Dinastija Zapadni Han
 | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ANTIKA | |||||||
| Neolit c. 8500 – c. 2070 p. n. e. | |||||||
| Dinastija Sja c. 2070 – c. 1600 p. n. e. | |||||||
| Dinastija Šang c. 1600 – c. 1046 p. n. e. | |||||||
| Dinastija Džou c. 1046 – 256 p. n. e. | |||||||
| Zapadni Džou | |||||||
| Istočni Džou | |||||||
| Proleće i Jesen | |||||||
| Zaraćene države | |||||||
| CARSTVO | |||||||
| Dinastija Ćin 221–206 p. n. e. | |||||||
| Dinastija Han 206 p. n. e. – 220 n. e. | |||||||
| Zapadni Han | |||||||
| Dinastija Sin | |||||||
| Istočni Han | |||||||
| Tri kraljevstva 220–280 | |||||||
| Vej, Šu i Vu | |||||||
| Dinastija Đin 265–420 | |||||||
| Zapadni Đin | |||||||
| Istočni Đin | Šesnaest kraljevstava | ||||||
| Južne i Sjeverne dinastije 420–589 | |||||||
| Dinastija Suej 581–618 | |||||||
| Dinastija Tang 618–907 | |||||||
| (Druga Džou dinastija 690–705) | |||||||
| Pet dinastija i deset kraljevstava 907–960 |
Dinastija Ljao 907–1125 | ||||||
| Dinastija Sung 960–1279 |
|||||||
| Severni Sung | Zapadni Sja | ||||||
| Južni Sung | Đin | ||||||
| Dinastija Juan 1271–1368 | |||||||
| Dinastija Ming 1368–1644 | |||||||
| Dinastija Ćing 1644–1911 | |||||||
| SAVREMENO DOBA | |||||||
| Republika Kina 1912–1949 | |||||||
| Narodna Republika Kina 1949–sadašnjost |
Republika Kina (Tajvan) 1949–sadašnjost | ||||||
Kako se dinastija Ćin urušila pod pritiskom vojnih pobuna i ustanaka seljaka, čovek skromnog porekla Liju Bang postao je vođa male grupe vojnika i postepeno osvajao područja. S vremenom, njegove snage su prerasle u vojsku i sledile su nove pobede.
Godine 206. p. n. e., Liju se nazvao kraljem (vang) Hana, jedne od država u Ćin carstvu. Do 202. godine p. n. e. eliminisao je sve rivale i svi pripadnici dinastije Ćin bili su mrtvi. Poznata je njegova izjava; „Ceo svet je moj!“, iako je tadašnje carstvo imalo tek pola granica današnje Kine. Zatim se proglasio carem i prisvojio carsku titulu Gao-cu. Njegova supruga je bila Carica Li Ši. Liju je pokorio visoko centralizovano carstvo, malo je olabavio sastav, i podelio je carstvo na principate, kojima su vladali članovi njegove porodice ili vojni zapovednici koji su mu bili izuzetno privrženi. Tako su postavljeni uslovi za povratak na feudalizam, ali Liju, i vladari koji su ga sledili, pomoću savetnika koji su bili isključivo podređeni caru, proveravali su svaku provinciju i upravnik. Tako se očuvala centralna vlast tokom dinastije. Prestonica mu je bila na reci Vej, Čang'an (današnji Si'an) koji u prevodu znači „večni mir“. Gaocu je prihvatio načela konfučionizma, a ta su, da je svrha vlasti služiti onima kojima se vlada, i da car pruža dobar, pozitivan primer, umesto strašan i strog.
Nakon Gaocua bilo je pet vladara dok na presto nije došao Car Vu iz dinastije Han (Vu-ti) koji je vladao od 141. do 87. p. n. e. Njegova vladavina je jedna od najslavnijih u kineskoj istoriji. Posebnu je pažnju polagao u umetnosti vladanja. Moć lokalnih upravitelja rasla je tokom godina, ali Vu Ti je radio na recentralizaciji vlasti. Tako je umesto činovnika nasleđenih iz Ćin dinastije, koji su postavljani na položaje po rođenju, sledeći Konfučionizam, činovnici su birani po njihovim sposobnostima, tj. kvalifikacijama. Pismeni ispiti su bili usvojeni kao merilo određivanja najkvalifikovanih osoba. U glavom gradu je osnovana škola za obuku vladinih časnika, a administrativna birokratija je bila sistematizovana.
Iako je osobno bio zainteresovan za magičnu stranu taoizma, Vu Ti je Konfučionizam odlučio i dalje ostaviti za glavnu religiju i filozofiju, tako što je podstakao na proučavanje pet klasika Konfučionizma (Šujing - knjiga istorije, Šijing - knjiga poezije, Jidžing - knjiga promena, Lidži - knjiga održivosti, i Čunksu - prolećetni i jesenji anali) na kojima se temeljilo učenje Konfučionizma. U pokušaju da sprovedu jednu ideologiju za celo carstvo, Hanovi su preuzeli ideje mnogih ideoloških škola i uklopili ih u Konfučionizam.
