-1213
1213.
Car Šeng-sjao
圣孝皇帝 (Shèngxiào huángdì)
Sjuen-cung
宣宗 (Xuānzōng)
Van-jen Vu-du-bu
完颜吾睹补 (Wányán Wúdǔbǔ)
Džen-jou (贞祐)
Sjing-ding (兴定)
Juen-guang (元光)
1213-1217
1217-1222
1222-1223.
Car Šun-đing
顺靖皇帝 (Shùnjìng huángdì)
Ai-cung
哀宗 (Āizōng)
Van-jen Ning-đija-su
完颜宁甲速 (Wányán Nìngjiǎsù)
Dženg-da (正大)
Kai-sjing (开兴)
Tijen-sjing (天兴)
1224-1232
1232
1232-1234.
Car Mo
末帝 (Mòdì)
nema Van-jen Čeng-lin
完颜承麟 (Wányán Chénglín)
Šeng-čang (盛昌) 1234.
1. Vladari dinastije Đin imali su kompleksna posthumna imena. Radi preglednosti, u tabelama su data skraćena posthumna imena. Celovita posthumna imena nalaze se u spisku vladara na članku o ovoj dinastiji.
2. Vladarska kuća dinastije Đin nije pripadala nacionalnosti Han, nego džurčenskoj (kin. 女真, Nǚzhēn) odnosno mandžurskoj narodnosti. U tabeli su data njihova džurčenska lična imena. Kineska imena koja su koristili data su u članku o ovoj dinastiji.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „关于契丹小字中的 "金". Arhivirano iz originala 5. 3. 2016. g. Pristupljeno 18. 11. 2015. 
  2. ^ „天朝万顺(岁)"臆解可以休矣” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 27. 09. 2011. g. Pristupljeno 18. 11. 2015. 
  3. ^ Lipschutz, Leonard (2000). Century-By-Century: A Summary of World History. iUniverse. str. 59. ISBN 978-0-595-12578-4. Pristupljeno 28. 6. 2014. 
  4. ^ Gorelova 2002, str. 13–14.
  5. ^ Crossley 1997, str. 17.
  6. ^ Crossley 1997, str. 124.
  7. ^ Crossley 1997, str. 18–20.
  8. ^ a b Franke 1994, str. 217.
  9. ^ Franke 1994, str. 218.
  10. ^ a b Franke 1994, str. 220.
  11. ^ Franke 1994, str. 219.
  12. ^ Breuker 2010, str. 220–221.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]