Aneksiona kriza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Austrougarska provincija Bosna i Hercegovina i Novopazarski sandžak
Karikatura Aneksione krize

Aneksiona kriza (1908—1909), poznata i kao Bosanska kriza ili Prva balkanska kriza, kriza je koja je nastala aneksijom Bosne i Hercegovine Austrougarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 5. oktobra 1908. godine. Kao neposredan povod poslužila joj Mladoturska revolucija i prevrati u Carigradu, izvedeni u ljeto 1908. godine.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Dana 4. oktobra 1908. godine, Bugarska je proglasila nezavisnost, a već sljedećeg dana (5. oktobra 1908) Austrougarska je objavila aneksiju Bosne i Hercegovine. U ovaj događaj su, posredno ili neposredno, bili uključeni Ruska Imperija, Osmansko carstvo, Francuska, Velika Britanija, Italija, Kraljevina Srbija, Knjaževina Crna Gora i Njemačko carstvo. Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama — koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i HercegovineAustrougarska je izvršila očiglednu povredu međunarodnih ugovora i izazvala žive proteste u Evropi, utoliko više što je u isto vrijeme (i u sporazumu sa njom) Bugarska proglasila svoju nezavisnost.

Predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali su onda u Budimpešti (11. oktobra 1908) izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stave do znanja velikim silama.

U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje jer se osjećalo da se Austrija time učvršćuje na Balkanu, da duboko pogađa nacionalnu budućnost srpstva i da želi da presiječe sve nade u budućnost velike samostalne srpske države. Srbi su se riješili na krupne žrtve; protestovali su u svim prestonicama, spaljivane su zastave Austrougarske. Srbi su stvorili Narodnu odbranu s ciljem da smiri partijske strasti i prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i obrazovali (24. februara 1909) koncentracionu vladu pod predsedništvom Stojana Novakovića.

Zapadne sile Francuska i Velika Britanija protivile su se aneksiji, ali nisu bile spremne da ratuju zbog nje. Rusija, koja je znala da će do ovog čina doći (čak je pregovarala s Austrougarskom oko određenih kompenzacija u svoju korist), nije ništa preduzela.

Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u Evropi, u želji da sporu oduzme evropski karakter, Austrija je sa Osmanskim carstvom sklopila sporazum (26. februara 1909), platila joj odštetu od 2,5 miliona i počela pripreme da silom uguši srpske proteste. Srpska vlada je bila prinuđena da (31. marta 1909) da izjavu da aneksija ne pogađa njene interese i da će na svojoj teritoriji spriječiti djelovanje protiv Austrougarske.

Aneksijom Bosne i Hercegovine srpsko pitanje dobilo je evropski karakter, jer je u cijelom svijetu ostavljen utisak da je Austrougarska izvela nezakonit akt i da mu je kao pravu argumentaciju dala samo silu. Za Srbiju ovaj udar bio je od koristi: upozorio je na blisku opasnost, stavio krupna nacionalna pitanja iznad partijskih, izveo koncentraciju narodnih snaga i izazvao jačanje nacionalizma i nacionalne solidarnosti.

Ova kriza se smatra uvodom u Prvi svjetski rat.

Završila se Berlinskim sporazumom iz aprila 1909. godine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]