Trgovina je cvala u vreme Vu Tija. Unutrašnja trgovina se proširila u dugotrajnom miru koji je vladao u zemlji, niži porezi i smanjenje moći lokalnih moćnika. Vu Tiovi ministri su održavali cene konstantnim, tako da su kupovali pšenicu i kuhinjsko ulje kada su cene bile niske i zatim ih plasirali na tržište kad bi ponestalo tih namirnica za vreme suše, ili slabog roda. Kanali su se kopali i gradile su se putevi. Zemlja je bila bogatija i snažnija, farme su bile prosperitetne, a gradovi su rasli u veličini i broju stanovnika.
Već početkom svoje vladavine, Vu Ti je hteo proširiti granice carstva. Na severozapadu, nomadsko pleme planinskih ratnika je duže vreme terorisalo severozapadnu Kinu. Vu Ti je poslao nekoliko vojnih ekspedicija u to područje, formirao je savez s srednjo-azijskim plemenima, i slomio moć Xiongnu. Kad je severozapad bio osiguran, Vu Ti se počeo širiti na severoistok, pokorivši Mandžuriju i veći deo današnje Koreje. Pripojio je teritorije južno od reke Jangcekjang, kao i Anam, u severnom Vijetnamu. Pokorivši ono što je danas provincija Junan, otvorio je put za Burmu i Indiju. Najzanimljivija Vu Tiova osvajanja su ona u centralnoj Aziji. Stavivši pod kontrolu teritorije u Ferghani (današnji Uzbekistan) i dolinu reke Džaxert (zvanu Syr Darja reka, današnji Kazahstan), toliko dalje od današnjih granica Kine, Vu Tiove trupe su otvorile Put svile, dugačak 6500 km, povezujući Čang'an i Rim. Put svile je omogućio Kini da trguje s državama Persijskog zaliva, i istočnim Mediteranom.
Do njegove smrti, 87. p. n. e., Vu Tiovo carstvo je bilo veliko poput Rimskog carstva koje će nastati nekoliko decenija kasnije pod Julijem Cezarom. Međutim, Vu Tiova osvajanja imala su i efekat pražnjenja državne kase, oštrog povećanja poreza i povećana državna kontrola ekonomije. Iako su ove mere bile nakratko delotvorne, na duge staze su slabile dinastiju. Vu Tiovi naslednici su neko vreme uspeli očuvati carstvo, ali tri slaba vladara su na kraju omogućila carskom regentu Vang Mangu (8.-23. god.) (Dinastija Sjin)da koncentriše svu moć u svoje ruke.
Spisak vladara dinastije Zapadni Han[uredi | uredi izvor]
| Posthumno ime | Hramovno ime | Lično ime | Vladarsko ime | Period vladavine |
|---|---|---|---|---|
| Konvencija za navođenje: (skraćeno) posthumno ime. Ima par izuzetaka.1 | ||||
| Car Gao 高皇帝 (Gāohuángdì) |
Gao-cu 高祖 (Hàn Gāozǔ)2 |
Liju Bang 刘邦 (Liú Bāng) |
206.-195. p. n. e. | |
| Car Sjao-hui 孝惠皇帝 (Xiàohuì huángdì) |
nema | Liju Jing 刘盈 (Liú Yíng) |
195.-188. p. n. e. | |
| Car Šao I 前少帝 (Qián Shàodì) |
nema | Liju Gung 刘恭 (Liú Gōng) |
188.-184. p. n. e. | |
| Car Šao II 后少帝 (Hòu Shàodì) |
nema | Liju Hung 刘弘 (Liú Hóng) |
184-180 p. n. e. | |
| Car Sjao-ven 孝文皇帝 (Xiàowén huángdì) |
Tai-cung 太宗 (Hàn Tàizōng) |
Liju Heng 刘恒 (Liú Héng) |
Ćijen-juen (前元) Hou-juen (后元) |
180.-163. p. n. e. 163.-157. p. n. e. |
| Car Sjao-đing 孝景皇帝 (Xiàojǐng huángdì) |
nema | Liju Ći 刘启 (Liú Qǐ) |
Ćijen-juen (前元) Džung-juen (中元) Hou-juen (后元) |
156.-149. p. n. e. 149-143 p. n. e. 143.-141. p. n. e. |
| Car Sjao-vu 孝武皇帝 (Xiàowǔ huángdì) |
Š’-cung 世宗 (Hàn Shìzōng) |
Liju Č’ 刘彻 (Liú Chè) |
