Paradoks hedonizma

Paradoks hedonizma / hedonistički paradoks, takođe poznat i kao paradoks zadovoljstva, odnosi se na praktične poteškoće s kojima se susreće pri težnji i potrazi za zadovoljstvom. Nažalost (za hedoniste), konstantno traženje zadovoljstva možda ne vodi stvarnoj manifestaciji zadovoljstva ili sreće na duže staze — ili čak na kraće, kada se svesna potraga za zadovoljstvom sukobljava sa doživljavanjem istoga. Ovo ne važi jedino ako se pretpostavi da je zadovoljstvo bezgranično, tako da se može uvek povećavati odnosno osećati veće u odnosu na prethodno, sve više i više (s tim da je činjenično stanje da čovekov um varira u umerenom intervalu [relativna] nesreća — normalno stanje — sreća).

Prema ovoj teoriji, što osoba zarađuje više novca, očekivanja i želja uporedo rastu, što ne rezultira povećanjem osećanja sreće. Filip Brik i Donald T. Kembel su u svom eseju Hedonic Relativism and Planning the Good Society (1971). Stanovište teorije hedonističke adaptacije sugeriše da bogatstvo ne povećava nivo sreće i da je^[1] subjektivno blagostanje potencijalno genetski urođeno, odnosno sreća je možda i nasledna osobina.

Filozof Henri Sidžvik je bio prvi koji je (u Metodima etike) uočio da je paradoks hedonizma to što zadovoljstvo ne može da se dobije [stekne] direktno.^[2] Varijacije na ovu temu se javljaju u domenima etike, filozofije, psihologije i ekonomije.

Pregled

Često se kaže da je nemoguće naći sreću ako je tražimo s namerom. Ovo su opisivali na razne načine, mnogi mislioci.

Džon Stjuart Mil, utilitaristički filozof, u svojoj autobiografiji:

Ali sada sam mislio da se ovaj kraj [nečija sreća] može jedino postići ne praveći ga direktnim krajem. Samo su sretni oni (mislio sam) koji imaju svoj um fiksiran za neki objekat koji nije njihova sopstvena sreća. [...] Ciljajući tako na nešto drugo, oni pronađu sreću usput. [...] Zapitajte se jeste li srećni, i prestaćete se osećati tako.^[3]

Viktor Frankl, neurolog i psihijatar, u Čovekovoj potrazi za smislom:

Sreća ne može da se traži; mora nastati, a to će se desiti samo kao nenamerni popratni efekat nečije lične posvećenosti uzroku većem od njega samoga ili kao sporedni proizvod nečijeg predavanja osobi koja nije on sam.^[4]

Što čovek više pokušava da demonstrira svoju seksualnu potentnost ili žena svoju mogućnost da iskusi orgazam, to su manje u mogućnosti da uspeju. Zadovoljstvo je, i mora ostati, popratni efekat ili sporedni proizvod, a uništava i kvari se do stepena do kojeg se učini ciljem po sebi.^[5]

Fridrih Niče, egzistencijalista filozof i psihoanalitičar, u Antihristu (1895) i Volji za snagu (1901):

Šta je dobro? Sve što povišava osećaj snage kod čoveka, volje za snagu, samu snagu [moć, vlast].

Šta je loše? Sve što je rođeno od slabosti.

Šta je sreća? Osećaj da se snaga povećava — da je otpor prevaziđen.^[6]

[...] je u značajnoj meri prosvetljujuće zameniti za individualnu ’sreću’ (za kojom svako živo biće se pretpostavlja da stremi) snaga [...] radost je jedini simptom osećanja stečene moći [...] (pojedinac ne stremi za radošću [...] radost prati; radost se ne kreće)^[7]

Alfred Adler, individualni psiholog i psihijatar, u Neurotičkom ustavu (1912):

Ničeova ’volja za snagu’ i ’volja za izgledom’ obuhvata mnoge od naših pogleda, što se opet ogleda u nekom poštovanju pogleda Ferea i starijih pisaca, prema kojima senzacija zadovoljstva potiče u osećaju moći, boli u osećaju slaboće.^[8]

Edvard Jang, pesnik i satiričar:

Ljubav hvale, ka’ogod prikrivena umetnošću,

Vlada više ili manje uzvišena u svakom srcu;
Ponosan da je dobije, tlaku na tlaku izdrži;

Skromni je izbegavaju, ali da budu sigurni!^[9]

Vilijam Benet, političar:

Sreća je kao mačka: Ako je pokušate privoleti ili dozvati, izbegavaće vas; nikada neće doći. Ali ako ne obraćate nimalo pažnje na nju i radite svoj posao, videćete kako se privija uz vaše noge i skače vam u krilo.^[10]

Žoao Gimarais Roza, romanopisac:

Sreća se nalazi samo u malim momentima nepažnje.^[11]

Primer

Pretpostavite da Pol voli skupljati markice. Prema većini modela ponašanja, uključujući ne samo utilitarizam nego i većinu ekonomskih, psiholoških i socijalnih koncepcija ponašanja, veruje se da Pol skuplja markice jer u tome nalazi zadovoljstvo. Skupljanje markica je put prema dobijanju zadovoljstva. Međutim, ako ovo kažete Polu, on se verovatno neće složiti. On dobija zadovoljstvo od skupljanja markica, ali ovo nije proces koji objašnjava zašto on skuplja markice. Nije onako kako on kaže: „Moram da skupljam markice kako bih ja, Pol, dobio zadovoljstvo.” Skupljanje markica nije samo sredstvo prema zadovoljstvu. On jednostavno voli skupljati markice, pa prema tome ostvaruje osećaj zadovoljstva indirektno. Takođe, sam proces skupljanja markica možda i ne predstavlja zadovoljstvo za Pola (moguće je čak i da ga ne voli), ali kompletiranje jedne određene kolekcije može da pruži neprocenjivo dobar osećaj — sve u zavisnosti od ličnosti do ličnosti.

Ovaj paradoks se često preformuliše u obrnutom smeru da bi se ilustrovalo kako zadovoljstvo i sreća ne mogu da se reverzno projektuju. Ako ste, primera radi, čuli kako je skupljanje markica veoma ugodno, pa počeli skupljati markice kao sredstvo do sreće, nemiinovno bi taj podvig bio uzaludan. Da bi se ’našla sreća’, ne sme je se direktno tražiti; treba se na čudan način motivisati prema stvarima nepovezanima sa srećom, kao što je skupljanje markica (ili uređivanje Vikipedije).^[2]

Sugerisana objašnjenja

Sreća se često neprecizno izjednačava sa zadovoljstvom. Ako, iz bilo kojeg razloga, neko izjednačava sreću sa zadovoljstvom, dolazi do paradoksa hedonizma. Kada neko cilja samo prema samom zadovoljstvu, napori bi ga mogli isfrustrirati. Henri Sidžvik komentariše ovu frustraciju nakon diskusije o samoljublju, u gorepomenutom radu:

Ja ne bih trebalo da, međutim, zaključim iz ovoga da je traženje zadovoljstva nužno samoporažavajuće i zaludno; već samo da princip egoističnog hedonizma, kada se primeni s dužnim poznavanjem zakona ljudske prirode, praktično samoograničavajući; tj., da racionalni metod postizanja kraja na kojem cilj zahteva da smo ga do neke mere stavili van vidokruga i direktno ga ne ciljamo.^[12]

I dok ne govori direktno o paradoksu, Aristotel je komentarisao o zaludnosti traženja zadovoljstva. Ljudska bića su akteri čija nastojanja donose posledice, a među njima je i zadovoljstvo. Aristotel zatim tvrdi sledeće:

Kako, onda, može da bude da niko nije kontinuirano zadovoljen? Da li je to što se zamaramo? Zasigurno su sva ljudska bića nesposobna za kontinuiranu aktivnost. Tako zadovoljstvo takođe nije kontinuirano; jer prati aktivnost.^[13]

Pre ili kasnije, konačna bića neće biti u mogućnosti da dođu do i troše resurse neophodne za održavanje svog sopstvenog cilja zadovoljstva; prema tome, naći će se u društvu bede. Teorija evolucije objašnjava da su ljudi evoluirali kroz prirodnu selekciju i prate genetičke imperative koji imaju za cilj maksimizirati reprodukciju,^[14] ne sreću. Kao rezultat ovih pritisaka selekcije, mera ljudske sreće je ograničena biološki. Dejvid Pirs tvrdi u svom traktatu Hedonistički imperativ da bi ljudi možda mogli da koriste genetički inženjering, nanotehnologiju i neuronauku da u potpunosti eliminišu patnju kod svog osećajnog života i omoguće najviše moguće nivoe sreće i zadovoljstva koji su trenutno nezamislivi.

