Ida Sabo
ida sabo | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||
Datum rođenja | 6. jul 1915. | ||||||||
Mesto rođenja | Pečuj, Austrougarska | ||||||||
Datum smrti | 24. novembar 2016.101 god.) ( | ||||||||
Mesto smrti | Novi Sad, Srbija | ||||||||
Delovanje | |||||||||
Član KPJ od | 1939. | ||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||||
Odlikovanja |
|
Ida Sabo (mađ. Szabó Ida; Pečuj, 6. jul 1915 — Novi Sad, 24. novembar 2016) bio je učesnica Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politička radnica SFRJ, SR Srbije i SAP Vojvodine i junak socijalističkog rada.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođena je 6. jula 1915. godine u Pečuju u austrugarskoj.
Kao trinaestogodišnjakinja, postala je tekstilna radnica a zatim je radila u jednoj subotičkoj štampariji. Rano se priključila radničkom i sindikalnom pokretu učestvujući akcijama i štrajkovima Ujedinjenih radničkih sindikalnih saveza Jugoslavije (URSSJ-ovih sindikata). U Savez komunističke omladine Jugoslavije je primljena 1934 i već tad je prema njenim rečima usvojila ideje i mišljenja Karla Marksa.[1] Zbog političke aktivnosti morala je da ode iz Subotice. Otišla je u Ljubljanu gde je primljena u KPJ 1939. Obavljala je dužnosti sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Ljubljanu.
Pripada grupi komunista koji su organizovali ustanak 1941. i Narodnooslobodilačku borbu. Uhapšena je 1942. ali je ubrzo puštena iz zatvora. Priključila se slovenačkim partizanima, gde je do završetka rata obavljala odgovorne partijske zadatke: članica i sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Ljubljanu, članica Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Sloveniju, članica Okružnog komiteta KPJ za više okruga, a zatim i u Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Slovenije. U redovima slovenačkih partizana je provela četiri ratne godine, a dva dana pre oslobođenja, 2. aprila 1945. godine, ubijen joj je suprug Kovač Janoš.[2]
Kasnije se udala za Filoksisa Kozmidisa, poverenika grčkih partizana koji su bili smešteni u tadašnjem Bujkesu sa kojim je kasnije dobila dve ćerke.
Bila je i predsednica Antifašističkog fronta žena Vojvodine.[3]
Posle oslobođenja, obavljala je odgovorne političke dužnosti u partijskim, sindikalnim i državnim organima, prvo u Sloveniji a zatim u Vojvodini, Srbiji i Jugoslaviji. Birana je za poslanicu republičke i savezne skupštine, poslanicu Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine, gde je u periodu 1963—1967. obavljala dužnost potpredsednice. Birana je za potpredsednicu Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine (1946). Obavljala je i druge odgovorne dužnosti u Savezu udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije. Bila je članica Predsedništva SFRJ, Predsedništva Srbije i Saveta federacije.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden junaka socijalističkog rada, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom i dr.
Tokom celog svog života se borila za prava i jednakost žena koje su prema njenim rečima za vreme stare Jugoslavije bile neravnopravne i drugorazredne u odnosu na muškarce i da žene tad nisu imale pravo glasa. Zahvaljujući Komunističkoj partiji pokret žena za ravnopravnost je bio veoma jak i zastupljen u celoj zemlji. Takođe, navodi da jugoslovenskim ženama niko nije poklonio ravnopravnost, već su one svojim masovnim učešćem u NOB-u, sa oružjem u ruci to izborile. 90% žena je bilo nepismeno jer im nije bilo dozoljeno da se školuju, već su bile izrabljivane na raznim teškim poslovima po raznim fabrikama.
U jednom od poslednjih intervjua koji je dala o svojoj neprestanoj borbi kaže:
“Ne znam je li bilo teže boriti se tokom rata s puškom u ruci, u šumi, ili posle oslobođenja voditi bitku za ravnopravnost žena i muškaraca. Nepismenost je tad, iz ove perspektive, bila frapantna, a najveći deo nepismenih bile su žene. Pokret za ravnopravnost žena bio je jak, a bitan temelj tome bilo je učestvovanje brojnih žena u ratu. Žene su se na frontu izborile za svoj bolji društveni položaj, jer ženu koja se bori ne može niko ignorisati. Život po svojoj prirodi i jeste stalna borba. Mojoj generaciji baš ništa nije bilo poklonjeno, u to se doba baš ništa nije podrazumevalo. Sve smo morali stvoriti sami. Od najbanalnijih stvari pa dalje. Kad se rodiš usred Prvog svetskog rata, a tek što se zadjevojčiš već si u šumi, usred Drugoga svetskog rata, u partizanima, pa dođe vreme mira i siromašne zemlje koju je trebalo graditi, život ti je stalna borba. Ni kasnije ta borba ne prestaje.”[4]
Dunja Popović, unuka Ide Sabo, opisala je pojedine segmente njenog života kroz pripovetke "Subotički rekvijem" i "Sudija prekog suda" u knjizi "Taoci straha" (izdanje Nova Poetika, 2020). Idino ime zamenjeno je, tom prilikom, fiktivnim imenom Erika Ferenc.
Izvori
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Rođeni 1915.
- Umrli 2016.
- Pečujci
- Stogodišnjaci iz Srbije
- Mađari u Srbiji
- Komunisti Srbije
- Jugoslovenski partizani
- Žene u Narodnooslobodilačkoj borbi
- Nosioci Partizanske spomenice 1941.
- Junaci socijalističkog rada
- Društveno-politički radnici SR Slovenije
- Društveno-politički radnici SAP Vojvodine
- Društveno-politički radnici SR Srbije
- Društveno-politički radnici SFRJ
- Poslanici Skupštine SR Srbije
- Poslanici Skupštine SFRJ
- Članovi Predsedništva SFRJ
- Članovi Saveta federacije SFRJ