Đijen-juen (建元) Juen-guang (元光) Juen-šuo (元朔) Juen-šou (元狩) Juen-ding (元鼎) Juen-feng (元封) Tai-ču (太初) Tjen-han (天汉) Tai-š’ (太始) Dženg-h’ (征和) Hou-juen (后元) |
140.-135. p. n. e. 135.-129. p. n. e. 129.-123. p. n. e. 123.-117. p. n. e. 117.-111. p. n. e. 111.-105. p. n. e. 105.-101. p. n. e. 101.-97. p. n. e. 97.-93. p. n. e. 93.-89. p. n. e. 89.-87. p. n. e. |
| Car Sjao-džao 孝昭皇帝 (Xiàozhāo huángdì) |
nema | Liju Fu-ling 刘弗陵 (Liú Fúlíng) |
Š’-juen (始元) Juen-feng (元凤) Juen-ping (元平) |
86.-80. p. n. e. 80.-75. p. n. e. 75.-74. p. n. e. |
| nema | nema | Liju H’ 刘贺 (Liú Hè) |
Juen-ping (元平)3 | 74. p. n. e. |
| Car Sjao-sjuen 孝宣皇帝 (Xiàoxuān huángdì) |
Džung-cung 中宗 (Hàn Zhōngzōng) |
Liju Sjin 刘询 (Liú Xún) |
Ben-š’ (本始) Di-đije (地节) Juen-kang (元康) Šen-đije (神爵) Vu-feng (五凤) Gan-lu (甘露) Huang-lung (黄龙) |
73.-70. p. n. e. 70.-66. p. n. e. 66.-61. p. n. e. 61.-58. p. n. e. 58.-54. p. n. e. 54.-50. p. n. e. 50.-49. p. n. e. |
| Car Sjao-juen 孝元皇帝 (Xiàoyuán huángdì) |
nema | Liju Š’ 刘奭 (Liú Shì) |
Ču-juen (初元) Jung-guang (永光) Đijen-džao (建昭) Đing-ning (竟宁) |
48.-44. p. n. e. 44.-39. p. n. e. 39.-34. p. n. e. 34.-33. p. n. e. |
| Car Sjao-čeng 孝成皇帝 (Xiàochéng huángdì) |
nema | Liju Ao 刘骜 (Liú Ào) |
Đijen-š’ (建始) H’-ping (河平) Jang-šuo (阳朔) Hung-đija (鸿嘉) Jung-š’ (永始) Juen-jen (元延) Sui-h’ (绥和) |
32.-28. p. n. e. 28.-25. p. n. e. 25.-21. p. n. e. 21-17. p. n. e. 17.-13. p. n. e. 13-9. p. n. e. 9.-7. p. n. e. |
| Car Sjao-ai 孝哀皇帝 (Xiào’āi huángdì) |
nema | Liju Sjin 刘欣 (Liú Xīn) |
Đijen-ping (建平) Juen-šou (元寿) |
6-3. p. n. e. 3.-1. p. n. e. |
| Car Sjao-ping 孝平皇帝 (Xiàopíng huángdì) |
nema | Liju Kan 刘衎 (Liú Kàn) |
Juen-š’ (元始) | 1.-5. |
| Car Žu-c’ 孺子皇帝 (Rúzǐ huángdì) |
nema | Liju Jing 刘婴 (Liú Yīng) |
Đi-š’ (居摄) Ču-š’ (初始) |
6.-8. 8. |
| 1. Posthumna imena svih vladara ove dinastije, osim Gao-cua, Guang-vua i četiri Šaoa sadrže karakter sjao (xiào, 孝) koji znači sinovlja odanost. U navođenju imena vladara ovaj se karakter obično izostavlja. | ||||
| 2. U Istorijskim zapisima S’-ma Ćijena zabeleženo je da je hramovno ime ovog cara bilo Gao-cu (高祖), te je od tog perioda je postalo uobičajeno da se navodi pod tim imenom. Međutim, njegovo pravo hramovno ime je bilo Tai-cu (Tàizǔ, 太祖) | ||||
| 3. Liju H’ je bio princ od Čang-jia koji je proveo samo 27 dana na kineskom prestolu. | ||||
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Adshead, Samuel Adrian Miles (2000). China in World History. London/New York: MacMillan Press Ltd./St. Martin's Press. ISBN 978-0-312-22565-0.
- Akira, Hirakawa (1998). A History of Indian Buddhism: From Sakyamani to Early Mahayana. New Delhi: Jainendra Prakash Jain At Shri Jainendra Press. ISBN 978-81-208-0955-0. Nepoznati parametar
|coauthor=ignorisan [|author=se preporučuje] (pomoć). - An, Jiayao (2002). „When Glass Was Treasured in China”. Ur.: Juliano, Annette L.; Lerner, Judith A. Silk Road Studies VII: Nomads, Traders, and Holy Men Along China's Silk Road. Turnhout: Brepols Publishers. str. 79—94. ISBN 978-2-503-52178-7.
- Harold Walter Bailey . Indo-Scythian Studies being Khotanese Texts Volume VII. H. W. Bailey. . Cambridge University Press. 1985.