Vidi još

Reference

^ Chen, James (17. 7. 2019). „Understanding the Hedonic Treadmill”. Investopedia. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
^ ^a ^b „Paradox of Hedonism”. The Sophist Society. 4. 5. 2011. Arhivirano iz originala 08. 05. 2017. g. Pristupljeno 31. 7. 2017.
^ Mill, John Stuart (1909). Autobiography in The Harvard Classics. Norton, Charles Eliot; ur. New York: P. F. Collier & Son Company. 25: 94. »But I now thought that this end [one's happiness] was only to be attained by not making it the direct end. Those only are happy (I thought) who have their minds fixed on some object other than their own happiness. [...] Aiming thus at something else, they find happiness along the way. [...] Ask yourself whether you are happy, and you cease to be so.«
^ Frankl, Viktor. Man's Search for Meaning. »Happiness cannot be pursued; it must ensue, and it only does so as the unintended side effect of one's personal dedication to a cause greater than oneself or as the by-product of one's surrender to a person other than oneself.«
^ Frankl, Viktor. Man's Search for Meaning. »The more a man tries to demonstrate his sexual potency or a woman her ability to experience orgasm, the less they are able to succeed. Pleasure is, and must remain, a side-effect or by-product, and is destroyed and spoiled to the degree to which it is made a goal in itself.«
^ Nietzsche, Friedrich (1895). The Antichrist. § 2. »What is good? Everything that heightens the feeling of power in man, the will to power, power itself. What is bad? Everything that is born of weakness. What is happiness? The feeling that power increases—that a resistance is overcome.«
^ Nietzsche, Friedrich (1888). The Will to Power. § 688. »[...] it is significantly enlightening to substitute for the individual 'happiness' (for which every living being is supposed to strive) power [...] joy is only a symptom of the feeling of attained power [...] (one does not strive for joy [...] joy accompanies; joy does not move)«
^ Adler, Alfred (1912). „The Neurotic Constitution”. New York: Moffat, Yard and Company: ix. „Nietzsche's 'will to power' and 'will to seem' embrace many of our views, which again resemble in some respects the views of Féré and the older writers, according to whom the sensation of pleasure originates in a feeling of power, that of pain in a feeling of feebleness.”
^ Brennan, Geoffrey (2004). The Esteem Engine: A Resource for Institutional Design. Canbera: ASSA. Pristupljeno 31. 7. 2017. »The love of praise, howe'er concealed by art, Reigns more or less supreme in every heart; The Proud to gain it, toils on toils endure; The modest shun it, but to make it sure!«
^ „Quote by William J. Bennett”. Goodreads Inc. 2013. Pristupljeno 31. 7. 2017. „Happiness is like a cat: If you try to coax it or call it, it will avoid you; it will never come. But if you pay no attention to it and go about your business, you'll find it rubbing against your legs and jumping into your lap.”
^ Rosa, Guimarães (2001). Tutaméia – Terceiras Estórias. Rio de Janeiro: Ed. Nova Fronteira. 8. izd. str. 60.
^ Sidgwick, Henry (1. 3. 2001). The Methods of Ethics. BookSurge Publishing. str. 3. »I should not, however, infer from this that the pursuit of pleasure is necessarily self-defeating and futile; but merely that the principle of Egoistic Hedonism, when applied with a due knowledge of the laws of human nature, is practically self-limiting; i.e., that a rational method of attaining the end at which it aims requires that we should to some extent put it out of sight and not directly aim at it.«
^ Aristotle (350 p. n. e.). Nicomachean Ethics. X: 4. »How, then, is it that no one is continuously pleased? Is it that we grow weary? Certainly all human things are incapable of continuous activity. Therefore pleasure also is not continuous; for it accompanies activity.«
^ Bohlin, Raymond. „Sociobiology: Evolution, Genes and Morality”. Pristupljeno 31. 7. 2017.

Literatura

Aristotle. Nicomachean Ethics. 1175 (3—6). u: McKeon, Richard; ur. (1941). The Basic Works of Aristotle (1941). New York: Random House.
Brdar, Nina (2016). „Odnos različitih modela dobrobiti i mentalnog zdravlja kod studenata” (diplomski rad). Uvod. Hedonizam i eudaimonija. Osijek: Sveučilište J. J. Strossmayera. 1 (2).
Mill, John Stuart. Autobiography. u: Norton, Charles Eliot; ur. (1909). The Harvard Classics. New York: P. F. Collier & Son Company. 25.
Sidgwick, Henry (1874/1963). The Methods of Ethics. London: Macmillan & Co. Ltd.

Spoljašnje veze

Konow, James; Joseph Earley (2008). „The Hedonistic Paradox: Is homo economicus happier?”. Journal of Public Economics. 92.
Hedonizam: Šta čoveka stvarno čini srećnim? Je li užitak najveće dobro? (Aleksandar Trajkovski, sites.google.com)
„Nije meni nikad dosta” (Damir Pintarić, betanija.hr)
6 životnih paradoksa koji vas čine mudrijima i pametnijima (Minimagazin, minimagazin.info)

[1] Chen, James (17. 7. 2019). „Understanding the Hedonic Treadmill”. Investopedia. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

[Paradox_of_Hedonism-2] „Paradox of Hedonism”. The Sophist Society. 4. 5. 2011. Arhivirano iz originala 08. 05. 2017. g. Pristupljeno 31. 7. 2017.

[3] Mill, John Stuart (1909). Autobiography in The Harvard Classics. Norton, Charles Eliot; ur. New York: P. F. Collier & Son Company. 25: 94. »But I now thought that this end [one's happiness] was only to be attained by not making it the direct end. Those only are happy (I thought) who have their minds fixed on some object other than their own happiness. [...] Aiming thus at something else, they find happiness along the way. [...] Ask yourself whether you are happy, and you cease to be so.«

[4] Frankl, Viktor. Man's Search for Meaning. »Happiness cannot be pursued; it must ensue, and it only does so as the unintended side effect of one's personal dedication to a cause greater than oneself or as the by-product of one's surrender to a person other than oneself.«

[5] Frankl, Viktor. Man's Search for Meaning. »The more a man tries to demonstrate his sexual potency or a woman her ability to experience orgasm, the less they are able to succeed. Pleasure is, and must remain, a side-effect or by-product, and is destroyed and spoiled to the degree to which it is made a goal in itself.«

[antichrist2-6] Nietzsche, Friedrich (1895). The Antichrist. § 2. »What is good? Everything that heightens the feeling of power in man, the will to power, power itself. What is bad? Everything that is born of weakness. What is happiness? The feeling that power increases—that a resistance is overcome.«

[derwillezurmacht688-7] Nietzsche, Friedrich (1888). The Will to Power. § 688. »[...] it is significantly enlightening to substitute for the individual 'happiness' (for which every living being is supposed to strive) power [...] joy is only a symptom of the feeling of attained power [...] (one does not strive for joy [...] joy accompanies; joy does not move)«

[adler-8] Adler, Alfred (1912). „The Neurotic Constitution”. New York: Moffat, Yard and Company: ix. „Nietzsche's 'will to power' and 'will to seem' embrace many of our views, which again resemble in some respects the views of Féré and the older writers, according to whom the sensation of pleasure originates in a feeling of power, that of pain in a feeling of feebleness.”

[9] Brennan, Geoffrey (2004). The Esteem Engine: A Resource for Institutional Design. Canbera: ASSA. Pristupljeno 31. 7. 2017. »The love of praise, howe'er concealed by art, Reigns more or less supreme in every heart; The Proud to gain it, toils on toils endure; The modest shun it, but to make it sure!«

[10] „Quote by William J. Bennett”. Goodreads Inc. 2013. Pristupljeno 31. 7. 2017. „Happiness is like a cat: If you try to coax it or call it, it will avoid you; it will never come. But if you pay no attention to it and go about your business, you'll find it rubbing against your legs and jumping into your lap.”

[11] Rosa, Guimarães (2001). Tutaméia – Terceiras Estórias. Rio de Janeiro: Ed. Nova Fronteira. 8. izd. str. 60.

[12] Sidgwick, Henry (1. 3. 2001). The Methods of Ethics. BookSurge Publishing. str. 3. »I should not, however, infer from this that the pursuit of pleasure is necessarily self-defeating and futile; but merely that the principle of Egoistic Hedonism, when applied with a due knowledge of the laws of human nature, is practically self-limiting; i.e., that a rational method of attaining the end at which it aims requires that we should to some extent put it out of sight and not directly aim at it.«

[13] Aristotle (350 p. n. e.). Nicomachean Ethics. X: 4. »How, then, is it that no one is continuously pleased? Is it that we grow weary? Certainly all human things are incapable of continuous activity. Therefore pleasure also is not continuous; for it accompanies activity.«

[14] Bohlin, Raymond. „Sociobiology: Evolution, Genes and Morality”. Pristupljeno 31. 7. 2017.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]